(Kateheza pape Benedikta XVI.)
 
Božić je već prvina „sacramentum-mysterium paschale”, to jest početak središnjeg otajstva spasenja koje ima svoj vrhunac u muci, smrti i uskrsnuću, jer Isus počinje prinositi sebe u ljubavi od prvog trenutka svoga ljudskog postojanja u krilu Bogorodice Marije. Božićna je noć zato duboko vezana uz veliko noćno pashalno bdjenje, kada se otkupljenje ostvaruje u slavnoj žrtvi Gospodina umrlog i uskrslog. Same jaslice, kao slika utjelovljenja Riječi, u svjetlu evanđeoskog izvješća, već aludiraju na Uskrs i zanimljivo je promatrati kako se na nekim ikonama s motivom Isusova rođenja u istočnoj tradiciji, Djetešce Isus predstavlja zavijeno u pelene i položeno u jasle koje imaju oblik groba; aluzija je to na čas u kojem će on biti skinut s križa, povijen u platno i položen u grob iskopan u stijeni (usp. Lk 2, 7; 23, 53).
Ovo božićno vrijeme treba osloboditi previše moralističkog i sentimentalnog ruha. Slavljenje Božića ne predlaže nam samo primjere koje treba oponašati, kao što su Gospodinova poniznost i siromaštvo, njegova dobrohotnost i ljubav prema ljudima; već nam radije predstavlja poziv da pustimo da nas potpuno preobrazi Onaj koji je ušao u naše tijelo. Sveti Leon Veliki kliče: „Sin Božji… pridružio se nama i pridružio nam se na takav način da je Božje uniženje sve do ljudskog stanja postalo čovjekovo uzvišenje sve do Božjih visina” (Govor o Gospodinovu Rođenju 27, 2). Božje očitovanje ima za cilj naše dioništvu u Božjem životu, ostvarivanje otajstva utjelovljenja u nama.
Nakon što smo se klanjali Sinu Božjem utjelovljenom i položenom u jasle, pozvani smo prijeći na oltar žrtve. Tamo nam se Krist, živi Kruh koji je s neba sišao, pruža kao prava hrana za vječni život. I ono što smo vidjeli svojim očima, za stolom riječi i kruha života, ono što smo promatrali, ono što su naše ruke dotakle, odnosno utjelovljena Riječ, to naviještajmo s radošću svijetu i velikodušno svjedočimo čitavim svojim životom (Kateheza, 5. siječnja 2011.)

Robert Taft

Duh istočnih obreda

 

Povijesna vrijednost svega što je dosad rečeno nije upitna. Međutim, mi nismo "antikvarijanci". Naše početno pitanje ostaje: jesu li istočni obredi i danas živa snaga u Crkvi? Ima li uopće kakvog značajnog mjesta u suvremenoj Crkvi za nešto "istočno"? Ne smijemo pomiješati "istočno" i "orijentalno" kad govorimo o istočnim  kršćanskim tradicijama. Ono "istočno" kod istočnih obreda bilo je zapravo Istočno rimsko carstvo, veliki dio kojega danas leži na "zapadu". Istina da neki istočni kršćanski obredi odišu nekom, za zapadnjaka, čudnom i egzotičnom atmosferom. Ali, odjielo ne čini čovjeka. Bit istočnog kršćanstva ne može se suziti na određene egzotične aspekte njihovih obreda i napjeva, koji su ipak proizvod vremena i podložni su promijeni.

Istočno katoličanstvo nije katoličanstvo u nekom starinskom ruhu, već određeni "stil" kršćanstva, poseban kršćanski "duh" koji je trajne vrijednosti. Ono je jednako prihvatljivo i uklopljivo u povijesnu i kulturnu evoluciju svijeta kao što su to zapadne tradicije, kako nas to sada uči

POVODOM 150. OBLJETNICE PROGLAŠENJA SVETOGA JOSIPA ZAŠTITNIKOM SVEOPĆE CRKVE
(Neslužbeni prijevod, IKA, Zagreb)

Očevim srcem (Patris corde): tako je Josip volio Isusa, kojega sva četiri Evanđelja nazivaju „sinom Josipovim“.[1]

Matej i Luka, dvojica evanđelista koja ističu njegovu osobu, govore malo, ali dovoljno kako bi se jasno vidjelo kakav je otac bio i koje mu je poslanje povjereno od Providnosti.

