Detalji

Draga braćo i sestre,

najavljujući učenicima svoju muku, smrt i uskrsnuće, kako bi ispunio Očevu volju, Isus im otkriva duboki smisao svoga poslanja i poziva ih da se u to uključe, radi spasenja svijeta.

Na korizmenom putu koji nas vodi do vazmenih slavlja sjetimo se Onoga koji »ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu« (Fil 2, 8). U ovo vrijeme obraćenja obnovimo svoju vjeru, napajajmo se na vrelu “žive vode” nade i otvorena srca prihvatimo Božju ljubav po kojoj postajemo braća i sestre u Kristu. U uskrsnoj noći obnovit ćemo naša krsna obećanja da bismo se, po Duhu Svetom, ponovno rodili kao novi muškarci i žene. No, kao i cio kršćanski život i sâm korizmeni hod sav je obasjan svjetlom uskrsnuća, koje oživljuje osjećaje, stavove i odluke onih koji žele slijediti Krista.

Post, molitva i milostinja, kakvima ih je Isus predstavio u svojemu propovijedanju (usp. Mt 6, 1-18), uvjeti su i izraz

Detalji

Samo čovjek koji je može sebi reći ''ne'' je uistinu slobodan čovjek

''Radosno započnimo presveto vrijeme posta. Zablistajmo svjetlim zrakama svetih zapovijedi Krista, Boga našega: sjajem ljubavi i blještavilom molitve, snagom prave hrabrosti i čistoćom svetosti! Odjeveni tako haljinom svjetla, pohitimo prema svetom Uskrsnuću trećega dana koje svijet obasjava slavom vječnoga života!'' (Časoslov - Triod sv. Četrdesetnice bizantskog obreda)

Dekret o ekumenizmu II. Vatikanskog sabora Unitatis reditegratio sitiče: ''Neka svi znaju da je od najveće važnosti za vjerno očuvanje punine kršćanske predaje i za izmirenje istočnih i zapadnih Crkava poznavati, poštivati, čuvati i podupirati prebogatu liturgijsku i duhovnu baštinu Istočnjaka'' (br. 15) i dalje: ''Potrebno je da dobro pripremljeni katolici steknu bolje poznavanje naučavanja i povijesti, duhovnog i bogoštovnog života, religijske psihologije i kulture što su braći svojstveni'' (br. 9). Poznavanje duhovnosti i askeze kršćanskoga istoka, osobito u preduskrno vrijeme Korizme ili Četrdesetnice, kao jednog od najjačih liturgijskih vremena u kršćanstvu uopće, prilika je za produbljenje i obogaćenje vjere za svakoga kršćanina na što nas osobito to vrijeme crkvene godine i poziva.

Sveta četrdesetnica (Korizma, lat. Quaresima, grč. Μεγάλη Τεσσαρακοστή /Megali Tessarakosti = Velika četrdesetnica/ ili  Veliki post jest zajedno s Pashom - Uskrsom najistaknutije, središnje vrijeme crkvene liturgijske godine u svim kršćanskim obredima i tradicijama, a osobito istočnima. Shodno tome, i Uskršnji ili Veliki post zauzima središnje mjesto u životu Crkve, a onda i svakoga njezina člana. U istočnim kršćanskim tradicijama ili obredima, a to su istočno-sirski (kaldejski), zapadno-sirski (antiohijski), koptski i etiopski (ili aleksandrijski), armenski i bizantski ili carigradski - nikada Uskrs nij zasjenjen nijednim drugim blagdanom ili vremenom i uvijek zauzima središnje mjesto. To je izvorna kršćanska starina, jer kako kaže apostol Pavao, ako Krist nije uskrsnuo uzaludna je vjera naša, pa je cijela kršćanska vjera stoji na neki način na Uskrsu. Sve dakle s događajem Uskrsnuća dobiva

