Opravdanost blagdana Krista Čovjekoljupca (Srca Isusova) u istočnim obredima

Članak izišao u Glasniku Srca Isusova i Marijina, br 06, lipanj 2021.

Mjesec lipanj je u Katoličkoj Crkvi rimskoga obreda posvećen posebnom štovanju Srca Isusova. U istočnim katoličkim Crkvama uveden je također blagdan ''Krista Čovjekoljupca'' (naziv koji se rabi umjesto ''Srce Isusovo''), a postoje i molitve i pobožnosti vezane uz taj blagdan. Godine 1765. godine papa Klement XIII. dopustio je slaviti blagdan Srca Isusova samo za one koji su izričito tražili, a nakon što se štovanje po Crkvi proširilo, papa Pio IX. je 1856. odredio da se blagdan službeno slavi u cijeloj Katoličkoj Crkvi. Papa Leon XIII. objavljujući 1899. encikliku Annum Sacrum (Svetu godinu) posvećuje 11. lipnja 1899. cijeli svijet Srcu Isusovu. Premda je pobožnost Srcu Isusovu starija, sv. Ivan Eudes dao joj je teološki temelj u 17. st., a viđenja sv. Marije Margarete Alacoque 1675. bila su izravnim povodom uvođenju svetkovine u opći kalendar Crkve. U to vrijeme odnos prema katoličkoj baštini i liturgijskim predajama s Rimom sjedinjenih istočnih Crkava nije bio isti kao poslije II. Vatikanskog sabora, pa se rimski obred smatrao superiornijim, a sjedinjene istočnjake  nastojalo se na ovaj ili onaj način učiniti sličnijima latinskoj Crkvi, ponekad zanemarujući njihov specifičini teološki i liturgijski izričaj, koji je, kako je II. Vatikanski naglasio, jednako katolički, jednako ispravan i jednako legitiman kao i onaj latinske Crkve. Tako su blagdan Srca Isusova uvele i katoličke Crkve istočnih obreda. Crkve bizantske katoličke uvele su ga kao blagdan ''Krista Čovjekoljupca'' i na temelju vlastitih specifičnih teoloških i liturgijskih izričaja nastala je i liturgijska službe za taj blagdan. Slavi se na isti dan kao i u latinskoj Crkvi, u petak poslije prve nedjelje po Duhovima. Slično su uvedeni i blagdani Tijelova i Krista Kralja.

Postoji od strane nekih pravoslavnih teologa sumnja i kriticizam s obzirom na kompatibilnosti štovanja Srca Isusova s istočnom kršćanskom teologijom. Argumenti se uglavnom mogu svesti na temeljni stav da je kod štovanja Srca Isusova težište stavljeno na Isusovu ljudsku narav, što bi graničilo s nestorijanskim krivovjerjem i pogrešnom kristologijom koja cijepa jedinstvo Isusove osobe, dok otačka teologija naglašava jedinstvo njegove bogočovječanske osobe. Prema tome bi štovanje trebalo uvijek biti usmjereno prema Isusu Bogočovjeku, prema cjelovitoj dimenziji i jedinstvu njegove osobe utjelovljenoga Logosa, a ne prema jednom aspektu, i to njegove ljudske naravi. Dijelovi Kristove ljudske naravi ne bi trebalo odvajati i posebno štovati, pa tako ni

na ikonama pisati ili crtati. Još je Efeški ekumenski koncil 431. naglasio da osobi Isusa Krista treba iskazivati štovanje kao Bogu jednom pobožnošću prema utjelovljenom i uskrslom Sinu Božjemu. I sveti Atanazije Veliki je isticao da je pogrešno štovati Kristovo ljudsko tijelo odvojeno od njegova božanstva: ''Mi ne štujemo stvorenu stvar, već Gospodara stvorenja, Riječ Božju koja je tijelom postala. Premda je sâmo tijelo, kada se uzme odvojeno, dio stvorene stvarnosti, ipak je ono postalo tijelom samoga Boga. Mi ga ne štujemo tako što ga odvajamo od Riječi. Tako i ne dijelimo Riječ od tijela kada ga štujemo, već shvaćajući da je 'Riječ tijelom postala', mi ispovijedamo Riječ koja postoji u tijelu kao Bog' (Poslanica Adelfu, 3).