Znamo da je bio skromni stolar (usp. Mt 13, 55), zaručen s Marijom (usp. Mt 1, 18; Lk 1, 27); „čovjek pravedan“ (Mt 1, 19), uvijek spreman izvršiti volju Božju očitovanu u njegovom Zakonu (usp. Lk 2, 22.27.39) i kroz četiri sna (usp. Mt 1,20; 2,13.19.22). Nakon dugog i zamornog putovanja od Nazareta do Betlehema, svjedočio je Mesijinu rođenju u staji, jer drugdje „za njih nije bilo mjesta“ (Lk 2, 7). Svjedok je štovanja pastira (usp. Lk 2, 8 – 20) i mudraca (usp. Mt 2, 1 – 12), koji su predstavljali izraelski narod i poganske narode.

TROPAR, glas 3.: Neka se veseli nebo, neka se raduje zemlja! Jer učini moć Gospod rukom svojom. On smrću satre smrt, prvijenac postade iz mrtvih, od ponora paklena izbavi nas, i dade svijetu veliku milost.

TROPAR Ocima, glas 2.: Ti si opravdao praoce po vjeri i po njima si već unaprijed odabrao Crkvu iz svih naroda za zaručnicu. U slavi se raduju sveti, jer je iz njihova sjemena proizišao blagoslovljeni plod, ona koja je Tebe bez sjemena porodila. Po njihovom zagovoru, Kriste Bože, smiluj nam se!

KONDAK, glas. 6.: Vi se ne pokloniste rukotvorenom liku, nego oboružani nevidljivom snagom, o presretni, proslaviste se u ognjenoj muci. Stojeći pak usred nepodnošljivog plamena, prizivatse Boga: Požuri, o Milosrdni, i pohitaj nam milostivo u pomoć, jer Ti to možeš i hoćeš!

KONDAK Luciji, glas 3.: Slavnu tvoju borbu veličamo žarkom ljubavlju, slaveći te i štujuć kao čistu djevicu i pobjednicu, jer nisi tražila druge ljepote do li Kristove! Prezrela si sve što je prolazno, mudra Lucijo, i kad ti odrubiše glavu okrunjena si krunom neprolaznosti.

POSLANICA, zač. 257. (Kološanima 3, 4-11)

Braćo, kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi. Umrtvite dakle udove svoje zemaljske: bludnost, nečistoću, strasti, zlu požudu i pohlepu – to idolopoklonstvo! Zbog toga dolazi gnjev Božji na sinove neposlušne. Tim ste putom i vi nekoć hodili, kad ste u tome živjeli. Ali sada i vi odložite sve! Gnjev, srdžba, opakost, hula, prostota van iz vaših usta! Ne varajte jedni druge! Jer svukoste staroga čovjeka s njegovim djelima i obukoste novoga, koji se obnavlja za spoznanje po slici svoga Stvoritelja! Tu više nema: Grk – Židov, obrezanje – neobrezanje, barbar – skit, rob – slobodnjak, nego sve i u svima – Krist.

EVANĐELJE, zač. 76. (Luka 14, 16 - 24)

U ono vrijeme reče Isus: Čovjek neki priredi veliku večeru i pozva mnoge. I posla slugu u vrijeme večere da rekne uzvanicima: ‘Dođite! Već je pripravljeno!’ A oni se odreda počeli ispričavati. Prvi mu reče: ‘Njivu sam kupio i valja mi poći pogledati je. Molim te, ispričaj me.’ Drugi reče: ‘Kupio sam pet jarmova volova pa idem okušati ih. Molim te, ispričaj me.’ Treći reče: ‘Oženio sam se i zato ne mogu doći.’«
»Sluga se vrati i javi to domaćinu. Tada domaćin, gnjevan, reče sluzi: ‘Iziđi brzo na trgove gradske i ulice pa dovedi ovamo prosjake, sakate, slijepe i hrome.’ I sluga reče: ‘Gospodaru, učinjeno je što si naredio i još ima mjesta.’ Reče gospodar sluzi: ‘Iziđi na putove i među ograde i prisili neka uđu da mi se napuni kuća.’ A kažem vam: nijedan od onih pozvanih neće okusiti moje večere.«


 

Baština i genij kršćanskog istoka

Do sada smo se zadržali na liturgijskom razvoju istočnih obreda. To je bilo nužno zato jer se razvoj jedne religijske kulture može promatrati samo u konkretnim oblicima što ih ona prihvati ili stvori kako bi izrazila svoj unutarnji genij. Ali, kao što smo vidjeli, obred je mnogo više od samih ceremonija. Zadržimo se sada na onom što je Pio XII nazvao “vlastitom baštinom” i “vlastitim genijem i temperamentom” kršćanskog Istoka.