Detalji

Vrijeme od 10 tjedana prije Pashe – Nedjelje Uskrsnuća, čiji se datum svake godine mijenja, u bizantskoj se liturgijsko-crkvenoj tradiciji naziva ''Vrijeme Posnog trioda''. Posni triod je liturgijska knjiga iz koje se uzimaju gotovo svi promijenjivi dijelovi Časoslova i Liturgije tijekom ovog vremena. Grčki naziv Τριῴδιον κατανυκτικόν (Triodion katanyktikon) ili crkvenoslavenski Постнаѧ Трїωдь (Posni triod) znači ''pokajni ili posni tropjesnec ili trohimnal''. Dobio je ime po trima ''odama'' (pjesmama) kanona koji se na Jutrenji mole umjesto uobičajenog kanona s osam (ili devet) pjesama. Liturgičari navode da je sistem od triju pjesama na Jutrenji stariji od kasnijeg s više pjesama. U Posnom triodu nalaze se liturgijsko-himnički tekstovi (stihire, sjedalni, tropari, kondaci, pjesme kanona) i biblijska  čitanja za Večernju, Veliko povečerje, Jutrenju, Male časove i Liturgiju koji se koriste svakim danom tijekom velikoposnog vremena u bogoslužju Crkve. Pisali su ih uglavnom monasi i učenici sv. Teodora Studitskog (759-826) u glasovitom carigradskom manastiru ''Studion'' (po kojima nose naziv ''studiti'', a njihovo uređenje i obogaćenje bizantskog obreda ''studitska reforma''). Posni triod odražava monašku duhovnost i psihologiju što je razumljivo s obzirom da su monasi izašli kao pobjednici ikonoklastičkih borbi u 8. st. i dali osobiti monaški pečat duhovnosti i liturgiji bizantske Crkve.

Vrijeme Posnog trioda obuhvaća tri razdoblja: 1) predčetrdesetnicu: 4 nedjelje s tri tjedna; 2) Veliki post ili Svetu četrdesetnicu (5 nedjelja i 6 tjedana); 3) Sveti ili veliki tjedan. Vrijeme priprave za Pashu je plod duge evolucije koja je ostavila svoje tragove u tekstovima i rasporedu Posnog trioda. Ta je evolucija trajala gotovo jedno tisućljeće, od 4. do 14. stoljeća i sačuvala je duboko jedinstvo i koherenciju prvobitne prakse i liturgije prve Crkve u svezi s pripravom katekumena na krštenje u

Detalji

U bizantskom obredu, Veliki post ili Sveta Četrdesetnica, koji ove godine započinje u ponedjeljak 15. veljače, uopće nije žalobno i turobno vrijeme. I to je posve razumljivo na temelju ovoga što je prije rečeno. Tekstovi „Posnog trioda“ (liturgijski himni za vrijeme Četrdesetnice) vrve od izraza radosti i nazivaju post vremenom sreće, radosti, duhovnog proljeća... I premda se stalno poziva na suze pokajanja, na žalost zbog grijeha, to se čini imajući pred očima neprestano samo jedan cilj: a to je radost slobode, oslobođenje od robovanja paloj, nižoj naravi. Kao bolesnik koji se raduje ozdravljenju. Stalno je pred očima Pasha, Uskrs, izlazak iz ropstva i prijelaz u slobodu. Čak se metaforički koristi i priroda pa se govori kako prolazi zima i mrtvilo prirode i dolazi proljeće, svjetlost, sunce koje je uskrsli Krist. Zato na istoku u svetoj Četrdesetnici i nema one uobičajene  turobnosti i žalosti kao u tradiciji zapadne korizme. Naime svaka velikoposna nedjelja je i dalje proslava uskrsnuća, nedjeljom se uopće ne mijenja red ili ton bogoslužja. I to je duboko ukorijenjeno u istočnoj teologiji. Dok je zapadna teologija, počevši od blaženoga Augustina, krenula putem shvaćanja da je čovjek posve pao, posve izgubio posvetnu milost, dotle u istočnoj teologiji prevladava shvaćanje da čovjek nije posve izgubio bogolikost i da je čovjekov život zapravo proces preobraženja, ponovnog zadobivanja one slike Božje na koju je stvoren. I zato je u bizantskom obredu Preobraženje Gospodnje (6. kolovoza) veliki blagdan, a u zapadnom je obredu gotovo u praksi nestao. Dakle, post je na kršćanskom istoku vrijeme