Međutim, katolički su teolozi jasno isticali da se radi o štovanju Božanske ljubavi i milosrđa iskazanima u Kristu, a čega je srce najizvrsniji simbol i konkretni znak. U Direktoriju o pučkoj pobožnosti i liturgiji kojeg je izdala Kongregacija za Bogoštovlje i disciplinu sakramenata 2001. godine u Rimu čitamo: ''Shvaćen u svjetlu božanskoga Pisma, izraz Srce Isusovo označuje samo Kristovo otajstvo, cjelokupnost njegova bića, njegove osobe, razmatrane u svojoj najintimnijoj i bitnoj jezgri: Božji Sin, nestvorena mudrost; beskrajna ljubav, počelo spasenja i posvećenja za čitavo čovječanstvo. Srce Isusovo je Krist, utjelovljena i spasiteljska Riječ koja je, po sebi, nutarnja - s beskrajnom božansko-ljudskom ljubavlju - u Duhu protegnuta prema Ocu i prema ljudima, svojoj braći i sestrama''. Dakle, ne radi se o cijepanju Kristove osobe i štovanju nekog aspekta njegove ljudske naravi. Upravo je izrečeno ono što istočni kršćanski obredi u svojim liturgijskim tekstovima sadrže pjevajući o Kristu kao Gospodu i Svevladaru, Riječi Očevoj, Čovjekoljupcu i Svemilosrdnom Spasitelju. ''U Kristovu se srcu klanjamo Božjoj ljubavi prema ljudima, njegovoj volji općega spasenja, njegovu beskonačnom milosrđu'' – pojasnio je papa Benedikt XVI. (nagovor Anđeoskog pozdravljenja 5. lipnja 2005. godine).

Često se puta teološke rasprave i mišljenja znaju zaoštriti u spekulativnom promišljanju do krajnje mjere. Nasreću, liturgijski tesktovi, koji su vrlo stari i za vjeru svih kršćanskih teološko-liturgijskih baština najrelevantniji, čuvaju onaj bitni izričaj vjere Naroda Božjega i na istoku i na zapadu, pa mogu pomoći tamo gdje teolozi ne vide izlaza ili pomirenja. Također, u često pretjeranom pobožnjačkom, sentimentalnom ili subjektivnom pristupu duhovnosti vjerničkoga puka (koji zna dovesti i do krajnjeg pijetizma, praznovjerja, pa i idolopoklonstva), potrebno je uvijek vraćati se ''ad fontes'', na izvore: Sveto Pismo i tradiciju Crkve sačuvanu ponajprije u njezinim liturgijskim tekstovim. ''Lex credendi – lex orandi'' što znači: pravilo molitve je pravilo vjere. Kada kao relevantne uzmemo same liturgijske tekstove, vidimo da su zapadna i istočna teologija vrlo komplementarne i da se radi o većim ili manjim naglascima pojedinih aspekata vjere, a nikako o proturječju ili nespojivosti. Na kršćanskom istoku je liturgija prilično dobro ''konzervirala'' osnovne dogmatske izričaje i sadržaj vjere upravo u liturgijskim službama koje su se malo ili nikako mijenjale kroz povijest, a i istočne Crkve nisu uslijed svojih povijesnih okolnosti proživjele potrese reformacije, prosvjetiteljstva, jansenizma i modernizma, pa nisu morale zadirati u svoje bogoslužje, kao što se događalo na zapadu.

