Detalji

Baština i genij kršćanskog istoka

Do sada smo se zadržali na liturgijskom razvoju istočnih obreda. To je bilo nužno zato jer se razvoj jedne religijske kulture može promatrati samo u konkretnim oblicima što ih ona prihvati ili stvori kako bi izrazila svoj unutarnji genij. Ali, kao što smo vidjeli, obred je mnogo više od samih ceremonija. Zadržimo se sada na onom što je Pio XII nazvao “vlastitom baštinom” i “vlastitim genijem i temperamentom” kršćanskog Istoka.

Onaj tko proučava povijest Crkve ne može a da ne primijeti kako se život prve Crkve najvećim dijelom odvijao u istočnom dijelu Rimskoga carstva. Crkva je rođena na Istoku. Stoljećima je Istok dominirao njezinim životom i načinom mišljenja. Tek u 8 stoljeću težište se prebacilo na Zapad. Do tada su istočne Crkve već dobrano ostavile svoj pečat na budući razvoj Crkve. Litanijski niz njihovih Svetih otaca i naučitelja – Ignacija Antiohijskog, Efrema Sirskog, Atanazija Aleksandrijskog, Ćirila Jeruzalemskog, Ćirila Aleksdandrijskog, Grgura iz Nise, Bazilija Velikog, Grgura Nazijanskog, Ivana Zlatoustog, Ivana Damašćanskog –  je bez premca. Kršćanska teologija i monaštvo započeli su najprije na Istoku da bi kasnije bili prihvaćeni i obogaćeni na Zapadu. Punih 900 godina sveopći crkveni sabori (koncili) održavali su se na Istoku. Tamo su se vodile velike i slavne bitke za kršćansko pravovjerje. Molitve koje su nastala u istočnim liturgijama (Kyrie eleison, Slava Bogu na visini, Vjerovanje, Jaganjče Božji) i danas se pjevaju u čitavoj Katoličkoj Crkvi.

Koja su barem neka od mnogih iznašašća tog kršćanskog genija što su potekla iz četiriju velikih istočnih sjedišta, koja su preko 1000 godina bila raskrižja svjetskog misaonog i civilizacijskog razvoja? Svako od četiriju patrijarhatskih sjedišta (Aleksandrija, Antiohija, Jeruzalem i Carigrad) na svoj je vlasiti način odigrao posebnu ulogu u stvaranju zajedničkog nasljeđa Katoličke Crkve. Iz Antiohije je sv. Pavao krenuo u evangelizacijski pohod po svijetu, dok je sv. Petar bio njenim prvim biskupom. Njegov nasljednik, sv. Ignacije, i danas se pamti zbog svog slavnog mučenišva kao i zbog posebnog kristovskog duha koji zrači iz njegovih poslanica Crkvama u Maloj Aziji. Proslavljene teološke škole antiohijske tradicije zajedno sa Svetim ocima i naučiteljima koji su iz njih iznikli, ostaju do danas živa pokretačka snaga kršćanske teologije. Nema potrebe posebno naglašavati što smo nasljedili od Jeruzalema. Prvobitni oblik jeruzalemske liturgije sv. Jakova, brata Gospodinova, predak je i kolijevka svega kršćanskog bogoslužja. U crkvama Jeruzalema, slavna akvitanska monahinja Egerija čula je po prvi puta Kyrie eleison, dok su se obredi Velikog tjedna iz Jeruzalema proširili po čitavome svijetu, i po Istoku i po Zapadu, zajedno sa 

Detalji
 
VATIKAN (IKA) 08.12.2020. / 13:30  Sveta Stolica objavila je u utorak 8. prosinca apostolsko pismo pape Franje „Patris corde“ (Očinskim srcem) u povodu 150. obljetnice proglašenja svetog Josipa zaštitnikom opće Crkve. Tim povodom od danas do 8. prosinca 2021. održat će se posebna Godina svetog Josipa uz koju su vezani posebni oprosti.  Ljubljeni otac, otac pun nježnosti, poslušni otac koji prihvaća; otac kojeg resi kreativna hrabrost, marljiv, uvijek u sjeni, tim riječima papa Franjo na nježan i dirljiv način opisuje svetog Josipa. Čini to u apostolskom pismu Patris corde objavljenom 8. prosinca prigodom 150. godišnjice proglašenja Marijina zaručnika zaštitnikom Katoličke crkve. Naime, blaženi Pio IX. odlukom Quemadmodum Deus, potpisanom 8. prosinca 1870., uresio je tim naslovom svetog Josipa. Kako bi se prikladno proslavilo tu obljetnicu, Papa je najavio, od danas do 8. prosinca 2021., posebnu Godinu posvećenu Isusovu poočimu. U pozadini Apostolskog pisma krije se pandemija Covid-19 koja nam je – piše Franjo u pismu – pomogla da shvatimo važnost običnih ljudi, onih koji, daleko od očiju javnosti, svakodnevno iskazuju u kreposti strpljivosti i ulijevaju drugima nadu i potiču na suodgovornost. Po tome su nalik svetome Josipu, „čovjeku koji prolazi nezapaženo, čovjeku svakodnevne prisutnosti i povučenom u skrovitost“, a koji je ipak imao ulogu protagoniste u povijesti spasenja. U novom apostolskom pismu Patris corde Papa otkriva jednu svoju naviku. Naime, svakoga dana, već više od četrdeset godina, Papa moli jednu molitvu Marijinom zaručniku preuzetu iz jednog francuskog molitvenika iz 19. stoljeća Kongregacije redovnica Isusa i Marije.