Detalji

Dana 10. veljače 2021. u Osijeku, okrijepljena svetim sakramentima, nakon duge i teške bolesti, u 89. godini života preminula je vasilijanka s. Miroslava Babij iz Provincije sv. Mihaela Arkanđela, Osijek (Hrvatska). Miroslava (Marica) Babij rođena je 7. svibnja 1932. u selu Plehan, BiH u pobožnoj obitelji. Njezine dvije sestre, s. Rafajila i s. Jelisaveta Babij, također su postale sestre vasilijanke. Stupila je na novicijat 4. studenoga 1951. u Osijeku. Privremene zavjete položila je 24. listopada 1953., a doživotne zavjete - 26. listopada 1956. Tijekom 70 godina monaškog života s. Miroslava bila je kućna poglavarica u nekoliko samostana Provincije sv. Mihaela Arkanđela u Hrvatskoj, radila je u dječjem vrtiću u Šidu, a duge godine je služila u Rimu, posebice u Generalnoj kući sestara vasilijanki kao kuharica i voditeljica domaćinstva. Po povratku iz Rima tri desetljeća živjela je i radila u samostanu u Slavonskom Brodu. Sve do zadnjih godina života požrtvovno je služila u kuhinji i sudjelovala u crkvenom pjevanju, ali teška bolest oduzela je njezine snage. Krajem 2020. preselila se u matični samostan u Osijek. Dana 3. veljače 2021. s. Miroslava je primljena na liječenje u KBC Osijek, gdje je preminula 10. veljače 2021. godine. Sestra Miroslava je bila vrlo odgovorna, marljiva i požrtvovna. Njezin je glas uvijek bio ukras zajedničke molitve, voljela je crkveno pjevanje, s molitvom na usnama strpljivo je i ponizno podnosila bolest posljednjih godina. Pokojnica će biti pokopana u petak 12. veljače 2021. u Osijeku na Novogradskom groblju u grobnici sestara vasilijanki.
Sa svetima upokoj, Kriste, dušu sluge Tvoje, tamo gdje nema ni bolesti, ni žalosti, ni uzdisanja, već život bez kraja.
Vječnaja pamjat!    (Sestre Vasilijanke)

 

Detalji

SV. DIADOK IZ FOTIKIJE (400-486), isposnik i biskup grada Photikia (SZ Grčka), godine 451. sudjelovao je na Kalcedonskom saboru. Njegova mistično-duhovna djela nalazimo u Philokaliji (Dobrotoljublju) sabrana pod nazivom ''100 poglavlja'', napisana pod velikim utjecajem Evagrija Ponta i sv. Makarija Velikoga. Diadok piše o ἡσυχία (isihija, hesihija ili smirenje, tihovanje) – tj. sjetilnom duhovnom iskustvu u borbi protiv demona i zla u duši.

''Zlo nije u ljudskoj prirodi i ne postoji osoba na svijetu koja bi bila po naravi zla, jer Bog nije ništa zloga stvorio. Stoga, kada netko iz vlastitog nahođenja daje oblik nečemu što u biti nema sadržaja (zlu), tek tada počinje postojati to što je proizvod njegove volje (zlo). Dakle, ako neprestano bdijemo sjećanjem i mislima na Boga, polako nadvladavamo naviku zla, budući da je priroda dobra jača od prirode zla, jer ova prva postoji, dok ova druga ne postoji osim kad joj mi damo oblik, kad činimo zlo. Sloboda izbora sastoji se u spremnosti naše razumske volje da se usmjeri na ono što želi. Dakle, moramo svoju želju usmjeravati da bude sklona samo prema dobru i na koncu u svakom trenutku, preko dobrih misli, raspršivati pomisao na zlo. Čisteći se žarkom molitvom, Božjom pomoću mi ulazimo u posjed onoga želimo još potpunijim iskustvom.'' (Piccola Filocalia della preghiera di cuore/Malo dobrotoljublje molitve srca, Paoline Editoriale libri, Figlie di San paolo 1990, Milano)

 

