Ispis

Članak je izašao u Glasniku Srca Isusova i Marijina za svibanj 2021.

 

Armenske đakonise monahinje u Kalfayanu s patriarhom Galustianom Izvor Ervinephoto (1)

U vremenu u kojem živimo ponovno je pokrenuto pitanje uloge žene u Crkvi, pa i pitanje ređenja žena. Još 2016. godine papa Franjo je ustanovio komisiju za proučavanje povijesne uloge đakonisa u Katoličkoj Crkvi. Grko-pravoslavni patrijarh Aleksandrije i cijele Afrike Theodoros II posvetio je u veljači 2017. u Demokratskoj Republici Kongo pet žena za službu đakonata. Iste godine, 25. rujna, nadbiskup Teherana (Iran) Armenske apostolske Crkve Sebouh Sarkissian rukopoložio je za đakonisu dvadesetčetverogodišnju anesteziologinju dr. Ani Kristi Manvelian za đakonisu teheranske armenske katedrale Sv. Sarkisa (Sergeja). Premda armenska Crkva poznaje đakonise-monahinje u samostanima, ovo je prvi puta da je ređena đakonisa za katedralnu odn. župnu crkvu koja nije monahinja. Još 1988. godine je komisija za pripremu svepravoslavnog koncila na Rodosu objavila dokument ''O mjestu i ulozi žena u pravoslavnoj Crkvi'' u kojem se poziva na obnovu ''apostolskog reda đakonisa''. U siječnju 2021. godine, Apostolskim pismom 'Spiritus Domini' ('Duh Gospodnji') u obliku motuproprija papa Franjo je promijenio kanon 230 § 1 crkvenog zakonika (ZKP-a) koji je do tada spominjao samo 'laike muškarce', a sada kaže da se za službu lektora (čitača), akolita (poslužitelja kod oltara) i djelitelja pričesti mogu postaviti i žene, i to posebnim obredom. Tako je pitanje uloge žene u Crkvi izbilo na površinu gotovo istovremeno u svim tradicionalnim apostolskim Crkvama i na istoku i na zapadu. Rasprave o ulozi žene u Crkvi, pa i o mogućnosti njihova eventualnog ređenja za svećenike, u zadnje vrijeme postaju česte i žustre, osobito na zapadu. Poseban prilog i težinu u tim raspravama svakako će imati i pitanje đakonisa u istočnim kršćanskim Crkvama i tradicijama, budući da su to Crkve apostolskog nasljedstva i s istom sakramentalnom valjanošću kao i Katolička Crkva, a poznate su po svom čvrstom držanju tradicija starih apostolskih, otačkih i koncilskih predaja.

Važno je znati da u istočnim Crkvama đakonat kao stupanj svetoga reda nije nikada prerastao u samo prijelazni stupanj za svećeništvo. Sve istočne Crkve i tradicije, i istočno-katoličke i pravoslavne i staro-istočne, oduvijek imaju stalne đakone, bez kojih su njihove bogate i drevne liturgije nezamislive. Međutim, manje je poznato da kod nekih staroistočnih Crkava postojanje đakonisa nikada nije utrnulo kao u rimskoj i pravoslavnim Crkvama. S te strane je i poznavanje pitanja đakonisa u istočnim Crkvama vrlo relevantno u raspravi o mogućem oživljavanju službe đakonisa u Katoličkoj Crkvi.

