Ispis

Nalazimo se u vremenu svete Pedesetnice ili Pentekostara (grč. Πεντηκοστάριον,  Pentekostárion; stsl. Цвѣтнаѧ Трїωдь, Cvjetni triod). Naziv se odnosi na liturgijsku knjigu iz koje se uzimaju službe za Božansku liturgiju i Časoslov u vremenu od Uskrsa do Duhova (Pedesetnice), dakle, kroz pedeset dana pashalnog ili uskrsnog vremena. Započinje sa službom Pashalne Jutrenje a završava s Devetim časom Nedjelje svih svetih (nedjelja poslije Duhova). Naziva ga se i Πεντηκοστάριον χαρμόσυνον, Pentekostárion Charmósynon ili Radosni triod u usporedbi s Posnim triodom svete Četrdesetnice. Pashalno vrijeme je zapravo produženo slavlje Uskrsa, najveće svetkovine kršćanstva. U bizantskom obredu to se očituje prvenstveno u bogoslužnim tekstovima koji se iz Cvjetnog trioda uzimaju u dnevnom i tjednom krugu. Na samom početku tog vremena stoji svetkovina Uskrsa - Pasha - koja se produženo slavi sedam dana kroz čitav „Svjetli tjedan“ kao jedan veliki blagdan. Vrata ikonostasa ostaju stalno otvorena, a uskrsni tropar Hristos voskrese se ponavlja na brojnim mjestima na Liturgiji i časovima. Redoviti mali časovi u Časoslovu zamjenjuju se „Pashalnim časovima“ - službom koja je satkana od uskrsnih stihira. Slijedi pet nedjelja s posebnim temama: Tomina nedjelja, Nedjelja mironosica, Nedjelja o uzetom, Nedjelja o Samarijanki i Nedjelja o slijepcu te svetkovina Uzašašća Gospodnjega, četrdeseti dan po Uskrsu. Po Uzašašću dolazi

Nedjelja svetih otaca Prvog nicejskg sabora, zatim svetkovina Pedesetnice ili Silaska Svetoga Duha (Duhovi), točno pedesti dan po Uskrsu, i na zavšetku Nedjelja svih svetih. Na samoj polovici ovog vremena, u „Srijedu prepolovljenja“ spomen je „polovice blagdana“ o čemu govori Evanđelje u prispodobi o susretu Krista i Samarijanke. Sami nazivi ovih nedjelja i svetkovina već tumače njihov sadržaj, a on nam otkriva da je u kršćanskoj starini ovo bilo vrijeme podjeljivanja sakramenata kršćanske inicijacije (krštenja, miropomazanja i euhatristije). Tako je vrijeme  Četrdesetnice na neki način  bilo vrijeme priprave, a vrijeme Pedesetnice vrijeme ispunjenja jer su pripravnici (katekumeni) sakramentima u punini ulazili u Kristovo pashalno otajstvo i zajedništvo Crkve.   

Vidimo da su vjernici prvih vremena živjeli u ritmu i skladu s liturgijskim vremenom Crkve. Njihova osobna duhovna izgradnja i pobožnost temeljili su se na tome. I danas je vrlo važno da kao vjernici svoju duhovnost gradimo u okviru bogoslužja Crkve, osobito zbog činjenice da živimo u vremenu kada niču brojne privatne pobožnosti, temeljene često ne na nauku Crkve, nego na objavama ili subjektivnim doživljajima pojedinaca i skupina. Zbog ljudske slabosti i nikad dovoljne duhovne izgrađenosti, svi smo u opasnosti u svojoj vjeri i duhovnosti upasti u subjektivizam u kojem najčešće uzimamo iz poklada vjere samo ono što nama trenutno odgovara. Premda je vjera osobna i treba biti osobno proživljena, ona nikada ne smije izgubiti objektivitet i vezu s izvorom. Izvor svekolike pobožnosti i duhovnosti kršćanina je uvijek isti, uvijek onaj u kojem smo kršteni i pomazani, a to je Gospod Isus Krist, sveto Evanđelje (Objava) i zajedništvo Crkve u kojoj prebiva i koju vodi Sveti Duh. Kakva bi trebala biti pobožnost kršćanina u vremenu svete Pedesetnice? Svakako uvijek usidrena u Svetom Duhu i bogoslužju Crkve koja je njegovo prebivalište. U ovom vremenu proslave Uskrsa koje traje pedeset dana, Crkva nas preko bogoslužja poziva na radost (Radosni triod), na obnovu vjere (Tomina nedjelja), na ozdravljenje i uskrsnuće cjelovitoga našeg ljudskog bića (Nedjelja o uzetom i o Samarijanki), na novi „pashalni“ pogled na život i svijet (Nedjelja o slijepcu), na uzdignuće duha i duše u nebesa (Uzašašće) te na oživotvorenje i posvećenje Svetoga Duha (Pedesetnica). Ovo je vrijeme kada kao u slici gledamo i konačno kušamo plodove našeg Velikoposnog hoda pustinjom kroz Četrdesetnicu, kada smo prešavši Crveno more ušli u Obećanu zemlju. To je svojevrstan predokus Carstva nebeskoga u ovoj zemaljskoj dolini suza. Crkva nam po svetom bogoslužju u vremenu Cvjetnog trioda nudi gozbu Riječi i Duha, pozivajući nas kroz ove nedjelje da poput proljetnog buđenja prirode i mi procvjetamo duhom i budemo „cvjetni“, mirisni uskrsnom radošću, dobrim djelima i živom vjerom (đ. L. Marijan)