S Nedjeljom o cariniku i farizeju zakoračili smo u vrijeme neposredne priprave za Veliki i časni post - Svetu četrdesetnicu i hod prema Pashi. Vrijeme je to najbogatije duhovnim temama i molitvenim tekstovima koja se tiču svakoga kršćanina i koji su svakom kršćaninu, ali i čovjeku kao takvom, itekako potrebni za zdrav psihički i duhovni život. Kanon je rukovet od tri, osam ili devet pjesama posvećen jednoj evanđeoskoj ili duhovnoj temi, blagdanu ili svecu. Svaka pjesma kanona ima: početni "irmos" (tropar koji sabire biblijsku pjesmu), zatim nekoliko tropara i zaziva s temom kanona (ovdje na temu carinika i farizeja) i završni bogorodičan. Kanon se moli tako da se najprije izmole uobičajene uvodne molitve (Načalo), zatim redom kanon i na kraju uobičajeno završetak: Slava Ocu, I sada, triput "Gospode, pomiluj" i "Molitvama Bogorodice i svetih otaca naših, Gospode Isuse Kriste, Sina Boga živoga, pomiluj nas". Ovaj molitveni kanon je posebno prigodan za ovu nastupajuću nedjelju i tjedan koji joj slijedi, ali i u svako drugo doba, kao molitva za oproštenje, iskrenost i poniznost.

KANON CARINIKA I FARIZEJA, glas 6., monaha Jurja

Pjesma 1 (Mojsijeva)

Irmos: Prošavši hodom dubinu morsku kao po suhu, Izraelci gledahu progonitelja faraona kako se utapa i glasno klicahu: Zapjevajmo Bogu pjesmu pobjedničku!

Slava tebi, Bože naš, slava tebi!

Potičući prispodobama sve ljude na popravljanje života, Krist pozdiže carinika u njegovoj poniznosti, a ponizuje uznositost farizeja.

Slava tebi, Bože naš, slava tebi!

Pogledajmo uzvišenu čast koja dolazi po poniznosti i težak pad kojega donosi gordost. Ugledajmo se u dobro ponašanje carinika i odvratimo od zle grešnosti farizeja.

Slava tebi, Bože naš, slava tebi!

Svako dobro djelo gubi svoju vrijednost po bezumnoj gordosti, dok poniznost čisti od svakoga zla. Vjerom prionimo uz poniznost, a posve prezrimo uznositost.

Slava tebi, Bože naš, slava tebi!

Uzdišem poput carinika i neprestanim plačem prilazim tvom milosrđu, Gospode. Pomiluj i mene, jer evo živim svoje dane u poniznosti.

Slava, I sada: Pjevajmo o svetoj gori Gospodnjoj, bezgrješnoj Mariji, iz koje je sinulo Sunce Pravde i zasjalo svima koji bijahu u tami, Krist koji je život sviju!

Pjesma 3. (Anina)

Simbolika svjetla i značaj Uskrsnuća u duhovnosti i obredu

Jedna od najčešćih tema s kojom se u bizantskom i drugim istočnim obredima prikazuje preobražena narav našega života u Kristu je svjetlo. U duhovnosti i mistici kršćanskoga Istoka prevladava Ivanovska tema svjetla: svjetlost Jaganjca u Gradu Gospodnjem (Otk 21, 22.26).  Duhovni život znači prosvjetljenost ovom božanskom svjetlošću. Promatrati Boga u tom svjetlu znači živjeti u Njemu. Sveti Irenej napisa: "Vidjeti svjetlo znači biti pod svjetlom i sudjelovati u njenoj jasnoći. Jednako tako: gledati Boga znači biti u Njemu i sudjelovati u njegovom životvornom sjaju. Stoga, tko gleda Boga - sudionik je Njegova života." Ta simbolika svjetla označava ritam časova u bizantskom časoslovu, budeći u vjernicima nostalgiju za božanskom vizijom koju ovdje na zemlji smiju uhvatiti pogledom tek u znakovlju. To je pripjev koji se svakodnevno ponavlja u bizantskoj Božanskoj liturgiji, u pjesmi nakon pričesti:

Božidar (Teoktist) Vidov rođen je 21. siječnja 1913., u Novalji na otoku Pagu, od oca Mate i Benedete (rođ. Kaloćira). Njegovi preci bili su podrijetlom sa otoka Raba. Radio je kao poštarski službenik, a u Drugom svjetskom ratu bio je i ranjen. Božidar Vidov je 1949. godine ušao u ukrajinsku grkokatoličku redovničku zajednicu sv. Teodora Studite, koji se tada bio usredotočio na katehizaciju djece i mladih. Nakon završetka studija teologije, filozofije, staroslavenskog i povijesti jugoistočne Europe na Institutu za orijentalistiku Papinskog sveučilišta Gregoriana u Rimu, zaređen je po bizantskom obredu na Božić, 25. prosinca 1954. po rukama ukrajinskog biskupa Ivana Buchka u Ukrajinskom kolegiju Sv. Jozafata u Rimu. Bilo je to na početku njegova boravka u Italiji. Vidov se upoznao s moliškim Hrvatima, gdje se je zainteresirao za tu zajednicu, ostavši s njom povezan do kraja života. Dana 5. ožujka 1960. Vidov dolazi u Halifax (Nova Škotska, Kanada) i počinje boraviti u Ukrajinskom studitskom samostanu svetog Uzašašća u Woodstocku, Ontario. Odlazi služiti na hrvatsku župu u Toronto, kao i na slovačku župu u Sudbury. Služio je kao pomoćnik vlč. Juri Vrdojaku, prvom stalnom župniku župe Naše Gospe od Hrvatske, u Torontu. Vidov je imao ključnu ulogu u formiranju hrvatskih jezičnih škola u Kanadi,

(IKA, Split) - Doc. dr. dr. sc. Ivan Macut, član Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja sa sjedištem u Splitu i docent na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu te član Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ekumenizam i dijalog, objavio knjigu iz ekumenske teologije pod naslovom „Istočna teologija. Izabrana pitanja“. Knjiga sadrži ukupno 192 stranice, a recenzenti su prof. dr. sc. Ivica Žižić; izv. prof. dr. sc. Dušan Moro i doc. dr. sc. Emanuel Petrov. Knjigu je izdala Služba Božja. Knjiga je udžbeničkog karaktera namijenjena onima koji žele dobiti uvid u pojedina pitanja istočne teologije. Knjiga sadrži 15 poglavlja i to: Umjesto uvoda – O važnosti kršćanskog Istoka; 1. Preciziranje terminologije i podjela Istoka; 2. Izvori Istočne teologije; 3. Karakteristike Istočne teologije; 4. Teološki izričaji Drevnih Istočnih Crkava; 5. Presveto Trojstvo; 6. Ekleziologija; 7. Blažena Djevica Marija, 8. Liturgija i sakramenti općenito; 9. Sakramenti pojedinačno; 10. Eshatologija; 11. Ikone; 12. Mistična teologija; 13. Zakonik Kanona Istočnih Crkava iz 1990.; 14. Enciklika pape Ivana Pavla II. Ut unum sint – Da budu jedno; 15. Apostolsko pismo pape Ivana Pavla II. Orientale lumen – Svjetlo Istoka.


 

 
Vjernici pred izazovom pandemije i potresa
 
1. Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, Otac milosrđa i Bog svake utjehe! On nas tješi u svakoj našoj nevolji da bismo i mi sve koji su u nevolji mogli tješiti onom utjehom kojom nas same tješi Bog. Jer kao što su obilate patnje Kristove u nama, tako je po Kristu obilata i utjeha naša (2 Kor 1,3-5).
Ovim riječima sv. Pavla sve vas, poštovana i draga braćo i sestre, napose one izravno pogođene bolešću COVID-19 i smrću najbližih, kao i one koji trpe od posljedica razornoga potresa u Zagrebu i okolici, a potom u Petrinji, Sisku, Glini i okolici, suosjećajnim srcem, ispunjeni kršćanskom nadom na početku 2021. godine, od srca pozdravljamo. U godini koja je iza nas napustili su nas toliki mili i dragi ukućani, susjedi, prijatelji, svećenici, redovnici i redovnice, a među njima i drage nam uspomene mons. Mile Bogović, prvi gospićko-senjski biskup. Bolest COVID-19 znatno je izmijenila živote