Đakonise u povijesti

Već apostol Pavao spominje izvjesnu ''Febu, sestru našu, poslužiteljicu (grč. diakonon) Crkve u Kenhreji“ (Rim 16,1), a spominje i druge žene, zaslužne za život Crkve: Priscilu, ženu Akvile, zatim Mariju, Trifonu, Trifozu, Persidu, ''koje se mnogo trude''. U poslanicama, nadalje, spominju se udovice i zbor djevica kao zasebno uređena tijela u Crkvi s posebnim karizmama i službama. U posluživanju žena, poglavito kod krštenja i kod pohoda bolesnicama, smatralo se da je puno primjerenije da tu službu preuzmu žene nego muškarci. Tako starokršćanski spis ''Didascalia apostolorum'' s početka 3. st. kaže: ''Biskupe, uvedi sebi u službu djelatnike pravednosti na pomoć tvome narodu u njihovu životu. One koji ti se dopadaju iz čitavog naroda odaberi i postavi ih za đakone: muževe da se skrbe za mnoge potrebne stvari te žene za službu ženama. Ima naime domova u koje, radi pogana, ne možeš ženama poslati đakona; pošalji stoga đakonise. I u mnogim drugim stvarima potrebna je uloga đakonise. Kao prvo, kada žene ulaze u vodu, đakonise pomazuju uljem one koje silaze u vodu.'' Epifanije Salamski (315.-403.) piše: ''Ako za Crkvu i postoji stalež đakonisa, on ipak nije za svećeničku službu, nego poradi dostojanstva žene, bilo za vrijeme krsne kupelji ili za skrb kod bolesti ili starosti, bilo ako inače treba tijelo žene biti razgolićeno...''

U drugom starokršćanskom spisu, ''Apostolske ustanove'' iz 4. st., imamo molitvu za rukopolaganje đakonisa, koja glasi: ''Biskupe, položi ruke na nju u prisutnosti prezbitera i đakona i đakonisa i reci: 'Vječni Bože, Oče Gospoda našega isusa Krista, Stvoritelju muškaraca i žena, koji si Duhom ispunio Mirjam i Deboru i Anu i Huldu, koji nisi smatrao nedostojnim da se tvoj jedinorođeni Sin rodi od žene i koji si postavio u Svetohraništu svjedočanstva i Hramu čuvare svetih dveri (Izl 38,8; 1 Sam 2, 22), pogledaj i sada na svoju službenicu koja se postavlja u red đakonata i daj joj Duha Svetoga, i očisti ju od svake nečistoće tijela i duha, kako bi bila dostojna vršiti djela ustanovljena za tvoju slavu i hvalu tvoga Krista, s kojim tebi i Svetom Duhu pripada slava i čast u vijeke. Amen.''

U Siriji u 5. stoljeću đakonise stoje uz biskupa s lijeve strane u svetištu, bolesnim ženama nose pričest te pomažu kod krštenja. Međutim, one svoju službu predaju đakonima i prezbiterima, ako su prisutni. Tako Jakov iz Edese veli da se one rede ne ''za službu oltara“, nego za službu služenja u Crkvi. I u tom vremenu se raspravljalo o tome primaju li one sveti red ili ne. Nicejski sabor (325. god.) kaže da ih se treba ubrajati među laike. Međutim, budući da su se na njih ipak polagale ruke, nije lako ustvrditi je li to nešto nalik posvećenju djevica ili bi to ipak bilo ređenje. Kalcednoski pak sabor (451. god.) za đakonise poznaje polaganje ruku i ubraja ih u kler s obvezom celibata.

Đakonise u istočnim Crkvama

Kod najveće istočne kršćanske tradicije – bizantske – kojim se služe pravoslavne i grkokatoličke Crkve, služba đakonisa je uglavnom u drugom dijelu prvog milenija počela nestajati. Obredi đakonskog, svećeničkog i biskupskog ređenja u bizantskom obredu imaju istu strukturu i istu molitvu koja započinje: ''Božanska blagodat koja liječi ono što je bolesno i slabo...'' iz koje se jasno razumije spoznaja o našoj ljudskoj krhkosti i polaže vjera i nada u Duha Svetoga da bi osoba koja se redi ispunila povjerenu službu. Molitva izriče bitnu ulogu Duha Svetoga u podjeli karizmi u zajednici Crkve. Najstariji bizantski liturgijski kodeks (Barberini 336) iz 8. st., ima jedno posebno poglavlje izričito za ređenje đakonisa. Molitve imaju istu strukturu kao i one za ređenje đakona. Najstariji bizantski izvori pokazuju da su se đakonise redile za oltarom i primale pričest iz ruku patrijarha unutar svetišta. Kasnije je pak   ušlo pravilo u tradiciju pravoslavnih Crkava da žene uopće ne smiju ući u svetište. Dakle, prema najstarijem liturgijskom izvoru, u carigradskoj Crkvi imamo obred za ređenje đakonisa sa svim elementima kao i za đakone: javni izbor osobe, polaganje ruku, zaziv Svetoga Duha i isto liturgijsko ruho – uključujući i orarion (štolu) kao znak svete službe. Međutim, nejasno je do danas što su đakonise konkretno u liturgiji radile, a što nisu.