 

Detalji
 
Tropari i čitanja
 
TROPAR nedjeljni: Kad si sišao u smrt, Živote besmrtni, tada si sjajem božanstva smrtni udarac zadao paklu. A kad si i mrtve iz podzemlja uskrisio, sve sile nebeske klicahu Tebi: Davaoče života, Kriste Bože naš, slava Tebi.
 
TROPAR sv. Nikoli, glas 4.: Kao pravilo vjere, kao uzor blagosti i kao učitelj uzdržljivosti, pokazao si se uistinu po svojim djelima stadu svome. Poniznošću uzdigao si se visoko, a siromaštvom stekao si bogatstvo, oče i svetitelju Nikola. Moli Krista Boga, da se spase duše naše!
 
POSLANICA (zač. 233.; Ef 6, 10-17)
Braćo, ubuduće jačajte se u Gospodu i u silnoj snazi njegovoj. Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima đavlovim. Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima. Zbog toga posegnite za svom opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan zli i održati se kada sve nadvladate. Držite se dakle! Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti, potpašite noge spremnošću za evanđelje mira! U svemu imajte uza se štit vjere: njime ćete moći ugasiti ognjene strijele Zloga. Uzmite i kacigu spasenja i mač Duha, to jest Riječ Božju.
 
EVANĐELJE (zač. 71. Lk 13, 10-17)
U ono vrijeme: Jedne je subote naučavao u nekoj sinagogi. Kad eto žene koja je osamnaest godina imala duha bolesti. Bila je zgrbljena i nikako se nije mogla uspraviti. Kad je Isus opazi, dozva je i reče joj: »Ženo, oslobođena si svoje bolesti!« I položi na nju ruke, a ona se umah uspravi i poče slaviti Boga. Nadstojnik sinagoge – ozlovoljen što je Isus u subotu izliječio – govoraše mnoštvu: »Šest je dana u koje treba raditi! U te dakle dane dolazite i liječite se, a ne u dan subotnji!« Odgovori mu Gospod: »Licemjeri! Ne driješi li svaki od vas u subotu svoga vola ili magarca od jasala da ga vodi na vodu? Nije li dakle i ovu kćer Abrahamovu, koju Sotona sveza evo osamnaest je već godina, trebalo odriješiti od tih spona u dan subotnji?« Na te njegove riječi postidješe se svi protivnici njegovi, a sav se narod radovaše zbog svega čime se on proslavio.

Detalji
Papa Benedikt XVI.
 
 
Draga braćo i sestre, htio bih danas govoriti o Ivanu Damaščanskom, jednom od najvećih velikana u povijesti bizantske teologije i velikom naučitelju u povijesti sveopće Crkve. On je prije svega izravni svjedok prijelaza s grčke i sirijske kršćanske kulture, prihvaćene u istočnom dijelu Bizantskog carstva, na novost islama, koji se vojnim osvajanjima širio na području koje obično poznajemo kao Srednji i Bliski Istok. Ivan, rođen u imućnoj kršćanskoj obitelji, još kao vrlo mlad preuzeo je dužnost, koju je možda prije njega obnašao njegov otac, ekonomskog upravitelja u kalifatu. Ubrzo je, međutim, nezadovoljan životom na dvoru, u njemu sazrio monaški poziv te je, oko 700. godine, stupio u samostan svete Sabe, blizu Jeruzalema. Ne udaljivši se nikada od samostana, posvetio se svim svojim silama isposništvu i literarnom radu, ali mu ni određeni pastoralni rad nije bio stran, o čemu svjedoče prije svega brojne Homilije. Njegov se liturgijski spomen slavi 4. prosinca. Papa Lav XIII. ga je 1890. proglasio naučiteljem opće Crkve.
Na Istoku se prije svega spominju njegova tri Govora protiv onih koji se obrušavaju na svete slike, koji su