U ono vrijeme Isus uđe u Jerihon. Dok je prolazio gradom, dođe čovjek imenom Zakej, utjecajan židov koji je radio za rimsku poreznu upravu i vrlo se obogatio. želio je vidjeti Isusa, ali je bio prenizak rastom da bi ga mogao vidjeti preko mnoštva. On zato potrči naprijed te se popne na smokvu pokraj koje je Isus trebao proći da s nje promatra. Kad je Isus stigao do njega, pogleda gore i reče mu: 'Zakeju, brzo siđi! Danas moram k tebi u goste.' Zakej žurno siđe s drveta i primi ga u goste sav radostan. Ali mnoštvo koje je to promatralo počne prigovarati: 'Otišao je takvom grešniku u goste!' A Zakej ustane i reče Gospodu: 'Gospode, polovicu svojega imanja dat ću siromasima, a svakome koga sam prevario četverostruko ću vratiti.' 'Danas je u ovu kuću došlo spasenje jer je i ovaj čovjek Abrahamov sin! Ja, Sin Čovječji, došao sam tražiti i spasiti izgubljene.' (Luka 19, 1-10)


 

 
Rodio oko 250. godine u vrijeme kada je Crkva proživljavala veliko progonstvo od cara Decija. Njegovi roditelji su bili bogati i ugledni građani. Svojom životnom mudrošću i duhovnom izgrađenošću, koje je crpio čitajuci Sveto pismo, brzo je stekao ugled. Nakon smrti roditelja, ostavši sam s veoma mladom sestrom, Antun je s osamnaest godina imao na brizi kucu i sestru. Još nije bilo od smrti roditelja prošlo ni šest mjeseci, kad je po obicaju išao na službu u dom Gospodnji te je u sebi razmišljao zašto su apostoli, ostavivši sve, pošli za Spasiteljem. Razmišljajuci tako , ušao je u crkvu, a dogodi se da je baš citano iz Evandelja: “Ako želiš biti savršen, hajde prodaj sve što imaš i podaj siromasima pa dodi i slijedi me i imat ceš blago na nebu.” Antunu se cinilo kao da su se te rijeci citale baš zbog njega pa izade, što je prije mogao iz doma Gospodnjeg. Posjed, koji je naslijedio od roditelja, dade na dar suseljanima da nebi bio na teret njemu i sestri. Prodavši i svu pokretnu imovinu, gotovo sav novac podijeli siromasima, a nešto malo zadrži za sestru. Došavši drugi puta u dom Gospodnji, začu u

 
 
U utorak, 12. siječnja 2021. u 15.20 sati, iznenada je usnuo u Gospodu vladika Florentin Crihălmeanu, biskup grkokatoličke Eparhije Cluj-Gerla, u samostanu Kongregacije Sestara Majke Božje u Cluj-Napoca. Unatoč činjenici da se nakon infekcije Covid-19 zdravlje biskupa popravio i približio kraju razdoblja izolacije, on suočio se s akutnom kardiovaskularnom krizom, javio je Tiskovni ured Grkokatoličke eparhije Cluj-Gherla. Prema mnogim svjedočanstvima bio je brižan i ponizan arhijerej, revan pastir, skroman, duhovan i mudar kršćanin. Rođen je 17. rujna 1959.u Iasiju, Rumunjska, od oca grkokatolika i majke rimokatolkinje. Završio je školu u Cluj-Napoci 1978., vršio vojničku službu u Turdi 1978-1979., diplomirao na Tehnološkom fakultetu u Cluj-Napoci i radio kao inženjer do 1990. Započeo je privatno učenje teologije te ređen za grkokatoličkog svećenika u rujnu 1990., nakon pada komunističkog režima u Rumunjskoj. Zatim je poslan na studij u Rim i postigao licencijat 1994. na Papinskom sveučilištu Urbaniana. Po povratku u domovinu bio je profesorom u sjemeništu u Cluj-Napoci i Sveučilištu Babes-Bolyai. Imenovan je pomoćnim vladikom Eparhije Clij-Gherla u studenom 1996., a zaredio ga je za biskupa papa sv. Ivan Pavao II. u Bazilici sv. Petra. Godine 2002. postao je biskupom Eparhije Cluj-Gherla. Vječni mu spomen i Carstvo nebesko! 