Spomenuti aleksandrijski grko-pravoslavni patrijarh Theodoros II. je obredom hirotesije (rukopolaganje) postavio u red đakonisa pet žena prvenstveno za potrebe misijskih postaja u Kongu gdje pravoslavna Crkva bilježi veliki rast. Međutim, patrijarh ih nije ''zaredio'' prema drevnoj tradiciji s polaganjem ruku u svetištu uz oltar, kao što se rede đakoni i svećenici (hirotonija), već ih je ''posvetio'' izvan svetišta gdje se vrši rukopolaganje (hirotesija) podđakona. Obred je bio jedna vrsta kombinacije đakonskog ređenja i podđakonskog posvećenja. S obzirom da je među klerom i teolozima došlo i do negativnih reakcija na taj čin, u međuvremenu je devet prominentih pravoslavnih liturgičara i teologa u listopadu 2017. godine objavila priopćenje podrške patrijarhu nazvavši ga ''Izjava podrške obnovi reda đakonisa u Aleksandrijskom patrijarhatu''.

Kako stvar stoji u staroistočnim (nekalcedonskim) Crkvama? Na godišnjem sastanku zajedničke savjetodavne komisije staroistočnih Crkava (Armenske, Koptske, Siro-jakobitske i Etiopske) i Katoličke Crkve u New Rochelleu, New York, 2003. godine, predstavnici Crkava su iznijeli povijest, praksu i stajališta njihovih Crkava s obzirom na đakonise,

U Koptskoj Crkvi se đakonisa definira kao službenica koja je posvetila svoj život Bogu i molitvi, i kao uzor se poziva na Febu koju apostol Pavao spominje. Đakonisa je u Koptskoj Crkvi bila zadužena za točno određene službe u crkvi: pomaganje svećeniku kad dijeli sakramente ženama, osobito bolesnima i potrebnima. Ona se nije ''zaređivala'' nego se ''postavljala'' za tu službu. Đakonise su se razlikovale od reda žena koje su živjele zavjet trajnog djevičanstva, ali nisu vršile nikakve svećeničke službe u crkvi. Danas Koptska Crkva obnavlja đakonise u tri reda ili stupnja: za službu čitača (''posvećene''), za podđakonsku službu (''pomoćne đakonise'') i za đakonise. Sveti sinod Koptske Crkve je jasno iznio stajalište da đakonise ne smiju na nijedan način imati udjela u službi oltara ili bilo kakvim svećeničkim obredima. Obred inicijacije u ženski đakonat predvodi biskup, ali bez polaganja ruku, već triput čini znak križa nad kandidaticom. U svojoj službi one imaju raditi isključivo sa ženama i djecom te pomagati kod krštenja žena, posjećivati bolesnice, nadgledavati aktivnosti žena u župi, voditi brigu o urednosti crkava, ali ne smiju ulaziti u svetište. Etiopska Crkva, koja je nastala iz Koptske, u povijesti je imala đakonise, ali danas ih nema.