Detalji

Tijekom Velikoga posta u našim grkokatoličkim crkvama, srijedom i petkom služit će se posebno velikoposno bogoslužje zvano “Liturgija pretposvećenih darova“. Liturgija pretposvećenih darova je crkveno bogoslužje u bizantskom obredu koje se služi u svagdane Velikoga posta (Sveta četrdesetnica), u sklopu kojega se podjeljuje pričest svetim Darovima (Tajnama odn. Euharistijom) koji su posvećeni na nekoj prethodnoj božanskoj Liturgiji. Otuda joj i naziv “pretposvećenih darova”. Ovo drevno bogoslužje spominju crkveni kanoni još u 7. stoljeću. Prema Trulskom saboru, 692. godine, to se bogoslužje ima služiti u sve dane Velikoga posta izuzev subote, nedjelje i blagdana Blagovijesti, 25. ožujka (kanon 52.). Danas se uobičajeno služi srijedom i petkom, na blagdane koji imaju polijelej kada padnu u svagdane, u četvrtak 5. tjedna Velikog posta (Četvrtak Velikoga kanona) i u prva tri dana Velikog ili svetog tjedna. Tradicija drži da je službu sastavio i uredio rimski papa sv. Grgur (540.-604.), na Istoku zvan “Dialogos” ili “Dvojeslov”. Sigurno je joj je svjedočio u vrijeme svoga boravka u Carigradu još kao papinski legat. Ovo pokorničko velikoposno bogoslužje sastoji se od dva temeljna dijela: Večernje i službe pričesti. Međutim, struktura Večernje nije ona sabaitsko-palestinskog tipa koja je ubičajena u sadašnjem časoslovu bizantskog obreda, već carigradskoga katedralnog tipa. U Liturgiji pretposvećenih darova tako je preživio stari katedralni časoslov Velike Crkve (Hagia Sophia) i stariji sloj bizantskog obreda koji je vremenom zamijenjen studitskom i kasnije sabaitskom liturgijskom reformom u 10. i 11. st. Osobine carigradske Večernje jesu: pjevanje niza psalama koji su uokvireni u tri “antifona” (od kojih svaki sadrži 2 do 3 psalma sa “Slava Ocu...”, malom ektenijom i jednom večernjom molitvom); dva čitanja Staroga zavjeta s prokimenima (iz Knjige postanka i Mudrih izreka, u Velikom tjednu iz Knjige Jobove) te svečanom službom prinosa kâda u kojoj se svečano kadi žrtvenik uz antifonalno pjevanje središnjeg večernjeg psalma 140. (“Nek se uzdigne molitva moja kao kâd pred tobom, podizanje ruku mojih kô žrtva večernja”). U starijem katedralnom obliku nije bilo stihira na “Gospode zazvah”, što je kasniji dodatak spomenutih reformi. Danas se redovito čita 18. katizma psaltira (psalmi 118.-133.) te dodatni večernji psalmi (141., 129. i 117) sa stihirama Posnog trioda i Mineja (svetačke službe). Drugi dio službe sastoji se od svečanog prenošenja posvećenih svetih Darova sa proskomidikona na oltar istim načinom kao i na Velikom ulasku na liturgiji. Umjesto kerubinske pjesme (“Iže heruvimi”) pjeva se pjesan sličnog sadržaja koji zapravo izriče bit i smisao ove službe: ''Sada sile nebeske s nama

Detalji

KANON MESOPUSNE NEDJELJE, glas 6.
- RAZMIŠLJANJE O POSLJEDNJEM I PRAVEDNOM SUDU -

Pjesma 1.

Irmos: Pomoćnik je on i zaštitnik moj - jer mi posta izbaviteljem: on je Bog moj! Njega ću slaviti: on je Bog Oca moga; njega ću veličati, jer se slavno proslavi.

Pripjev: Slava Tebi, Bože naš, slava Tebi!

Kada dođeš, Bože, sa tisućama tisuća nebeskih anđeoskih Počela, tada učini i mene bijednika dostojnim u visinama Te susresti, Kriste!

