Slično kao i u svetoj Četrdesetnici, kada smo bili u preduskrsnom lockdownu, evo nas sada u predbožićnom lockdownu. Nema sajmova, komodnog i masovnog shoppinga, ''uličnih advenata''. Štoviše, zatvoreni su kafići i restauranti, nema jutarnjih kava i večernjih piva, pizza i kuhanog vina. I što je posebno teško i tužno, mnogi su ostali bez posla i zarade. Tradicionalno već, predbožićna sezona i komercijalni Božić bili su zimski boom za cijelu ekonomiju. Sada se moramo stisnuti i preživjeti ovo. Za nas kršćane, božićni post ili advent ili došašće i nije vrijeme izvanjske zabave, trošenja i prejedanja, nego vrijeme posta, odricanja, duhovne priprave za jedan od najvećih blagdana naše vjere. Međutim, ostat ćemo i mi zakinuti jer ne možemo komotno ni u crkvu s najnovijim restrikcijama. Kako  smisleno proživjeti, a ne samo preživjeti ovo vrijeme? Okolnosti su nas sve ''stjerale'' u kuću, u stan. To je pogotovo mučno za mlade. No, ako malo zastanemo i razmislimo, ipak nije tako strašno što nas je lockdown ''natjerao'' ili barem nam dao priliku da se malo okrenemo svojoj nutrini, sebi, svom dubljem i iskonskom ''ja''. Prilično smo zaboravili da imamo dušu i duhovnu dimenziju, i da nas upravo to čini ljudima, različitima od svega stvorenog oko nas. A duša ima svoje potrebe, svoj ritam, svoju hranu kao i tijelo. Duši su potrebni mir i tišina za autoreflekciju (razmišljanje o sebi), za osluškivanje dubokih glasova naše nutrine i za promišljanje o životu, njegovim plusevima i minusima, o bitnom i nebitnom, o prioritetima. Isto tako, mi smo bića odnosa jer stalno živimo u odnosu s drugima, bližnjima i daljnjima, s prirodom oko sebe, s medijima i svim informacijama koje nam se nude preko njih. Na koncu, duša ima transcedentalnu (onozemaljsku) dimenziju, ona

Robert Taft

Ne može biti govora o međusobnom isključivanju ili proturječju obredâ. Svi obredi su ravnopravni i jedinstveni unutar zajedništva jedne Kristove Crkve

 Što je “obred”?

Jednostavno rečeno, obred je katolicizam, katolička vjera onako kako se oblikovala i razvila u odnosu na kulturu i duh pojedinoga naroda. Riječ “obred” (lat. ritus), premda uključuje i podsjeća na “rituale” i “ceremonije”, nije baš sretno odabrana riječ za označiti vrlo složenu i bogatu stvarnost koju sadrži. Jer, “obred” ne znači samo liturgiju, već jednu potpunu katoličku tradiciju, jedinstven način na koji pojedina zajednica vjernika doživljava, izražava i živi svoj katolički vjerski život unutar jednoga otajstvenog Tijela Kristova. Mi najbolje poznajemo različite obrede u Crkvi upravo preko njihovih liturgija. To je razumljivo iz razloga što je liturgija najsavršeniji i “službeni” izražaj duše koja pokreće svaku tradiciju. Međutim, liturgija, odn. sam oblik i sadržaj liturgijskog čina nije ni izbliza jedini izražaj jedne tradicije odn. obreda. “Obred” uključuje također i mnoge druge elemente koje ćemo naći u jednoj katoličkoj kulturi: teološke škole sa svetim ocima i naučiteljima, kanonske norme, škole duhovnosti, pobožnosti, monaštvo, umjetnost, graditeljstvo, himnografiju, glazbu i svakako onaj poseban duh ili mentalitet koji je stvorio jednu tradiciju i koji se ujedno njome hrani i koji je svojstven toj tradiciji.

Robert Taft 

Ima li u našem modernom svijetu, koji se sve više kreće ka jedinstvenoj sekulariziranoj kulturi mjesta za naše katoličke istočne obrede ?

Prva kriza s kojom se suočila Crkva apostolskih vremena nastala je oko pitanja koji će se uvijek iznova postavljati u povijesti kršćanstva: pitanje partikularizma nasuprot univerzalizmu, različitosti nasuprot jednoobraznosti. Mnogo puta u povijesti kršćani nisu uspjeli razumijeti paradoks da jedino kroz mnoštvo partikularizama i bogatstvo različitosti Crkva može ispuniti svoju sveopćost - univerzalnost - na najpotpuniji način. Ponajviše nastojanjem svetoga Pavla, Crkva je rješila tu krizu prihvaćanjem stajališta da njeno jedinstvo i njena univerzalnost, poput svega onoga što je Bog stvorio, nije narušeno već obogaćeno različitošću. Od početka je ovaj duh katoliciteta (sveopćosti) bio pokretačem Pavlova apostolata među poganima u Antiohiji. "Uto neki siđoše iz Judeje i počeše učiti braću: 'Ako se ne obrežete po običaju Mojsijevu, ne možete se spasiti'. Kad između njih te Pavla i Barnabe nasta prepirka i raspra ne mala, odrediše da Pavao i Barnaba i još neki drugi između njih uzađu u Jeruzalem k apostolima i starješinama poradi tog pitanja." (Dj 15, 1-2)

