Još u srijedu, 15. studenoga, prema kanonima istočne Crkve započinje Božićni post, koji traje do uključivo 24. prosinca (Badnjak). Premda nije tako strog kao Veliki post svete Četrdesetnice (Korizme), tipik ili crkveni ustav nalaže odricanje od mesa, mliječnih i životinjskih proizvoda, dok su ulje, vino i riba dozvoljeni svakog dana, osim srijede i petka, kao i na svetkovine. Duhovna dimenzija posta i najvažnija osobina posnog vremena jesu prvenstveno odricanje od grijeha, zlih navika i "terora" uma, srca i tijela nad našim bićem, a čemu pomaže intenzivnija molitva, odricanje i davanje milostinje, i dakako svete Tajne ispovijedi i pričesti.
Sve kršćanske Crkve, kako bizantskog, tako i svih drugih istočnih obreda (armenskog, koptskog, sirijskog…) drže božićni post, a i drevna zapadna (rimska) kršćanska tradicija poznaje tzv. Martinjski post pred Božić, u vrijeme Došašća ili Adventa. Vrijeme Adventa je oduvijek pokorničko a ne potrošačko ili partija partijanersko vrijeme kao što to nameće već pomalo trula civlizacija u kojoj danas živimo. Dapače, predbožićno vrijeme je ono koje nas treba pripraviti na veliki blagdan Rođenja Gospodnjega - Božić, i podsjećati nas na nužnost jedinstva svega stvorenoga - duha, duše i tijela. Utjelovljenje iliti Božje učovječenje sjedinjuje Stvoritelja sa stvorenjima i ukazuje na “dobro” svega stvorenoga, kao i na međuovisnost i povezanost čitavoga kozmosa: materijalnoga, duševnoga i duhovnoga.
Post je vrijeme pojačanoga napora u ljubavi prema Bogu, sebi i bližnjemu što se iskazuje u konkretnim činima bogoštovlja, molitve, posta i djelima čovjekoljublja (grč. “philantropia”). Upravo u ovome posljednjem na najbolji način postajemo ikona ili odraz Boga Čovjekoljupca (“Philantropos”). Post omogućuje ravnotežu duha, duše i tijela, unutarnjega i vanjskoga, osobnoga i zajedničkoga, duhovnoga i materijalnoga. Ne možemo imati istinski duhovni život [a onda i nijedan drugi život] a istovremeno živjeti navezani na svijet, svoje životinjske porive i strasti te živjeti u nemaru prema bližnjima. Nema duhovnog života ako tlačimo druge, ili ne marimo za bližnjega, ili pak robujemo strastima tijela, mentalitetu i putovima svijeta. Sve to počinje s lošim svagdanjim navikama, počevši od našeg odnosa prema hrani, pa dalje. Osjećajući barem malo glad posta svakoga dana, postajemo svjesni da mi same sebe ne možemo dovesti do punine života, da smo ovisni, da smo prolazni i da “ovdje nemamo trajnoga grada”, kako kaže sveti apostol Pavao. Želja i potreba za hranom postaje konkretnim znakom naše želje i potrebe za onim najbitnijim – za Bogom, u kojem je jedini i vječni smisao svega.
Post je ne samo disciplina Crkve za sve njezine članove, već i dobar poticaj svima da u vrijeme pritiska potrošačkog predbožićnog vremena ostanemo usredotočeni na ono bitno, na istinski smisao Božića i svoj osobni duhovni rast. Svijet je opterećen nemirom, ratovima, nejednakostima, prirodnim nepogodama. Sve to neka nam bude dodatni motiv da iskreno postimo od zla u svom osobnom životu i molimo milosrđe Gospodnje za sebe i za sav svijet.
(đ. Livio Marijan)