Onaj tko proučava povijest Crkve ne može a da ne primijeti kako se život prve Crkve najvećim dijelom odvijao u istočnom dijelu Rimskoga carstva. Crkva je rođena na Istoku. Stoljećima je Istok dominirao njezinim životom i načinom mišljenja. Tek u 8 stoljeću težište se prebacilo na Zapad. Do tada su istočne Crkve već dobrano ostavile svoj pečat na budući razvoj Crkve. Litanijski niz njihovih Svetih otaca i naučitelja – Ignacija Antiohijskog, Efrema Sirskog, Atanazija Aleksandrijskog, Ćirila Jeruzalemskog, Ćirila Aleksdandrijskog, Grgura iz Nise, Bazilija Velikog, Grgura Nazijanskog, Ivana Zlatoustog, Ivana Damašćanskog –  je bez premca. Kršćanska teologija i monaštvo započeli su najprije na Istoku da bi kasnije bili prihvaćeni i obogaćeni na Zapadu. Punih 900 godina sveopći crkveni sabori (koncili) održavali su se na Istoku. Tamo su se vodile velike i slavne bitke za kršćansko pravovjerje. Molitve koje su nastala u istočnim liturgijama (Kyrie eleison, Slava Bogu na visini, Vjerovanje, Jaganjče Božji) i danas se pjevaju u čitavoj Katoličkoj Crkvi.

Koja su barem neka od mnogih iznašašća tog kršćanskog genija što su potekla iz četiriju velikih istočnih sjedišta, koja su preko 1000 godina bila raskrižja svjetskog misaonog i civilizacijskog razvoja? Svako od četiriju patrijarhatskih sjedišta (Aleksandrija, Antiohija, Jeruzalem i Carigrad) na svoj je vlasiti način odigrao posebnu ulogu u stvaranju zajedničkog nasljeđa Katoličke Crkve. Iz Antiohije je sv. Pavao krenuo u evangelizacijski pohod po svijetu, dok je sv. Petar bio njenim prvim biskupom. Njegov nasljednik, sv. Ignacije, i danas se pamti zbog svog slavnog mučenišva kao i zbog posebnog kristovskog duha koji zrači iz njegovih poslanica Crkvama u Maloj Aziji. Proslavljene teološke škole antiohijske tradicije zajedno sa Svetim ocima i naučiteljima koji su iz njih iznikli, ostaju do danas živa pokretačka snaga kršćanske teologije. Nema potrebe posebno naglašavati što smo nasljedili od Jeruzalema. Prvobitni oblik jeruzalemske liturgije sv. Jakova, brata Gospodinova, predak je i kolijevka svega kršćanskog bogoslužja. U crkvama Jeruzalema, slavna akvitanska monahinja Egerija čula je po prvi puta Kyrie eleison, dok su se obredi Velikog tjedna iz Jeruzalema proširili po čitavome svijetu, i po Istoku i po Zapadu, zajedno sa 