Detalji

Robert Taft
PORIJETLO ISTOČNIH OBREDA

Kroz prva dva stoljeća poslije Krista u Istočnom su se rimskom carstvu oblikovale dvije glavne skupine Crkava, okupljene oko velikih sjedišta Antiohije u Siriji i Aleksandrije u Egiptu. Ova središta crkvenog života nisu bila samo najznačajniji gradovi Istočnog carstva, već i sjedišta apostolskog podrijetla. Sam sveti Petar je upravljao Crkvom u Antiohiji prije nego što je otputovao u Rim, dok je Aleksandrija također vukla podrijetlo od sv. Petra preko njegova učenika sv. Marka evanđeliste. Zbog ugleda ovih dviju apostolskih stolica njihove su liturgije i običaji vršili snažan upliv na manje Crkve koje su bile pod njihovim utjecajem. Evanđelje se najprije propovijedalo u velikim gradovima Carstva, a odatle se onda krenulo u evangelizaciju okolnih krajeva. Biskupi-misionari koji su bili posvećeni i poslani u evangelizaciju od strane biskupa starijih sjedišta gledali su na svoje posvetitelje kao na glavu i uzor, te su oponašali običaje Crkve-majke od koje su nastali.

Detalji

Slično kao i u svetoj Četrdesetnici, kada smo bili u preduskrsnom lockdownu, evo nas sada u predbožićnom lockdownu. Nema sajmova, komodnog i masovnog shoppinga, ''uličnih advenata''. Štoviše, zatvoreni su kafići i restauranti, nema jutarnjih kava i večernjih piva, pizza i kuhanog vina. I što je posebno teško i tužno, mnogi su ostali bez posla i zarade. Tradicionalno već, predbožićna sezona i komercijalni Božić bili su zimski boom za cijelu ekonomiju. Sada se moramo stisnuti i preživjeti ovo. Za nas kršćane, božićni post ili advent ili došašće i nije vrijeme izvanjske zabave, trošenja i prejedanja, nego vrijeme posta, odricanja, duhovne priprave za jedan od najvećih blagdana naše vjere. Međutim, ostat ćemo i mi zakinuti jer ne možemo komotno ni u crkvu s najnovijim restrikcijama. Kako  smisleno proživjeti, a ne samo preživjeti ovo vrijeme? Okolnosti su nas sve ''stjerale'' u kuću, u stan. To je pogotovo mučno za mlade. No, ako malo zastanemo i razmislimo, ipak nije tako strašno što nas je lockdown ''natjerao'' ili barem nam dao priliku da se malo okrenemo svojoj nutrini, sebi, svom dubljem i iskonskom ''ja''. Prilično smo zaboravili da imamo dušu i duhovnu dimenziju, i da nas upravo to čini ljudima, različitima od svega stvorenog oko nas. A duša ima svoje potrebe, svoj ritam, svoju hranu kao i tijelo. Duši su potrebni mir i tišina za autoreflekciju (razmišljanje o sebi), za osluškivanje dubokih glasova naše nutrine i za promišljanje o životu, njegovim plusevima i minusima, o bitnom i nebitnom, o prioritetima. Isto tako, mi smo bića odnosa jer stalno živimo u odnosu s drugima, bližnjima i daljnjima, s prirodom oko sebe, s medijima i svim informacijama koje nam se nude preko njih. Na koncu, duša ima transcedentalnu (onozemaljsku) dimenziju, ona

Detalji

Robert Taft

Ne može biti govora o međusobnom isključivanju ili proturječju obredâ. Svi obredi su ravnopravni i jedinstveni unutar zajedništva jedne Kristove Crkve

 Što je “obred”?

Jednostavno rečeno, obred je katolicizam, katolička vjera onako kako se oblikovala i razvila u odnosu na kulturu i duh pojedinoga naroda. Riječ “obred” (lat. ritus), premda uključuje i podsjeća na “rituale” i “ceremonije”, nije baš sretno odabrana riječ za označiti vrlo složenu i bogatu stvarnost koju sadrži. Jer, “obred” ne znači samo liturgiju, već jednu potpunu katoličku tradiciju, jedinstven način na koji pojedina zajednica vjernika doživljava, izražava i živi svoj katolički vjerski život unutar jednoga otajstvenog Tijela Kristova. Mi najbolje poznajemo različite obrede u Crkvi upravo preko njihovih liturgija. To je razumljivo iz razloga što je liturgija najsavršeniji i “službeni” izražaj duše koja pokreće svaku tradiciju. Međutim, liturgija, odn. sam oblik i sadržaj liturgijskog čina nije ni izbliza jedini izražaj jedne tradicije odn. obreda. “Obred” uključuje također i mnoge druge elemente koje ćemo naći u jednoj katoličkoj kulturi: teološke škole sa svetim ocima i naučiteljima, kanonske norme, škole duhovnosti, pobožnosti, monaštvo, umjetnost, graditeljstvo, himnografiju, glazbu i svakako onaj poseban duh ili mentalitet koji je stvorio jednu tradiciju i koji se ujedno njome hrani i koji je svojstven toj tradiciji.

