Razgovor novoga biskupa o mladima, Crkvi, molitvi i biskupskoj službi danas

Foto: National Catholic Register

Dana 12. listopada ove godine, u konkatedrali sv. Ane u Los Angelesu, SAD, za novoga biskupa Melkitske grkokatoličke eparhije Newton u SAD-u rukopoložen je mons. Francois Beyrouti, kao šesti biskup te eparhije koja obuhvaća sve grkokatolike melkite (katolici bizantskog obred arapskoga jezika iz Libanona, Sirije, Izraela, Jordana i Egipta) u Sjedinjenim Američkim Državama. Nakon što ga je Sinod Melkitske grkokatoličke Crkve izabrao, njegov je izbor potvrdio

papa Franjo u kolovozu ove godine. Biskup Beyrouti rođen je u Libanonu, a odrastao u Britanskoj Kolumbiji u Kanadi. Pohađao je i završio studij na Institutu za istočno-kršćanske studije ''Sheptytsky'' Sveučilišta sv. Pavao kao i na Sveučilištu Ottawe. Posebno se bavio biblijskim znanostima. Arhijerejsku liturgiju rukopoloženja služio je patrijarh Melkitske grkokatoličke Crkve Youssef Absi, zajedno s metropolitom Ukrajinske grkokatoličke arhieparhije Filadelfije mons. Borisom Gudzijakom i umirovljenim biskupom Newtona Nikolasom Samrom, koji su bili suzareditelji, uz susluženje brojnih katoličkih svećenika rimskog i raznih istočno-katoličkih obreda.  

U razgovoru za National Catholic Register, novi je biskup govorio o novim pastoralnim izazovima za Crkvu u ovom vremenu.

Što mislite o mladima i zvanjima u Crkvi? Koju ulogu oni imaju u budućnosti naše Crkve?

Ponajprije, kao Crkva moramo razumjeti da su naši mladi uronjeni u zapadnu kulturu. Naša baština, pak, dolazi s Bliskog Istoka, ali naši mladi nisu više vezani uz jezik i kulturu njihovih djedova i baka.  Uzimajući to u obzir, ja se zalažem za liturgije i službe na svim jezicima pod uvjetom da postoji pastoralna potreba za tim. Mi propovijedamo ''na'' nekom jeziku, mi ne propovijedamo neki jezik. Moramo prenijeti našim mladima da imamo baštinu koja je lijepa i relevantna u današnjem modernom svijetu. Relevantna je upravo po tome što donosi radost i mir, radost koja je iznad svakog razuma. Naša suvremena kultura postala je gotovo lišena radosti, nedostaje joj radosti, čemu su pridonijeli izolacija za vrijeme COVID-a i eksplozija društvenih medija. Postoji velika opasnost kad je u pitanju pretjerano korištenje društvenih medija jer stvaraju fasade umjetnih odnosa i osobnosti, ali to ne može zadovoljiti i osmisliti  čovjeka. Pravi ljudski odnosi stvaraju se u obitelji, a osobito u župnoj obitelji, u župnoj zajednici. Ako mislimo prezentirati bogatstvo naše Crkve, naše crkve moraju nuditi više od same nedjeljne liturgije. Molitva časoslova je na kršćanskom Istoku čvrsto vezana za nedjeljnu liturgiju, ali narod u crkvi rijetko vidi nedjeljnu Jutrenju ili svagdanju Večernju. Kao zajednica moramo se sastajati i zajedno moliti. Upravo tu istočno katoličanstvo sjaji i tu se stvara odnos s Kristom. Naše su župe mjesta gdje se organski generiraju zvanja za razne službe u Crkvi kako bi ona rasla. To je jednostavno tako – ako imate snažnu i životnu župu, iznjedrit će se snažna i životna zvanja. Upravo je župa mjesto gdje svi mi živimo svoj prvotni poziv, poziv na koji smo svi pozvani po krštenju. U župi se naše duše hrane redovitom molitvom, katehezom i različitim župnim aktivnostima. Na to sam mislio kad sam izabrao svoje biskupsko geslo: Postajući učenicima, stvaramo učenike. Najprije mi sami moramo biti Isusovi učenici prije nego što možemo druge pozvati na nasljedovanje Isusa. Upravo će iz toga proizaći sva zvanja u našoj Crkvi. Bog neprestano poziva ljude na službu u Crkvi, on ne spava. Neće nam nikada manjkati zvanja ako stvorimo ambijent 'učenika koji osluškuju' kako bi onaj tko je pozvan mogao odgovoriti na poziv.