Ne uđi sa mnom na sud, Ti koji nosiš moja djela, koji iziskuješ opravdanje i ispravljaš težnje, nego po dobrostivosti svojoj zaboravi moje zlo i spasi me, Svemogući.

Slava: Užas me hvata i strah pred neugasivim ognjem paklenim, gorkim crvom i škrgutom zubi, ali oprosti mi i otpusti, Kriste, i daj da budem među izabranicima Tvojim.

I sada: Shrvan mnoštvom napasti i opakih djela, prigibam se duhovno i tjelesno pred tobom, Prečista, i usrdno tebi vapijem: ti me podigni!

Pjesma 3.

Detalji

Vladika Stipić: Bl. Stepinac bio je čvrsto svjestan da su grkokatolici dragocjeni dio Katoličke Crkve

KRAŠIĆ (IKA) 03.02.2021. / 20:21   Grkokatolički križevački vladika Milan Stipić predvodio je Božansku liturgiju sv. Ivana Zlatoustog u srijedu 3. veljače, trećeg dana devetodnevne duhovne priprave za proslavu blagdana bl. Alojzija Stepinca u blaženikovoj rodnoj župi Krašić. U propovijedi je vladika Stipić istaknuo da je bl. Stepinac posebno volio grkokatolike, posjećivao grkokatoličku katedralu u Križevcima i mnoge grkokatoličke župe. Istaknuo je da je bl. Alojzije bio čvrsto svjestan kako su grkokatolici dragocjeni dio Katoličke Crkve u Hrvatskoj i kako ih treba čuvati, bodriti na opstanak i pomagati im u svakom pogledu. Prema riječima vladike Stipića, bl. Alojzije posebno je bio blizak s grkokatoličkim vladikom Jankom Šimrakom koji je također nakon 2. svjetskog rata bio zatvaran i umro zbog posljedica progonstva i torture. Križevački vladika istaknuo je da je kardinalova bliskost s grkokatolicima svima „primjer i poticaj da mi u današnje vrijeme jedni drugima budemo na pomoć i zaštitu rimokatolici grkokatolicima i obratno“. „Ljudi koji čeznu za Kraljevstvom Božjim uvijek će naći

Detalji

TROPAR, gl. 1.: Raduj se, Bogorodice Djevo, milosti puna, jer iz tebe je zasjalo Sunce pravde Krist Bog naš. On prosvjetljuje one koji leže u tami. Veseli se i ti, starče pravedni, koji si primio u naručje Izbavitelja naših duša. On će nam dati dar uskrsnuća.

Teologija i poruka blagdana Susreta u Hramu

Četrdeset dana poslije blagdana Rođenja – Božića, slavimo blagdan kada su Bogorodica Marija i pravedni Josip donijeli svoga prvorođenca Isusa u jeruzalemski Hram, da ga prikažu Gospodu kao prvorođenca, kako je Mojsijev zakon propisao židovskom narodu. U zapadnoj kršćanskoj tradiciji naziva se blagdanom "Prikazanja Gospodinova u Hramu" jer je Gospod Isus tim činom kao čovjek, kao dijete, kao prvorođenac prikazan, prinesen, posvećen Bogu. U istočnoj kršćanskoj tradiciji zove se blagdan "Susreta Gospodnjega u Hramu" jer je uistinu došlo do susreta Boga i čovjeka, do susreta Novoga i Staroga zavjeta. Stari zavjet i čovječanstvo ovdje predstavlja sveti starac, pravedni Šimun, koji je tada bio svećenik u jeruzalemskom Hramu, koji je dijete Isusa primio na ruke i u njemu prepoznao ispunjenje čitavoga Staroga zavjeta i svih proročanstava i konačno doživio da susretne i u naručje primi samoga Boga u tijelu. I kao što pjeva tropar ovoga blagdana "Sunce Pravde, Krist Bog naš, Izbavitelj naših duša, koji nas prosvjetljuje i koji će nam dati dar uskrsnuća" se evo pojavio, i u čast toga blagoslivljamo i palimo svijeće, prinosimo svjetlo Svjetlu, svijeću Suncu, i tako 

  • Nalazite se ovdje:  
  • Naslovnica