Detalji

Robert Taft 

Ima li u našem modernom svijetu, koji se sve više kreće ka jedinstvenoj sekulariziranoj kulturi mjesta za naše katoličke istočne obrede ?

Prva kriza s kojom se suočila Crkva apostolskih vremena nastala je oko pitanja koji će se uvijek iznova postavljati u povijesti kršćanstva: pitanje partikularizma nasuprot univerzalizmu, različitosti nasuprot jednoobraznosti. Mnogo puta u povijesti kršćani nisu uspjeli razumijeti paradoks da jedino kroz mnoštvo partikularizama i bogatstvo različitosti Crkva može ispuniti svoju sveopćost - univerzalnost - na najpotpuniji način. Ponajviše nastojanjem svetoga Pavla, Crkva je rješila tu krizu prihvaćanjem stajališta da njeno jedinstvo i njena univerzalnost, poput svega onoga što je Bog stvorio, nije narušeno već obogaćeno različitošću. Od početka je ovaj duh katoliciteta (sveopćosti) bio pokretačem Pavlova apostolata među poganima u Antiohiji. "Uto neki siđoše iz Judeje i počeše učiti braću: 'Ako se ne obrežete po običaju Mojsijevu, ne možete se spasiti'. Kad između njih te Pavla i Barnabe nasta prepirka i raspra ne mala, odrediše da Pavao i Barnaba i još neki drugi između njih uzađu u Jeruzalem k apostolima i starješinama poradi tog pitanja." (Dj 15, 1-2)

Detalji

Ova je pandemija iznjedrila u pojedinim situacijama ono najbolje od nas, no nažalost u određenim situacijama i ono najgore. S jedne strane svjedočimo nesebičnom sebedarju medicinskog i zdravstvenog osoblja, dok s druge strane građani diljem svijeta prosvjeduju protiv epidemioloških mjera, a pojedine bogatije države za sebe rezerviravaju prekomjerne doze cjepiva, ostavljajući druge, siromašnije, bez mogućnosti nabave za svoje stanovništvo, piše u petak 20. studenoga u rubrici Cor-cordi na mrežnim stranicama Hrvatskog katoličkog sveučilišta (HKS) - unicath.hr - doc. dr. sc. Anto Čartolovni s Katedre za teologiju HKS-a (IKA)
Cijeli članak:  https://ika.hkm.hr/novosti/anto-cartolovni-covid-19-homo-homini-lupus-est-ili-homo-homini-deus-est/ 

 

Detalji

U povodu smrti poglavara Srpske pravoslavne Crkve patrijarha Irineja predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zadarski nadbiskup Želimir Puljić izrazio je suosjećanje članovima Srpske pravoslavne Crkve. I prije svoga službenoga dopisa upućenoga SPC-u, nadbiskup Puljić izrazio je sućut u izjavi za IKA-u i HKR u petak 20. studenoga. 

„U povodu smrti patrijarha Irineja, izražavam kršćansku sućut i molitvenu solidarnost Svetom Sinodu, svim metropolitima i episkopima SPC-a, svećenstvu, monasima i monahinjama i svim vjernicima Srpske pravoslavne Crkve“, rekao je nadbiskup Puljić. Tim povodom mons. Puljić prisjetio se i svoga susreta s patrijarhom Irinejom, 18. kolovoza 2015. godine u Zadru. „Patrijarh Irinej tada je u pratnji svojih suradnika i nekoliko episkopa došao u Hrvatsku proslaviti obljetnicu ustanovljenja bogoslovije u samostanu Krka. Tada sam bio s njime na liturgiji u samostanu Krka, na zajedničkom objedu, a primio sam ga i u katedrali Sv. Stošije u Zadru, s pratnjom i narodom koji se okupio. Nakon pozdrava koji smo učinili jedan drugome, jedan od nazočnih vladika zamolio je bi li mogli otpjevati tropar u čast sv. Stošije. Naime, sv. Stošija je zajednička mučenica pravoslavaca i katolika. Stoga smo se okupili i na pokrajnjem oltaru gdje počivaju moći sv. Stošije, koje su dar ondašnjeg carigradskog