Ova je pandemija iznjedrila u pojedinim situacijama ono najbolje od nas, no nažalost u određenim situacijama i ono najgore. S jedne strane svjedočimo nesebičnom sebedarju medicinskog i zdravstvenog osoblja, dok s druge strane građani diljem svijeta prosvjeduju protiv epidemioloških mjera, a pojedine bogatije države za sebe rezerviravaju prekomjerne doze cjepiva, ostavljajući druge, siromašnije, bez mogućnosti nabave za svoje stanovništvo, piše u petak 20. studenoga u rubrici Cor-cordi na mrežnim stranicama Hrvatskog katoličkog sveučilišta (HKS) - unicath.hr - doc. dr. sc. Anto Čartolovni s Katedre za teologiju HKS-a (IKA)
Cijeli članak:  https://ika.hkm.hr/novosti/anto-cartolovni-covid-19-homo-homini-lupus-est-ili-homo-homini-deus-est/ 


 

U povodu smrti poglavara Srpske pravoslavne Crkve patrijarha Irineja predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zadarski nadbiskup Želimir Puljić izrazio je suosjećanje članovima Srpske pravoslavne Crkve. I prije svoga službenoga dopisa upućenoga SPC-u, nadbiskup Puljić izrazio je sućut u izjavi za IKA-u i HKR u petak 20. studenoga. 

„U povodu smrti patrijarha Irineja, izražavam kršćansku sućut i molitvenu solidarnost Svetom Sinodu, svim metropolitima i episkopima SPC-a, svećenstvu, monasima i monahinjama i svim vjernicima Srpske pravoslavne Crkve“, rekao je nadbiskup Puljić. Tim povodom mons. Puljić prisjetio se i svoga susreta s patrijarhom Irinejom, 18. kolovoza 2015. godine u Zadru. „Patrijarh Irinej tada je u pratnji svojih suradnika i nekoliko episkopa došao u Hrvatsku proslaviti obljetnicu ustanovljenja bogoslovije u samostanu Krka. Tada sam bio s njime na liturgiji u samostanu Krka, na zajedničkom objedu, a primio sam ga i u katedrali Sv. Stošije u Zadru, s pratnjom i narodom koji se okupio. Nakon pozdrava koji smo učinili jedan drugome, jedan od nazočnih vladika zamolio je bi li mogli otpjevati tropar u čast sv. Stošije. Naime, sv. Stošija je zajednička mučenica pravoslavaca i katolika. Stoga smo se okupili i na pokrajnjem oltaru gdje počivaju moći sv. Stošije, koje su dar ondašnjeg carigradskog

21. studenoga

TROPAR, gl. 4.: Danas je početak milosti Božje i prednavještaj spasenja ljudskoga. U hramu Božjem na očigled sviju Djevica se pojavljuje i Krista svima navješćuje. Njoj i mi gromkim glasom kliknimo: Raduj se, ispunjenje Stvoriteljevog spasiteljskog nauma.

KONDAK, gl. 4.: Prečisti Spasiteljev hram, dragocjena palača, sveta riznica Božje slave, Djevica, uvodi se danas u dom Gospodnji prinoseći sa sobom milost božanskog Duha. Anđeli Božji slave je i kliču: Gle! Ona je šator nebeski.


 

U grkokatoličkoj katedrali Presvete Trojice u Križevcima, u utorak 17. studenoga 2020., na uočnicu Dana sjećanja na žrtve Vukovara, Škabrnje i svih poginulih u Domovinskom ratu, služena je liturgija i panahida (molitveni spomen) za sve koji su izgubili svoje živote. Liturgiju sv. Ivana Zlatoustoga služio je katedralni župnik o. Mihajlo Simunović, a nakon liturgije panahidu za sve pokojne služio je vladika križevački mons. Milan Stipić. U prigodnoj besjedi je istaknuo kako se danas spominjemo žrtve Vukovara, Škabrnje, naših župa Petrovaca, Berka i Mikluševaca, ali i svih onih hrvatskih branitelja koji su dali život za vrijeme Domovinskoga rata, a osobito djece koja su u tom ratu stradala, kao i svih nevinih života. ''Oni svi su prolili krv, podnijeli najveću žrtvu kako bi mi danas živjeli u slobodi'' - istaknuo je mons. Stipić te dodao kako u Vukovaru postoji grkokatolička župa koja je teško stradala u Domovinskom ratu. ''To je bila lijepa, mlada župa, koja je imala perspektivu i puno mladih. Nažalost, danas ih nema puno, ali i dalje živi i sa svima njima se sjedinjujemo u molitvi, osobito sa svima preminulima, koji su poginuli ili kao branitelji ili kao žrtve rata. I mnogi su grkokatolici utkali svoje živote u slobodu naše zemlje, u ovu našu Domovinu i zbog toga smo posebno ponosni'' - naglasio je na kraju mons. Stipić. Vječni im spomen!


