Pojam hezihazam izveden je iz grčke riječi ''izihia'' (ἡσυχία) odn. hezihija, što bi se moglo hrvatski prevesti kao tihovanje, tišina, stanje tihog mirovanja, smirenost). Hezihazam je mistična i kontemplativna tradicija unutar istočnog kršćanstva, osobito u pravoslavnoj Crkvi (s nekim odjecima i u zapadnoj rimskoj tradiciji) koja naglašava praksu unutarnje tišine i ponavljajuće molitve kao sredstva za postizanje jedinstva s Bogom. Sam pojam ''hezihazam'' izveden je iz riječi ''isychazo'' (ἡσυχάζω), što u proširenom smislu označava držanje duhovne i tjelesne tišine te smirenosti u smislu da ništa ne odvlači dušu iz njenog stalnog prebivanja u Božjoj prisutnosti. Kao praksa, hezihazam se pojavio tijekom kasnog 13. i ranog 14. stoljeća u Bizantskoj Crkvi i od tada je postao značajan aspekt osobito pravoslavne kršćanske duhovnosti. U glasovitom zborniku o. Johna Wortleya (2012) ''Knjiga staraca – Izreke pustinjskih otaca (antologija)'' kojega su izdali američki trapisti iz Collegevillea 2012., čitavo drugo poglavlje je posvećeno tihovanju otaca.
Pojedinci, uglavnom monasi, koji prakticiraju hezihazam nazivaju se hezihastima. Oni se bave discipliniranim, usredotočenim, metodičnim pristupom molitvi i meditaciji u potrazi za hezihijom – stanjem unutarnje tišine ili tihovanju u kojem nastoje usmjeriti svoju pozornost prema unutra, daleko od ometanja vanjskog svijeta i to s krajnjim ciljem iskusiti Božju prisutnost u dubini vlastitog srca, kako bi potom mogli živjeti u skladu s tom prisutnošću i darom neprestane molitve.
Bitna praksa hezihazma je moljenje Isusove molitve ili Molitve srca. To je kratki ponavljajući zaziv koji u većini verzija glasi "Gospode Isuse Kriste, Sine Božji, pomiluj mene grješnoga/grješnu" (ili ''smiluj se meni grješnomu/grješnoj''). Hezihasti neprestano ponavljaju ovu molitvu, slijedeći savjet svetoga apostola Pavla koji se nalazi u njegovoj Prvoj poslanici Solunjanima (5, 17): "Bez prestanka molite." Zaziv se neprestano ponavlja ili se pak moli na brojanicama od po 33, 50, 100 ili više čvorova ili zrnaca, zajedno s posebnom tehnikom disanja, izgovaranjem u sebi, šaputanjem ili naglas. Kako bi to postigli, hezihasti često pokušavaju uskladiti izgovaranje te molitve sa svojim dahom, kao da sjedinjuju um i tijelo u usredotočenoj kontemplaciji. Vjeruje se da ponavljajuća priroda molitve vodi molitelja u stanje duboke duhovne svijesti i zajedništva s Bogom. Bitno je pri tom ništa ne zamišljati i nikakve slike ne stvarati, već se prepustiti Božjem Duhu i svjetlosti (prosvjetljenju) koja iz te blizine dolazi. Pažnja mora isključivo biti sabrana na riječi molitve. Neprestana unutarnja Isusova molitva jest neprekidno i stalno zazivanje imena Isusa Krista ustima, razumom i srcem – u jedinstvu čovjekova bića. Ona je uživljavanje u njegovu postojanu prisutnost, uz prošnju za njegovo smilovanje, pri svakom poslu, na svakom mjestu, u svako vrijeme, dapače i u snu. Praksa hezihastičke molitve također može uključivati specifične položaje tijela. Ovi položaji (klečanje, sklopljene ruke, ispružene ruke u obliku križa) pomažu moliteljima uživjeti se u to da su doista stalno u prisutnosti Božjoj. Tako hezihast postaje prijemčiv za božansku prisutnost. Npotrebno je naglašavati da se uz tu praksu podrazumijeva sudjelovanje u sakramentalnom i liturgijskom životu Crkve kao i post.
