Detalji

Slično kao i u svetoj Četrdesetnici, kada smo bili u preduskrsnom lockdownu, evo nas sada u predbožićnom lockdownu. Nema sajmova, komodnog i masovnog shoppinga, ''uličnih advenata''. Štoviše, zatvoreni su kafići i restauranti, nema jutarnjih kava i večernjih piva, pizza i kuhanog vina. I što je posebno teško i tužno, mnogi su ostali bez posla i zarade. Tradicionalno već, predbožićna sezona i komercijalni Božić bili su zimski boom za cijelu ekonomiju. Sada se moramo stisnuti i preživjeti ovo. Za nas kršćane, božićni post ili advent ili došašće i nije vrijeme izvanjske zabave, trošenja i prejedanja, nego vrijeme posta, odricanja, duhovne priprave za jedan od najvećih blagdana naše vjere. Međutim, ostat ćemo i mi zakinuti jer ne možemo komotno ni u crkvu s najnovijim restrikcijama. Kako  smisleno proživjeti, a ne samo preživjeti ovo vrijeme? Okolnosti su nas sve ''stjerale'' u kuću, u stan. To je pogotovo mučno za mlade. No, ako malo zastanemo i razmislimo, ipak nije tako strašno što nas je lockdown ''natjerao'' ili barem nam dao priliku da se malo okrenemo svojoj nutrini, sebi, svom dubljem i iskonskom ''ja''. Prilično smo zaboravili da imamo dušu i duhovnu dimenziju, i da nas upravo to čini ljudima, različitima od svega stvorenog oko nas. A duša ima svoje potrebe, svoj ritam, svoju hranu kao i tijelo. Duši su potrebni mir i tišina za autoreflekciju (razmišljanje o sebi), za osluškivanje dubokih glasova naše nutrine i za promišljanje o životu, njegovim plusevima i minusima, o bitnom i nebitnom, o prioritetima. Isto tako, mi smo bića odnosa jer stalno živimo u odnosu s drugima, bližnjima i daljnjima, s prirodom oko sebe, s medijima i svim informacijama koje nam se nude preko njih. Na koncu, duša ima transcedentalnu (onozemaljsku) dimenziju, ona

Detalji

Robert Taft

Ne može biti govora o međusobnom isključivanju ili proturječju obredâ. Svi obredi su ravnopravni i jedinstveni unutar zajedništva jedne Kristove Crkve

 Što je “obred”?

Jednostavno rečeno, obred je katolicizam, katolička vjera onako kako se oblikovala i razvila u odnosu na kulturu i duh pojedinoga naroda. Riječ “obred” (lat. ritus), premda uključuje i podsjeća na “rituale” i “ceremonije”, nije baš sretno odabrana riječ za označiti vrlo složenu i bogatu stvarnost koju sadrži. Jer, “obred” ne znači samo liturgiju, već jednu potpunu katoličku tradiciju, jedinstven način na koji pojedina zajednica vjernika doživljava, izražava i živi svoj katolički vjerski život unutar jednoga otajstvenog Tijela Kristova. Mi najbolje poznajemo različite obrede u Crkvi upravo preko njihovih liturgija. To je razumljivo iz razloga što je liturgija najsavršeniji i “službeni” izražaj duše koja pokreće svaku tradiciju. Međutim, liturgija, odn. sam oblik i sadržaj liturgijskog čina nije ni izbliza jedini izražaj jedne tradicije odn. obreda. “Obred” uključuje također i mnoge druge elemente koje ćemo naći u jednoj katoličkoj kulturi: teološke škole sa svetim ocima i naučiteljima, kanonske norme, škole duhovnosti, pobožnosti, monaštvo, umjetnost, graditeljstvo, himnografiju, glazbu i svakako onaj poseban duh ili mentalitet koji je stvorio jednu tradiciju i koji se ujedno njome hrani i koji je svojstven toj tradiciji.

Detalji

Robert Taft 

Ima li u našem modernom svijetu, koji se sve više kreće ka jedinstvenoj sekulariziranoj kulturi mjesta za naše katoličke istočne obrede ?

Prva kriza s kojom se suočila Crkva apostolskih vremena nastala je oko pitanja koji će se uvijek iznova postavljati u povijesti kršćanstva: pitanje partikularizma nasuprot univerzalizmu, različitosti nasuprot jednoobraznosti. Mnogo puta u povijesti kršćani nisu uspjeli razumijeti paradoks da jedino kroz mnoštvo partikularizama i bogatstvo različitosti Crkva može ispuniti svoju sveopćost - univerzalnost - na najpotpuniji način. Ponajviše nastojanjem svetoga Pavla, Crkva je rješila tu krizu prihvaćanjem stajališta da njeno jedinstvo i njena univerzalnost, poput svega onoga što je Bog stvorio, nije narušeno već obogaćeno različitošću. Od početka je ovaj duh katoliciteta (sveopćosti) bio pokretačem Pavlova apostolata među poganima u Antiohiji. "Uto neki siđoše iz Judeje i počeše učiti braću: 'Ako se ne obrežete po običaju Mojsijevu, ne možete se spasiti'. Kad između njih te Pavla i Barnabe nasta prepirka i raspra ne mala, odrediše da Pavao i Barnaba i još neki drugi između njih uzađu u Jeruzalem k apostolima i starješinama poradi tog pitanja." (Dj 15, 1-2)