Đakonise su dobro poznate u Siro-jakobitskoj Crkvi (zapadno-sirska ili siro-antiohijska Crkva). Biskup je na njih u obredu polagao ruke. U 6. st. one su ulijevale vino i vodu u kalež, čitale Evanđelje na okupljanjima žena, stavljale tamjan u kadionicu, čistile liturgijsko posuđe, palile svijeće i čistile svetište. Do kraja 7. st. njihova je uloga već ograničena, a teolozi i liturgičari sirske Crkve već govore o bitnoj razlici ređenja đakonisa i ređenja đakona. Drevni obred ređenja đakonisa još i danas postoji, ali se  uz neke prilagodbe u praksi koristi samo za postavljanje službe crkvenih pjevačica – najnižeg  stupnja đakonskoga reda. Kao i kod Armenaca i Asiro-Kaldejaca, kod Siro-jakobita žene koje pjevaju u crkvi imaju liturgijske tunike i čine posebno postavljenu službu i zbor u crkvi. One s đakonima i podđakonima predvode crkveno pjevanje i podučavaju djecu vjeronauku. Obred njihova postavljanja je gotovo isti kao kod ređenja đakona, ali su izostavljeni neki dijelovi, uključujući i zaziv Duha Svetoga. Đakonisa nema nikakva autoriteta u svetištu, ali može u svetištu vršiti neke dužnosti u odsutnosti svećenika i đakona. Mogu podijeliti i pričest ženama i djeci te pomoći kod pomazanja žene pri krštenju. Do pred 50 godina, u Siro-malankarskoj Crkvi u Indiji (koja je zapadno-sirskog obreda kao i Siro-jakobitska), đakonise su bile žene svećenika i pomagale kod krštenja žena.

Crkva u kojoj se đakonise rede i danas, i gdje se radi o službi jednakoj đakonu, jest Armenska. Armenska Crkva ih poznaje kao ređene službenice u povijesnim izvorima još u 5. st., a opisuju se kao vjernice ili djevice koje su aktivne službenice u crkvi i koje su nadstojnice samostana. Povijesni spisi nazivaju ih ''sargavak'' (đakon) ili ''đakonisa redovnica''. Đakonise su u celibatu kao i biskupi i monasi. Njihovi manastiri se nazivaju ''anabad'' a razlikuju se od drugih samostana po tome što su izolirani i vrlo strogoga isposničkog života. Armenke su u manastirima služile kao monahinje, pisarice, podđakonise, đakonise i arhiđakonise, služile su i kao đakonise u katedralnim crkvama kao učiteljice, katehistice, njegovateljice i karitativne službenice te dale veliki doprinos razvoju i armenske Crkve i nacije. Uz to su i vršile liturgijsku službu kao ni u jednoj drugoj kršćanskoj Crkvi bilo istoka, bilo zapada. Život armenske monahinje – đakonise Hripsime Sasusian dobro je dokumentirano svjedočanstvo za đakonise u 20 st. Rođena je u Damasku, u Siriji, 1928. godine, ušla u manastir u Carigradu (Istanbulu) s 25 godina, ređena je za podđakonisu s 38, a za đakonisu s 54 godine. Na fotografijama ju vidimo s đakonskom štolom i ripidom (mahalicom) kojom đakon u istočnim liturgijama maše nad svetim darovima na oltaru. Postoje već i video snimke armenskih đakonisa koje pjevaju Evanđelje na liturgiji, kadionicom kade i donose sveto litrugijsko posuđe svećeniku. Osobito su đakonise u ženskim manastirima vršile liturgijsku službu gdje su pjevale Evanđelje, propovijedale, nosile poseban prsten i kao arhiđakonise dva pektorala (naprsna križa). Tako je u samostan minimalno mogao dolaziti svećenik. Posljednja nadstojnica manastira sv. Stjepana, đakonisa Hripsime Tahiriants, bila je žena velikoga autoriteta i utjecaja u armenskoj Crkvi, a služila je i za oltarom armenske patrijarhalne katedrale sv. Jakova u Jeruzalemu. I najnovija armenska đakonisa dr. Ani Kristi Manvelian u teheranskoj armenskoj katedrali sv. Sarkisa (Sergeja) vrši liturgijsku službu o čemu već na javnim mrežama postoje brojni video zapisi.

U zapadnoj, rimskoj Crkvi, pitanje đakonisa je još uvijek neriješeno, ali se proučava. Zapisi obreda za ređenje đakonisa u latinskoj Crkvi postoje sve do 10. st., premda o njihovu sakramentalnom karakteru još nema službenog pravorijeka crkvenoga učiteljstva.

đakon Livio Marijan