Naši mladi su podcijenjeni. Oni osjećaju ogromnu glad za Bogom. Dakako, kultura im nudi  tek nezadovoljavajuće zamjene za Boga. Ništa ne može ispuniti prazninu u ljudskom srcu osim Krista. Tu glad koju naši mladi osjećaju može utažiti jedino punina evanđeoske poruke. Ne smijemo kompromitirati ili podcijeniti kršćanstvo. Ne možemo se prilagoditi trendu sadašnje kulture. Mladi ljudi će to prozrijeti. Crkva u svom nauku i osobito u svom moralnom životu ima snažnu i životnu poruku za ponuditi. Kada to ponudimo našim mladim ljudima u punini i bez apologetike i trijumfalizma, nudimo im nešto predivno i prepuno radosti.

Od Vašega biskupskog ređenja ima li nešto što Vam je Duh Sveti stavio na srce, a što bi htjeli podijeliti s čitateljima?

Pa, razmišljam o susretu s Gospodom na putu u Emaus (Lk 24, 13-35). Tu možemo vidjeti lijep katehetski model koji nam se objavio u tom po-uskrsnom susretu. Prvo, moramo hoditi s Isusom (biti učenicima) i u tom hodu s njim postupno shvaćamo Pisma. Zatim, naše oči se otvaraju  u slavljenju Euharistije. Božanska liturgija je naš tjedni susret s Euharistijskim Gospodom i kroz taj susret naše gledanje i naša spoznaja postaju sve jasnijima i bistrijima. Iz Euharistije su učenici poslani navijestiti poruku da je Krist uskrsnuo. Rečeno nam je da su učenici radosno krenuli navijestiti Radosnu vijest i uz to ih se redovno viđalo kako u hramu slave Boga dan i noć. Emaus nam pruža model za nasljedovanje, osobito glede molitve. Mnogi su me pitali imam li popis prioriteta za biskupiju. Moj prvi prioritet je moliti. Moramo se moliti zajedno. Najprije moramo doživjeti susret puta u Emaus, a tek onda zajedno posložiti prioritete. Po molitvi mi u Crkvi djelujemo. Ako molitva nije na prvom mjestu, tada će sav apostolat kojega činimo biti bez sile Svetoga Duha koja na nas silazi u molitvi. Želim da naša Crkva zajedno moli. Da naši svećenici zajedno mole i da, kao što molimo u Liturgiji ''odložimo sada svaku zemaljsku brigu''. Samo kad se to dogodi možemo krenuti naviještati Evanđelje s velikom snagom kako bismo izgradili Kristovu Crkvu. Dok započinjem svoju službu biskupa, pozivam sve na molitvu za sebe i za našu Melkitsku grkokatoličku Crkvu u SAD-u.  

Melkitska grkokatolička eparhija Newton ima sjedište u gradu Newtonu, država Massachusettes, a obuhvaća čitav teritorij SAD-a. Uspostavljena je 1966. godine, ima 51 župu, s oko 35,000 vjernika i oko 60 svećenika. Pripada Melkitskoj grkokatoličkoj Crkvi na čelu koje je patrijarh Youssef Absi s titulom ''patrijarh Antiohije, Aleksandije i Jeruzalema za katolike Melkite bizantskog obreda'' sa sjedištem u Damasku (Sirija). Crkva obuhvaća arapske grkokatolike Sirije, Libanona, Iraka, Izraela-Palestine, Jordana i Egipta kao i u dijaspori (SAD, Europa, Argentina, Brazil, Meksiko, Australija, Turska) te ima oko 1.6 milijuna vjernika. Nastala je godine 1724. kada je dio kršćana bizantskog obreda drevnoga Patrijarhata Antiohije (od starine nazivani ''melkiti'') ponovno uspostavila crkveno jedinstvo s rimskom apostolskom stolicom i time postala katoličkom Crkvom bizantskoga obreda (grkokatoličkom). U liturgiji se služi grčkim i arapskim, a u dijaspori engleskim, francuskim, španjolskim i portugalskim jezikom.         

(National Catholic Register, November 2022; photo: Alexei Woltornist; preveo đakon L. Marijan)