Članak izašao u br. 12 Glasnika Srca Isusova i Marijina, prosinac 2021.

 '''Biskupstvo' je naziv službe, a ne časti; nema pravoga biskupstva bez služenja'' – rekao je Papa Franjo na nedavnom biskupskom ređenju u Rimu. U posljednje vrijeme mnogo se piše o biskupima, najčešće u negativnom svijetlu kad su sekularni mediji u pitanju. Danas, više možda nego ikada prije, širi slojevi ljudi uče iz medija, naslovnica i istaknutih primjera, a manje ili slabo iz knjiga ili propovijedi ili povijesnih izvora. U vremenu kada cijela Crkva osobito trpi zbog raznih skandala klera, vrijedno je iznositi one dobre primjere iz bliže i daljnje povijesti Crkve, i upoznavati svijet s njima. Jednostrani pogled na bilo koji fenomen nužno je manjkav i može služiti samo većoj pomutnji i neistini, a nikako jasnoći i istini. Crkva ima brojne svijetle likove i velikane, čija svjedočanstva vjere i humanosti spadaju u pozitivni poklad cijeloga čovječanstva.  U novijoj je povijesti Katoličke Crkve bilo mnogo vrijednih i dobrih biskupa. Među njima posebno mjesto zauzima javnosti malo poznati nadbiskup Melkitske grkokatoličke Crkve Josip (Yussef) Raya. Bio je svećenik i nadbiskup na Bliskom Istoku i u Sjedinjenim Američkim Državama, vrsni teolog, ali osobito istaknuti borac za ljudska i građanska prava. U životopisu nadbiskupa Raye naći ćemo imena velikih ljudi 20. stoljeća, kao što su bili crnački vođa dr. Martin Luther King, glasoviti propovjednik i američki biskup Fulton Sheen, izraelska premijerka Golda Meir, osnivačica svjetske katoličke medijske kuće EWTN Majka Angelika. Bio je borac za uvođenje narodnog jezika u liturgiju i prije Drugog

vatikanskog sabora. Zbog svoje karizmatske osobe i neustrašivosti po pitanju socijalnog nauka Crkve često je punio naslovnice, bio napadan (čak i fizički od Ku Klux Klana) i proganjan, opominjan i proglašavan kontroverznim, pa i od vrha Crkve. Ipak, ostao je par excellence profilom biskupa po uzoru i mjeri Evanđelja, koncilskih dokumenata i nauka papa, uključujući i pape Franje.  

Josip Raya rodio se na Veliku Gospu 1916. godine u mjestu Zahle u Libanonu, u grkokatoličkoj melkitskoj obitelji. Melkiti su arapski katolici bizantskoga obreda (grkokatolici) koji žive u Libanonu, Siriji, Palestini, Izraelu, Jordanu i Egiptu. Na tim prostorima žive izmiješani s katolicima drugih obreda i drugim kršćanima (grkopravoslavcima, katoličkim maronitima, siro-katolicima, siro-jakobitima, armencima, koptima). Svi ti kršćani imaju zajedničko to što su manjina u muslimanskoj ili židovskoj većini. Melkiti su jedino u Libanonu i Palestini (Galileja) nešto brojniji gdje broje oko 1 milijun vjernika. Josip Raya je obrazovanje stekao u Beirutu, Parizu i Jeruzalemu, a za grkokatoličkog svećenika zaređen je 1941. godine. Nakon župničke službe u rodnom Zahleu i Jeruzalemu, dobio je profesorsku službu na teološkom fakultetu u Kairu u Egiptu. Predavao je francusku književnost i bio zamjenik rektora. Međutim, već tada, kao mladi svećenik, Raya se počeo isticati u borbi za građanska prava, što je na Bliskom Istoku gotovo sinonim za disidentsko ponašanje. Tako se već 1948. godine isticao zauzimanjem da žene imaju pravo na obrazovanje i slobodu izbora. Jednu je Arapkinju savjetovao da slobodno udari bilo kojeg muškarca, bez obzira na njegov društveni ili politički položaj, koji bi prema njoj napravo seksistički ispad. Kada se takvo što doista dogodilo ni više ni manje nego egipatskom kralju Farouku, vlasti su ocu Rayi dale 24 sata da napusti Egipat pod prijetnjom da vlasti više neće moći garantirati sigurnost njegova života, što je značilo sigurnu smrt. Raya je tada emigrirao u Sjedinjene Američke Države.