 
VATIKAN (IKA) 08.12.2020. / 13:30  Sveta Stolica objavila je u utorak 8. prosinca apostolsko pismo pape Franje „Patris corde“ (Očinskim srcem) u povodu 150. obljetnice proglašenja svetog Josipa zaštitnikom opće Crkve. Tim povodom od danas do 8. prosinca 2021. održat će se posebna Godina svetog Josipa uz koju su vezani posebni oprosti.  Ljubljeni otac, otac pun nježnosti, poslušni otac koji prihvaća; otac kojeg resi kreativna hrabrost, marljiv, uvijek u sjeni, tim riječima papa Franjo na nježan i dirljiv način opisuje svetog Josipa. Čini to u apostolskom pismu Patris corde objavljenom 8. prosinca prigodom 150. godišnjice proglašenja Marijina zaručnika zaštitnikom Katoličke crkve. Naime, blaženi Pio IX. odlukom Quemadmodum Deus, potpisanom 8. prosinca 1870., uresio je tim naslovom svetog Josipa. Kako bi se prikladno proslavilo tu obljetnicu, Papa je najavio, od danas do 8. prosinca 2021., posebnu Godinu posvećenu Isusovu poočimu. U pozadini Apostolskog pisma krije se pandemija Covid-19 koja nam je – piše Franjo u pismu – pomogla da shvatimo važnost običnih ljudi, onih koji, daleko od očiju javnosti, svakodnevno iskazuju u kreposti strpljivosti i ulijevaju drugima nadu i potiču na suodgovornost. Po tome su nalik svetome Josipu, „čovjeku koji prolazi nezapaženo, čovjeku svakodnevne prisutnosti i povučenom u skrovitost“, a koji je ipak imao ulogu protagoniste u povijesti spasenja. U novom apostolskom pismu Patris corde Papa otkriva jednu svoju naviku. Naime, svakoga dana, već više od četrdeset godina, Papa moli jednu molitvu Marijinom zaručniku preuzetu iz jednog francuskog molitvenika iz 19. stoljeća Kongregacije redovnica Isusa i Marije.

 

 
Tropari i čitanja
 
TROPAR nedjeljni: Kad si sišao u smrt, Živote besmrtni, tada si sjajem božanstva smrtni udarac zadao paklu. A kad si i mrtve iz podzemlja uskrisio, sve sile nebeske klicahu Tebi: Davaoče života, Kriste Bože naš, slava Tebi.
 
TROPAR sv. Nikoli, glas 4.: Kao pravilo vjere, kao uzor blagosti i kao učitelj uzdržljivosti, pokazao si se uistinu po svojim djelima stadu svome. Poniznošću uzdigao si se visoko, a siromaštvom stekao si bogatstvo, oče i svetitelju Nikola. Moli Krista Boga, da se spase duše naše!
 
POSLANICA (zač. 233.; Ef 6, 10-17)
Braćo, ubuduće jačajte se u Gospodu i u silnoj snazi njegovoj. Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima đavlovim. Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima. Zbog toga posegnite za svom opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan zli i održati se kada sve nadvladate. Držite se dakle! Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti, potpašite noge spremnošću za evanđelje mira! U svemu imajte uza se štit vjere: njime ćete moći ugasiti ognjene strijele Zloga. Uzmite i kacigu spasenja i mač Duha, to jest Riječ Božju.
 
EVANĐELJE (zač. 71. Lk 13, 10-17)
U ono vrijeme: Jedne je subote naučavao u nekoj sinagogi. Kad eto žene koja je osamnaest godina imala duha bolesti. Bila je zgrbljena i nikako se nije mogla uspraviti. Kad je Isus opazi, dozva je i reče joj: »Ženo, oslobođena si svoje bolesti!« I položi na nju ruke, a ona se umah uspravi i poče slaviti Boga. Nadstojnik sinagoge – ozlovoljen što je Isus u subotu izliječio – govoraše mnoštvu: »Šest je dana u koje treba raditi! U te dakle dane dolazite i liječite se, a ne u dan subotnji!« Odgovori mu Gospod: »Licemjeri! Ne driješi li svaki od vas u subotu svoga vola ili magarca od jasala da ga vodi na vodu? Nije li dakle i ovu kćer Abrahamovu, koju Sotona sveza evo osamnaest je već godina, trebalo odriješiti od tih spona u dan subotnji?« Na te njegove riječi postidješe se svi protivnici njegovi, a sav se narod radovaše zbog svega čime se on proslavio.
Papa Benedikt XVI.
 