Prigodom uvođenja blagdana Srca Isusova, Krista Kralja ili Tijelova, katoličke istočne Crkve nisu morale uvoditi izričaje latinske tradicije jer su u svojim vlastitim liturgijskim tekstovima već imale skriveno bogatstvo himana i molitava koji su opjevavali otajstva vjere. U tom smislu nije pošteno govoriti o neprirodnoj ''latinizaciji'' istočnih obreda baš u svemu, premda su i od prije istočne Crkve u potpunosti uščuvale katoličku vjeru i u sakramentalnom životu imale sve što je potrebno za spasenje, pa uvoditi nešto novo i nije bilo potrebno. Dokumenti II. Vatikanskog sabora i poticaji svih papa u posljednjih pola stoljeća uporno pozivaju istočne katoličke Crkve da se u praksi  vrate svojim izvornim obrednim baštinama. Tako u ''Instrukcijama za primjenu liturgijskih uredaba Zakonika Kanonskog prava Istočnih Crkava'' Kongregacije za Istočne Crkve iz Rima, iz 1996., čitamo da ''Istočne Katoličke Crkve vlastitoga prava (sui iuris) uznastoje obnoviti autentične i izvorne tradicije koje su izgubile bilo zbog vlastitog nemara, bilo zbog utjecaja prevladavajuće Rimokatoličke Crkve. Tamo gdje je kod Istočnih Katoličkih Crkava došlo do iskrivljavanja ili napuštanja  vlastitih tradicija tako što su ih izgubile ili što su poprimile običaje i praksu koje su im strane, trebaju svim sredstvima tražiti povratak na ono što im je autentično i vlastito njihovim tradicijama, izbjegavajući, koliko god je to moguće, tuđe utjecaje.'' Poteškoće nastaju sada tamo gdje je puk zavolio neke običaje (npr. pobožnost Križnog puta, krunicu, tijelovske procesije) i nerado ih napušta, što nekad dovodi i do napetosti. S druge strane, kritičari iz nekatoličkih istočnih Crkava koriste upravo te novouvedene prakse za kritiku istočnih katolika, prigovarajući im gubljenje identiteta zbog pritiska ili čak hegemonije većinske latinske Crkve i na temelju toga ''dokazuju'' kako je jedinstvo Crkve nemoguća misija.

Kao i kod teoloških rasprava, i ovdje se puno lakše dolazi do istine i bîti stvari kada se pogleda u izvore, to jest u drevne liturgijske tekstove kršćanskih obrednih baština. U njima će se najčešće pokazati koliko su različite tradicije komplementarne i ni u kom slučaju oprečne. Vidimo to na primjeru blagdana Srca Isusova ili Krista Čovjekoljupca u bizantskoj tradiciji. U bizantskim ikonografskim prikazima prevladava Krist koji drži knjigu Evanđelja, često s natpisom: ''Ja sam svjetlost svijeta..., Ja sam put, istina i život...'' i slično. U bizantskim katoličkim Crkvama poznate su u novije vrijeme i ikone ''Srca Isusova'' gdje je Krist prikazan kako drži goruće srce na grudima. Neki istočni teolozi kažu da takve ikone nisu kanonski ispravne, ostajući pri tom na razini tumačenja da one potiču na štovanje jednog aspekta Kristove ljudske naravi. Međutim, ne uspijevaju argumentirati kakva bi bila bitna razlika između ikone koja prikazuje Krista Čovjekoljupca s knjigom Evanđelja (koje je kako netko reče 'Božje ljubavno pismo čovječanstvu') i ikone koja prikazuje Krista Čovjekoljupca s naglašenim srcem (simbolom božanske ljubavi prema ljudima). Obje prikazuju temeljnu vjersku istinu da je Krist objavljena Božja ljubav. Ikona Krista Pantokratora (Svevladara) jednako tako se može tumačiti kao ikona Božanske ljubavi ili kao izraz Božjega ''srca'' (ili ljubavi i milosrđa) prema palom čovječanstvu, jer je Krist – Logos, Riječ i Mudrost Božja upravo utjelovljena ''radi nas ljudi i radi  našega spasenja'' kao što cijelo kršćanstvo svečano ispovijeda u Nicejsko-carigradskom vjerovanju. Tu jednostavno nema proturječja.

Da nema bitne teološke i duhovne razlike ili suprotnosti između onoga što zapadna teologija govori o pobožnosti Srcu Isusovu ili Božanskom milosrđu i istočne teološke tradicije Krista Čovjekoljupca, dobro mogu pokazati sami liturgijski himni i zapadne i istočne tradicije. Gotovo svaka molitva ili pjesma u bizantskoj božanskoj liturgiji završava uzglasom: ''Jer si dobar i čovjekoljubiv Bog...'' ili Krista časti usklikom ''jedini Čovjekoljubac''. Možda zato istočnim Crkvama nije potrebna posebna pobožnost Božanskog milosrđa. Jedan od najdubljih teoloških izraza o Božjem milosrđu i ljubavi nalazimo kod velikog poznatog crkvenog oca sv. Bazilija Velikog (329. - 379.), kapadocijskog biskupa i autora jedne od najpoznatijih istočno-kršćanskih euharistijskih liturgija (anafora) 'Liturgije svetog Bazilija Velikog'. Tako, primjerice, Bazilije razlaže Božju neshvatljivu ljubav riječima: ''Predobri, ti se nisi okrenuo za stalno od svoga stvorenja, niti si zaboravio djelo svojih ruku, nego si ga na razne načine pohodio dobrotom svoje milosti, a ponajviše učovječenjem svoga Sina Isusa Krista koji je slika tvoje dobrote'' (Molitva za vrijeme ‘Dostojno je i pravedno’). Zar to simbolički ne prikazuje upravo ikona na kojoj Krist drži svoje srce u plamenom ognju kao sliku svoje ljubavi i dobrote? Ima li bitne i nespojive razlike između zaziva: ''Isuse, blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome'' i ''Gospode, Isuse Kriste, Sine Božji, pomiluj mene grješnika?'' Možda je neki teolozi ipak uspiju iskopati.