U SAD-u Raya je 1952. postao župnikom grkokatoličke župe sv. Jurja u Birminghamu u Alabami. Za vrijeme svoje župničke službe u Alabami borio se sačuvati posebnosti i prava istočnog obreda, jer melkitski grkokatolici tada nisu još imali svojih biskupa već su bili podređeni lokalnim rimokatoličkim ordinarijima, a ovi u to pred-koncilsko vrijeme nisu uvijek imali sluha za katolike drugih obreda i njihove posebnosti (kao što su oženjeni svećenici). Raya se od početka zauzimao da se u liturgiju uvede engleski jezik, što lokalni rimokatolički biskup nije dozvoljavao. Na američkom jugu on je upoznao surovu stvarnost crnačkoga stanovništva i odmah postao gorljivim borcem za njihova građanska prava. Unatoč prijetnji suspenzijom, pa čak i ekskomunikacijom, čvrsto je slijedio svoju savjest da se kao kršćanin i katolički svećenik dužan boriti za prava obespravljenih. Tako je surađivao s časnom sestrom, poznatom Majkom Angelikom, da se u Alabami osnuje samostan za afro-amerikanke. Mother Angelica će kasnije postati osnivačicom globalne katoličke televizije poznate kao EWTN. Raya se zatim osobno upoznao i sprijateljio s dr. Martinom Lutherom Kingom, pastorom i vođom borbe za prava crnaca u SAD-u, te sudjelovao u njegovim poznatim marševima na Washington. Rayu su biskupi iz SAD-a tužili tadašnjem melkitskom patrijarhu Maksimu IV. i tražili da ga se zbog društveno-političkog angažmana suspendira. Odgovorio je svom patrijarhu da mu je kršćanska savjest naložila da se bori za prava obespravljenih i da je glas te savjesti u njemu glas Božji. Ubrzo su započeli i fizički napadi na oca Rayu i to od članova zloglasne bjelačke rasističke skupine Ku Klux Klan (KKK). Više je puta noću napadnut, kidnapiran i premlaćen, a jednom su mu zaprijetili paljenjem župne crkve i doma. Kada su ga optuživali da je ''Nigger lover'' (''ljubitelj crnčuga''), odgovorio je: ''Jesam! I vas jednako volim!'' Zanimljivo je da je kasnije, kao nadbiskup, punih 35 godina nakon tih događaja, Raya dobio pismo s isprikom i životnom ispovijedi jednoga od članova KKK-a koji ga je bio napao. Raya se nije dao zastrašiti. Pomagao je dr. Martinu L. Kingu organizirati marševe i skupove za prava crnaca po čitavoj Alabami te je u Birminghamu čak utemeljio i prvi u povijesti grkokatolički pastoralni centar – misiju za Afro-Amerikance, nazvan ''Sv. Mojsije Crni'' – po svecu pustinjaku iz 4. st. Raya se sprijateljio s Catherine Doherty (1896-1985), katoličkom Kanađankom ruskog podrijetla, koja je postala jednom od najistaknutijih katoličkih laikinja u pokretu za socijalna prava i prava na život u Sjevernoj Americi te poznatom autoricom knjiga i članaka o socijalnim pitanjima. Raya je postao prvim svećenikom pridruženim njezinoj poznatoj udruzi ''Madonna House Apostolate'' u Ontariju. Danas je kandidatkinja za blaženicu Katoličke Crkve, a njezinog je supruga Raya kasnije zaredio za grkokatoličkog svećenika.