Molitva srca je starija od same prakse i teologije hezihazma jer se obavljala još kod drevnih egipatskih monaških otaca. Međutim, ona je doživjela svoje teološko i hezihastičko produbljenje među monasima Svete Gore Atosa u 14. st. kao sastavni dio mističnog pokreta hezihazma. Plod hezihastičke molitve trebao bit biti dar neprestane molitve i prebivanja u Božjoj prosutnosti, plod čega je viđenje božanskoga svjetla poput onoga kojega su apostoli doživjeli kod Isusova preobraženja na gori Taboru. Ne radi se o spoznaji Boga kakav jest, jer on uvijek ostaje onostranom Tajnom, već o neposrednoj kontemplaciji njegovih tzv. nestvorenih energija, o prodiranju u Božju nutrinu koliko je to čovjeku uopće moguće. Glede toga se razvila i teološka polemika između kalabrijskog monaha Barlama i carigradskog patrijarha Grgura Palame koju su rješili carigradski crkveni sabori 1347. i 1351. proglasivši pravovjernost Palamine teološke misli. Hezihazam je snažno utjecao na daljnji razvoj duhovnosti među Crkvama bizantske liturgijske i duhovne tradicije, kako pravoslavnima, tako i katolicima (grkokatolici).
Hezihazam je bio i izvorište duhovne obnove, ali i kontroverzi kako unutar pravoslavne Crkve, tako i u njihovu odnosu sa staroistočnim Crkvama oko njegove legitimnosti i prirode iskustava kojega tvrde da su imali neki od njegovih sljedbenika i praktikanata. Poznati koptski monah i duhovi starac Matta al- Meskeen tvrdi kako je hezihazam lišio koncept neprestane molitve one izvorne jednostavnosti kojom su ju prakticirali pustinjski oci, pomičući njezinu asketsku poziciju kao ponizne molitvene prakse same po sebi u neku mističnu poziciju s određenim programom, odredbama, tehničkim i mehaničkim praksama, stupnjevima, ciljevima i rezultatima. Godine 2016. metropolit Koptske pravoslavne Crkve nadbiskup Bishoy od Damiette koji je pročelnik Odjela za teologiju na Institutu za koptske studije i tajnik Sinoda Koptske pravoslavne crkve, kritizirao je koncept razlikovanja Božje esencije i Božanskih energija te odbio ''palamizam'' (po Grguru Palami) kao krivovjerje.
Katolička Crkva, naprotiv, nikada nije osudila hezihazam ili palamizam. Neki zapadni teolozi bili su skloni odbaciti ideju da je razlika između Božje esencije (biti) i energija stvarna, navodeći pri tom učenje sv. Tome Akvinskog, te da je to razlikovanje fiktivno (samo u umu). U protivnomu, potvrditi ontološku razliku između esencije i energije u Bogu proturječili bi učenju Prvog Nicejskog koncila o Božanskom jedinstvu. Rimska Crkva u svojoj liturgiji časova (časoslovu) koristi tekstove iz djela Nikole Kabasila, velikog pristaše Grgura Palame u polemici koja se vodila na Istoku oko hezihazma. Tako Rimski časoslov uključuje ulomke iz Kabasilinog djela ''Život u Kristu'' u čitanjima na bdjenju petog uskrsnog tjedna ciklusa II. godine. Noviji katolički teolozi tvrde da ne postoji teološko proturječje između palamizma i katoličke teologije te da su palamistički hezihazam i tomistička skolastika itekako spojivi. Neke Katoličke Crkve bizantskoga obreda (npr. Melkitska od 1971.) štuju Grgura Palamu kao sveca. Papa sv. Ivan Pavao II. često je nazivao Grgura velikim teološkim piscem. Liturgijski spomendan Grgura Palame sadržan je u II. svesku Zbornika Ukrajinske grkokatoličke Crkve objavljenog u Rimu 1974. godine. Također, u Papinskoj kapelici ''Redemptoris Mater'' u Vatikanu nalazi se mozaik s likom Grgura Palamasa, zajedno s Tomom Akvinskim i Ivanom Damašćanskim.
Godine 2021. dvojica hrvatskih teologa, dr. Richard Pavlić, svećenik Gospićko-senjske biskupije, župnik u Senju te profesor dogmatske teologije na Teologiji u Rijeci, i njegov đakovački kolega i subrat u svećeništvu dr. Antun Japundžić, zajednički su objavili knjigu pod naslovom ''Grgur Palamas – Otajstvo spasenja kao milost divinizacije'' u izdanju Glasa Koncila.
Unatoč povijesnim kontroverzama, hezihazam ostaje vrijedan sastavni dio kršćanske duhovnosti, osobito one istočne, za sve koji traže načine kako produbiti svoje iskustvo Boga kroz kontemplativnu praksu i usredotočenost. Osobito je važna za monahe i redovnike te molitelje Isusove molitve, ali i za sve kršćane koji žele produbiti svoj odnos s Bogom i streme trajno boraviti u njegovoj prisutnosti usred buke i distrakcije ovoga prolaznoga svijeta.
đ. Livio Marijan