 
Draga braćo i sestre, htio bih danas govoriti o Ivanu Damaščanskom, jednom od najvećih velikana u povijesti bizantske teologije i velikom naučitelju u povijesti sveopće Crkve. On je prije svega izravni svjedok prijelaza s grčke i sirijske kršćanske kulture, prihvaćene u istočnom dijelu Bizantskog carstva, na novost islama, koji se vojnim osvajanjima širio na području koje obično poznajemo kao Srednji i Bliski Istok. Ivan, rođen u imućnoj kršćanskoj obitelji, još kao vrlo mlad preuzeo je dužnost, koju je možda prije njega obnašao njegov otac, ekonomskog upravitelja u kalifatu. Ubrzo je, međutim, nezadovoljan životom na dvoru, u njemu sazrio monaški poziv te je, oko 700. godine, stupio u samostan svete Sabe, blizu Jeruzalema. Ne udaljivši se nikada od samostana, posvetio se svim svojim silama isposništvu i literarnom radu, ali mu ni određeni pastoralni rad nije bio stran, o čemu svjedoče prije svega brojne Homilije. Njegov se liturgijski spomen slavi 4. prosinca. Papa Lav XIII. ga je 1890. proglasio naučiteljem opće Crkve.
Na Istoku se prije svega spominju njegova tri Govora protiv onih koji se obrušavaju na svete slike, koji su

Robert Taft
PORIJETLO ISTOČNIH OBREDA

Kroz prva dva stoljeća poslije Krista u Istočnom su se rimskom carstvu oblikovale dvije glavne skupine Crkava, okupljene oko velikih sjedišta Antiohije u Siriji i Aleksandrije u Egiptu. Ova središta crkvenog života nisu bila samo najznačajniji gradovi Istočnog carstva, već i sjedišta apostolskog podrijetla. Sam sveti Petar je upravljao Crkvom u Antiohiji prije nego što je otputovao u Rim, dok je Aleksandrija također vukla podrijetlo od sv. Petra preko njegova učenika sv. Marka evanđeliste. Zbog ugleda ovih dviju apostolskih stolica njihove su liturgije i običaji vršili snažan upliv na manje Crkve koje su bile pod njihovim utjecajem. Evanđelje se najprije propovijedalo u velikim gradovima Carstva, a odatle se onda krenulo u evangelizaciju okolnih krajeva. Biskupi-misionari koji su bili posvećeni i poslani u evangelizaciju od strane biskupa starijih sjedišta gledali su na svoje posvetitelje kao na glavu i uzor, te su oponašali običaje Crkve-majke od koje su nastali.

Slično kao i u svetoj Četrdesetnici, kada smo bili u preduskrsnom lockdownu, evo nas sada u predbožićnom lockdownu. Nema sajmova, komodnog i masovnog shoppinga, ''uličnih advenata''. Štoviše, zatvoreni su kafići i restauranti, nema jutarnjih kava i večernjih piva, pizza i kuhanog vina. I što je posebno teško i tužno, mnogi su ostali bez posla i zarade. Tradicionalno već, predbožićna sezona i komercijalni Božić bili su zimski boom za cijelu ekonomiju. Sada se moramo stisnuti i preživjeti ovo. Za nas kršćane, božićni post ili advent ili došašće i nije vrijeme izvanjske zabave, trošenja i prejedanja, nego vrijeme posta, odricanja, duhovne priprave za jedan od najvećih blagdana naše vjere. Međutim, ostat ćemo i mi zakinuti jer ne možemo komotno ni u crkvu s najnovijim restrikcijama. Kako  smisleno proživjeti, a ne samo preživjeti ovo vrijeme? Okolnosti su nas sve ''stjerale'' u kuću, u stan. To je pogotovo mučno za mlade. No, ako malo zastanemo i razmislimo, ipak nije tako strašno što nas je lockdown ''natjerao'' ili barem nam dao priliku da se malo okrenemo svojoj nutrini, sebi, svom dubljem i iskonskom ''ja''. Prilično smo zaboravili da imamo dušu i duhovnu dimenziju, i da nas upravo to čini ljudima, različitima od svega stvorenog oko nas. A duša ima svoje potrebe, svoj ritam, svoju hranu kao i tijelo. Duši su potrebni mir i tišina za autoreflekciju (razmišljanje o sebi), za osluškivanje dubokih glasova naše nutrine i za promišljanje o životu, njegovim plusevima i minusima, o bitnom i nebitnom, o prioritetima. Isto tako, mi smo bića odnosa jer stalno živimo u odnosu s drugima, bližnjima i daljnjima, s prirodom oko sebe, s medijima i svim informacijama koje nam se nude preko njih. Na koncu, duša ima transcedentalnu (onozemaljsku) dimenziju, ona