 

RAZGOVOR S O. LIVIJOM MARIJANOM, ĐAKONOM KRIŽEVAČKE EPARHIJE
KATOLIČKI TJEDNIK 2/2021, God. XX

  1. Poštovani oče Livio, središnja tema ovogodišnje Molitvene osmine za jedinstvo kršćana je: „Ako ostanete u mojoj ljubavi, donijet ćete mnogo roda“ (usp. Iv 15,5-9). Kako danas razdijeljeni kršćani svjedoče Kristovu ljubav i kakve plodove donose?

Mislim da je najbolji odgovor upravo dat u Isusovim riječim uzetim za temu ovogodišnje Molitvene osmine za jedinstvo kršćana, Isusova riječ: Oni koji uistinu ostaju i žive u iskrenoj ljubavi Kristovoj, bez obzira kojoj kršćanskoj Crkvi ili zajednici pripadaju, ti svjedoče Kristovu ljubav, a njihovo svjedočanstvo sigurno nije bez ploda i roda. Što smo vjerniji Kristu i Evanđelju kao pojedinci, to smo bliži jedni drugima i svim ljudima. To smo onda i bolji katolici, pravoslavci, protestanti. Pitanje je koliko tko i na kojoj razini to živi i daje roda. Danas su kršćanske Crkve deklarativno međusobno puno pomirljivije nego prije, poglavari Crkava se sastaju, dogovaraju, šalju lijepe poruke, potpisuju zajedničke izjave. Vjerujem da i to rađa nekim pozitivnim plodovima, ali mislim da je to sve presporo i premlako. Na terenu, među samim kršćanima u svakodnevnom životu, mislim da ima puno više praktičnog ekumenizma i zajedništva. Iskreni i zauzeti kršćani će iz ljubavi prema Kristu živjeti jedinstvo ljubavi sa svim ljudima, u svim prilikama i neprilikama života, neće mrziti nego ljubiti, neće rušiti nego graditi. Možda je to ono jedinstvo na koje Bog računa i gleda. Realno gledajući, dok se razne komisije i eksperti dogovore oko teoloških i drugih nesuglasica među kršćanskim Crkvama i tradicijama, život ide dalje. Boga se ne može okovati i uvjetovati ljudskim ograničenjima. Duh puše gdje hoće, kaže Sveto pismo. Tko zna koliko svakoga dana među kršćanima ima istinskog jedinstva u ljubavi? Vjerujem puno više nego što možemo pročitati u medijima.

  1. Neki teolozi, među kojima je najpoznatiji Yives Congar, zastupali su teoriju da je pravi raskol moguć samo onda kada nestane ljubavi među kršćanima. Koliko inicijative poput Molitvene osmine mogu pomoći izgradnji povjerenja i pomirenja?

Rober Taft

Tajanstvenost i misterij istočne liturgije

 

Koja su to neka od obilježja istočnih litrugijatako draga našoj braći na kršćanskom Istoku? Pored složenosti i dužine obredâ te ceremonijalne veličanstvenosti, najupečatljivija točka Bizantske liturgije jest atmosfera sakralnosti i tajanstvenosti što zrači iz svakog njenog pokreta i budi određenu vrst strahopoštovanja. Za kršćanina bizantskog obreda, kako reče sv. German Carigradski, čak i njegova skromna župna crkva predstavlja “nebo na zemlji, mjesto gdje nebeski Bog prebiva i djeluje”, gdje čovjek može “pustiti na stranu sve zemaljske brige”, kako to kaže sama liturgija, da “dočeka Kralja svemira”. To je nebesko svetište “gdje su muškarci i žene, prema svojim sposobnostima i željama, zahvaćeni bogoslavljem otkupljenog svemira i gdje dogme nisu više puste apstrakcije već postaju hvalospjevi slavljeničkog klicanja” (P. Hammond).

Postoje povijesni razlozi kojima se ovakav liturgijski duh može objasniti i razumijeti. Krajem 4. stoljeća pobožnost bizantskog Istoka, oblikovana u sjeni  velikih kristoloških rasprava, natopila se snažnim osjećajem strahopoštovanja