Detalji

Ova je pandemija iznjedrila u pojedinim situacijama ono najbolje od nas, no nažalost u određenim situacijama i ono najgore. S jedne strane svjedočimo nesebičnom sebedarju medicinskog i zdravstvenog osoblja, dok s druge strane građani diljem svijeta prosvjeduju protiv epidemioloških mjera, a pojedine bogatije države za sebe rezerviravaju prekomjerne doze cjepiva, ostavljajući druge, siromašnije, bez mogućnosti nabave za svoje stanovništvo, piše u petak 20. studenoga u rubrici Cor-cordi na mrežnim stranicama Hrvatskog katoličkog sveučilišta (HKS) - unicath.hr - doc. dr. sc. Anto Čartolovni s Katedre za teologiju HKS-a (IKA)
Cijeli članak:  https://ika.hkm.hr/novosti/anto-cartolovni-covid-19-homo-homini-lupus-est-ili-homo-homini-deus-est/ 

 

Detalji

U povodu smrti poglavara Srpske pravoslavne Crkve patrijarha Irineja predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zadarski nadbiskup Želimir Puljić izrazio je suosjećanje članovima Srpske pravoslavne Crkve. I prije svoga službenoga dopisa upućenoga SPC-u, nadbiskup Puljić izrazio je sućut u izjavi za IKA-u i HKR u petak 20. studenoga. 

„U povodu smrti patrijarha Irineja, izražavam kršćansku sućut i molitvenu solidarnost Svetom Sinodu, svim metropolitima i episkopima SPC-a, svećenstvu, monasima i monahinjama i svim vjernicima Srpske pravoslavne Crkve“, rekao je nadbiskup Puljić. Tim povodom mons. Puljić prisjetio se i svoga susreta s patrijarhom Irinejom, 18. kolovoza 2015. godine u Zadru. „Patrijarh Irinej tada je u pratnji svojih suradnika i nekoliko episkopa došao u Hrvatsku proslaviti obljetnicu ustanovljenja bogoslovije u samostanu Krka. Tada sam bio s njime na liturgiji u samostanu Krka, na zajedničkom objedu, a primio sam ga i u katedrali Sv. Stošije u Zadru, s pratnjom i narodom koji se okupio. Nakon pozdrava koji smo učinili jedan drugome, jedan od nazočnih vladika zamolio je bi li mogli otpjevati tropar u čast sv. Stošije. Naime, sv. Stošija je zajednička mučenica pravoslavaca i katolika. Stoga smo se okupili i na pokrajnjem oltaru gdje počivaju moći sv. Stošije, koje su dar ondašnjeg carigradskog

Detalji

21. studenoga

TROPAR, gl. 4.: Danas je početak milosti Božje i prednavještaj spasenja ljudskoga. U hramu Božjem na očigled sviju Djevica se pojavljuje i Krista svima navješćuje. Njoj i mi gromkim glasom kliknimo: Raduj se, ispunjenje Stvoriteljevog spasiteljskog nauma.

KONDAK, gl. 4.: Prečisti Spasiteljev hram, dragocjena palača, sveta riznica Božje slave, Djevica, uvodi se danas u dom Gospodnji prinoseći sa sobom milost božanskog Duha. Anđeli Božji slave je i kliču: Gle! Ona je šator nebeski.

 

Detalji

U grkokatoličkoj katedrali Presvete Trojice u Križevcima, u utorak 17. studenoga 2020., na uočnicu Dana sjećanja na žrtve Vukovara, Škabrnje i svih poginulih u Domovinskom ratu, služena je liturgija i panahida (molitveni spomen) za sve koji su izgubili svoje živote. Liturgiju sv. Ivana Zlatoustoga služio je katedralni župnik o. Mihajlo Simunović, a nakon liturgije panahidu za sve pokojne služio je vladika križevački mons. Milan Stipić. U prigodnoj besjedi je istaknuo kako se danas spominjemo žrtve Vukovara, Škabrnje, naših župa Petrovaca, Berka i Mikluševaca, ali i svih onih hrvatskih branitelja koji su dali život za vrijeme Domovinskoga rata, a osobito djece koja su u tom ratu stradala, kao i svih nevinih života. ''Oni svi su prolili krv, podnijeli najveću žrtvu kako bi mi danas živjeli u slobodi'' - istaknuo je mons. Stipić te dodao kako u Vukovaru postoji grkokatolička župa koja je teško stradala u Domovinskom ratu. ''To je bila lijepa, mlada župa, koja je imala perspektivu i puno mladih. Nažalost, danas ih nema puno, ali i dalje živi i sa svima njima se sjedinjujemo u molitvi, osobito sa svima preminulima, koji su poginuli ili kao branitelji ili kao žrtve rata. I mnogi su grkokatolici utkali svoje živote u slobodu naše zemlje, u ovu našu Domovinu i zbog toga smo posebno ponosni'' - naglasio je na kraju mons. Stipić. Vječni im spomen!