 

Od 14. studenoga do uključivši 24. prosinca (Badnjak), prema Tipiku (crkvenom pravilu) traje Božićni post. Post nalaže odricanje od mesa, mliječnih i životinjskih proizvoda (mlijeko, sir, jaja).  Ulje, vino i riba su dozvoljeni svakog dana, osim srijede i petka, kao i na svetkovinu Uvoda presvete Bogorodice u Hram (21. studenoga), bez obzira u koji dan padne. Uz odricanje od hrane, najvažnije osobine posnog vremena jesu odricanje od grijeha, molitva, milostinja, ispovijed i pričest. Kršćanske Crkve bizantskog i svih drugih istočnih obreda (armenskog, koptskog, sirijskog…) od 15. studenoga do blagdana Rođenja Gospodnjega drže božićni post. To bi bio jedan vid istočno-kršćanskog “došašća”. Božićni post je vrijeme od 40 dana prije velikog blagdana 

 
Isus liječi i uskrsuje na život
 
U ono vrijeme dođe čovjek, ime mu Jair, koji bijaše predstojnik sinagoge. Baci se Isusu pred noge i stane ga moliti da dođe u njegovu kuću. Imaše kćer jedinicu, otprilike od dvanaest godina, koja umiraše. Dok je onamo išao, mnoštvo ga guralo odasvud. A neka žena koja je već dvanaest godina bolovala od krvarenja, sve svoje imanje potrošila na liječnike i nitko je nije mogao izliječiti, priđe odostrag i dotaknu se skuta njegove haljine i umah joj se zaustavi krvarenje.  I reče Isus: "Tko me se to dotaknu?" Svi se branili, a Petar će: "Učitelju, mnoštvo te gura i pritišće." A Isus: "Netko me se dotaknuo. Osjetio sam kako snaga izlazi iz mene." A žena, vidjevši da se ne može kriti, sva u strahu pristupi i baci se preda nj te pred svim narodom ispripovjedi zašto ga se dotakla i kako je umah ozdravila. A on joj reče: "Kćeri, vjera te tvoja spasila. Idi u miru!" Dok je on još govorio, eto jednog od nadstojnikovih s porukom: "Umrla ti kći, ne muči više Učitelja." Čuo to Isus pa mu reče: "Ne boj se! Samo vjeruj i ona će se spasiti!" Uđe u kuću, ali nikomu ne dopusti da s njim uđe osim Petra, Ivana, Jakova i djetetova oca i majke. A svi plakahu i žalovahu za njom. A on im reče: "Ne plačite! Nije umrla, nego spava!" No oni mu se podsmjehivahu znajući da je umrla. On je uhvati za ruku i povika: "Dijete, ustani!" I povrati joj se duh i umah ustade, a on naredi da joj dadu jesti. Njezini se roditelji začudiše, a on zapovjedi da nikome ne reknu što se dogodilo.

U subotu 14. studenoga 2020. u grabarskoj župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja služena je sveta liturgija za pokojnog biskupskog vikara i rektora mons. Ivana Pavkovića. Liturgijsko slavlje predvodio je križevački vladika mons. Milan Stipić a suslužili su: biskupski vikar Daniel Vranešić, žumberački dekan o. Nenad Krajačić, katedralni dekan o.Marjan Jeftimov, protojereji o. Milan Vranešić, o. Mihajlo Simunović i o. Željko Pajić, gornjogradski župnik o. Danijel Hranilović, o. Ivan Radeljak te svećenik zagrebačke nadbiskupije vlč. Borna Puškarić. Na liturgiji su sudjelovali i bogoslovi Križevačke eparhije. U prigodnoj propovijedi vladika Milan govorio je o velikom doprinosu pokojnog vikara Pavkovića. “Tijekom svog života kao vikar, rektor i župnik u Zagrebu učinio je mnogo dobra i po tome ga i danas mnogi svećenici i vjernici pamte. Za nas je od posebne važnosti što se bavio prevođenjem i izdavanjem dijela ponajprije liturgijskog i pastoralnog sadržaja. Ta djela za cijelu našu Križevačku eparhiju imaju neprolaznu vrijednost” – kazao je između ostalog vladika. Okupljenim vjernicima na kraju liturgijskog slavlja obratio se grabarski župnik Milan Vranešić koji je prisutnim vjernicima prikazao