Grčki liturgijski himni (tropari, kondaci, stihire) zorno pjevaju o onome što Katolička Crkva vjeruje s obzirom na sadržaj blagdana Srca Isusova. Na Prvu nedjelju Velikoga posta, kada bizantska Crkva spominje pobjedu pravovjerja nad ikonoborcima i slavi štovanje ikona, tropar glasi: ''Klanjamo se prečistome Liku tvome, Predobri, moleći za oproštenje grijeha naših, Kriste Bože, jer ti si dragovoljno htio tijelom uzići na križ, da izbaviš od ropstva đavolskoga one koje si sazdao. Stoga zahvalno kličemo tebi: Sve si ispunio radošću, Spasitelju naš, koji si došao spasiti svijet''. U kondaku te nedjelje, pak pjeva: ''Neopisiva Riječ Očeva opisa se, Bogorodice, utjelovivši se po tebi. I okaljanu sliku Božju u prvotni oblik vrati, spojivši je s božanskom ljepotom. Ispovijedajući spasenje, djelom i riječju, mi ga u slici izražavamo''. Ovo ''Liku'', ''opisa se'' i ''u slici izražavamo'' aludira na ikonografsko prikazivanje. To su vrlo drevni tekstovi koji opravdavaju i pobožnost i prikaz ''Srca Isusova'' kako to shvaća Crkva na zapadu. Nije stoga bilo poteškoća ''skladati'' službu Krista Čovjekoljupca (Srca Isusova) kada je taj blagdan uveden i u grkokatoličke Crkve u 19. st. Gradeći na temelju drevnih liturgijskih tekstova nastali su novi, posve pravovjerni, istovremeno i pravoslavni i katolički himni, i k tome pjesnički izvanredno lijepi. S njima od srca čestitamo svim poštovanim čitateljima blagdan Srca Isusa Krista Čovjekoljupca:

''Pogledajte, nebesa i zemljo, nedokučivi naum Božjega čovjekoljublja! Evo, Jedinorođeni Sin Oca nebeskoga sišao je s neba i, uzevši lik sluge, radi nas se ponizio. Pretrpio je svakovrsna poniželja i muke, sve do smrti na križu, oslobodio nas iz ralja podzemlja i otvorio nam vrata neba. Isuse, velika je ljubav srca tvojega prema nama, slava tebi!''

''Što to ima tako dobro na nama, Isuse, radi čega si nas uzljubio? Možda tijelo koje smo predali smrti i izgubili prvotnu ljepotu? Možda razum koji smo zamračili neznanjem, ili istina od koje smo otpali? Možda bi se tko odvažio za pravedna umrijeti, a ti si, Isuse, pokazao svoju ljubav prema nama tako što si umro na križu za nas grješne i tvoje neprijatelje... Velika je ljubav srca tvojega prema nama, Isuse, slava tebi!

''Isuse, Samarijanče premilostivi! Kako bismo ti zahvalili jer si nas pogledao kad smo pod rajskim drvetom upali među razbojnike? Skinuta nam je odjeća milosti pa smo ostali grijehom izranjeni. Nisi mimo nas prošao, već si se smilovao i pridigao nas sa zemlje, zalio si naše rane uljem i vinom svoje ljubavi i doveo nas u gostinjac svoje svete Crkve, kako bi njezinom skrbi ponovno zadobili zdravlje. Velika je ljubav srca tvojega prema nama, Isuse, slava tebi!''

đakon Livio Marijan