 

Detalji

Od 14. studenoga do uključivši 24. prosinca (Badnjak), prema Tipiku (crkvenom pravilu) traje Božićni post. Post nalaže odricanje od mesa, mliječnih i životinjskih proizvoda (mlijeko, sir, jaja).  Ulje, vino i riba su dozvoljeni svakog dana, osim srijede i petka, kao i na svetkovinu Uvoda presvete Bogorodice u Hram (21. studenoga), bez obzira u koji dan padne. Uz odricanje od hrane, najvažnije osobine posnog vremena jesu odricanje od grijeha, molitva, milostinja, ispovijed i pričest. Kršćanske Crkve bizantskog i svih drugih istočnih obreda (armenskog, koptskog, sirijskog…) od 15. studenoga do blagdana Rođenja Gospodnjega drže božićni post. To bi bio jedan vid istočno-kršćanskog “došašća”. Božićni post je vrijeme od 40 dana prije velikog blagdana 

Detalji
 
Isus liječi i uskrsuje na život
 
U ono vrijeme dođe čovjek, ime mu Jair, koji bijaše predstojnik sinagoge. Baci se Isusu pred noge i stane ga moliti da dođe u njegovu kuću. Imaše kćer jedinicu, otprilike od dvanaest godina, koja umiraše. Dok je onamo išao, mnoštvo ga guralo odasvud. A neka žena koja je već dvanaest godina bolovala od krvarenja, sve svoje imanje potrošila na liječnike i nitko je nije mogao izliječiti, priđe odostrag i dotaknu se skuta njegove haljine i umah joj se zaustavi krvarenje.  I reče Isus: "Tko me se to dotaknu?" Svi se branili, a Petar će: "Učitelju, mnoštvo te gura i pritišće." A Isus: "Netko me se dotaknuo. Osjetio sam kako snaga izlazi iz mene." A žena, vidjevši da se ne može kriti, sva u strahu pristupi i baci se preda nj te pred svim narodom ispripovjedi zašto ga se dotakla i kako je umah ozdravila. A on joj reče: "Kćeri, vjera te tvoja spasila. Idi u miru!" Dok je on još govorio, eto jednog od nadstojnikovih s porukom: "Umrla ti kći, ne muči više Učitelja." Čuo to Isus pa mu reče: "Ne boj se! Samo vjeruj i ona će se spasiti!" Uđe u kuću, ali nikomu ne dopusti da s njim uđe osim Petra, Ivana, Jakova i djetetova oca i majke. A svi plakahu i žalovahu za njom. A on im reče: "Ne plačite! Nije umrla, nego spava!" No oni mu se podsmjehivahu znajući da je umrla. On je uhvati za ruku i povika: "Dijete, ustani!" I povrati joj se duh i umah ustade, a on naredi da joj dadu jesti. Njezini se roditelji začudiše, a on zapovjedi da nikome ne reknu što se dogodilo.

Detalji

U subotu 14. studenoga 2020. u grabarskoj župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja služena je sveta liturgija za pokojnog biskupskog vikara i rektora mons. Ivana Pavkovića. Liturgijsko slavlje predvodio je križevački vladika mons. Milan Stipić a suslužili su: biskupski vikar Daniel Vranešić, žumberački dekan o. Nenad Krajačić, katedralni dekan o.Marjan Jeftimov, protojereji o. Milan Vranešić, o. Mihajlo Simunović i o. Željko Pajić, gornjogradski župnik o. Danijel Hranilović, o. Ivan Radeljak te svećenik zagrebačke nadbiskupije vlč. Borna Puškarić. Na liturgiji su sudjelovali i bogoslovi Križevačke eparhije. U prigodnoj propovijedi vladika Milan govorio je o velikom doprinosu pokojnog vikara Pavkovića. “Tijekom svog života kao vikar, rektor i župnik u Zagrebu učinio je mnogo dobra i po tome ga i danas mnogi svećenici i vjernici pamte. Za nas je od posebne važnosti što se bavio prevođenjem i izdavanjem dijela ponajprije liturgijskog i pastoralnog sadržaja. Ta djela za cijelu našu Križevačku eparhiju imaju neprolaznu vrijednost” – kazao je između ostalog vladika. Okupljenim vjernicima na kraju liturgijskog slavlja obratio se grabarski župnik Milan Vranešić koji je prisutnim vjernicima prikazao