U namjeri da poruku Evanđelja i Crkve približi mladima, Raya se dao na prevođenje bizantskih liturgijskih knjiga na engleski jezik, prevevši evanđelistar i liturgikon. U to vrijeme, prije Drugog vatikanskog sabora, i u latinskoj i u bizantskoj Crkvi uglavnom se služilo na klasičnim liturgijskim jezicima latinskom, grčkom, staroslavenskom. Rayina upornost u tome dovela ga je u sukob s lokalnim ordinarijem. Međutim, Raya je bio dalekovidan i uporan te je čak izazvao skandal na nacionalnoj razini kada je 1958. godine pozvao glasovitog američkog biskupa Fultona J. Sheena (1895-1979), tadašnjeg rimokatoličkog pomoćnog biskupa New Yorka, da služi bizantsku liturgiju sv. Ivana Zlatoustoga na Melkitskom nacionalnom susretu Amerike i to na engleskom jeziku. Kontroverzu je pojačalo to što se ta liturgija, koju je biskup Sheen na engleskom služio, prenosila na nacionalnoj televiziji (snimak se može naći na you-tubeu: https://youtu.be/4KrQa6nR4Nc). Odmah se razvila silna polemika u javnosti o uvođenju narodnih jezika u bogoslužje i borba progresivnih i konzervativnih struja u američkoj Crkvi. Reakcija je odmah uslijedila. Rimokatolički biskup Alabame Thomas Toolen, kao ordinarij i za grkokatolike, suspendirao je oca Rayu i zabranio mu služenje liturgije na engleskom jeziku. Međutim, već u ožujku 1960., u korist Raye je intervenirao ni manje ni više nego papa Ivan XXIII. koji je na prijedlog melkitskog patrijarha Maksima IV. dozvolio Rayi služenje na narodnom jeziku u skladu s vjekovnom tradicijom bizantske Crkve. Raya je nastavio pisati i prevoditi. Njegov prijevod Liturgije sv. Ivana Zlatoustoga na engleski jezik postao je s vremenom službeni i od Crkve odobreni prijevod. Zbog svojih istaknutih zasluga melkitski je patrijarh svećenika Josipa Rayu uzdigao na čast arhimandrita i imenovao članom delegacije Melkitske grkokatoličke Crkve na Drugom vatikanskom saboru. Raya se u Rimu istakao govorima o potrebi uvođenja narodnih jezika u bogoslužje, što su na koncu koncilski oci i usvojili. Godine 1968. Raya je izdao ''Byzantine Daily Worship'' – engleski prijevod liturgije, sakramenata i dijelova bizantskog časoslova.

U listopadu 1968. Raya je imenovan grkokatoličkim nadbiskupom i metropolitom Akka, Haife, Nazareta i cijele Galileje. Napustivši SAD i došavši na uzavreli Bliski Istok, odmah se počeo isticati u borbi za pomirenje među kršćanima, Židovima i Muslimanima.  Dao se na organizaciju zajedničkih mirnih prosvjeda Židova i Arapa u Izraelu tražeći pravdu za iseljene i prognane stanovnike Gornje Galileje uslijed ratnih zbivanja. Zahtijevao je nenasilne prosvjede i bio je među prvim istaknutim osobama koji je pozivao Palestince na suživot i poštivanje države Izrael. Novine su tada pisale: ''Arapski kršćani uopće nisu raspoloženi za bratske razgovore, ali biskup Raya zapovijedio im je da moraju prestati mrziti Židove, da svoja srca očiste od predrasuda i mržnje koje samo rađa nevoljama i daljnjim patnjama sviju.'' Na jednom zasjedanju izraelskog parlamenta, nadbiskup Raya je zagrmio simultano na francuskom, arapskom i engleskom, da su oni (Židovi) učinili isto Arapima ono što su tako žalosno morali proživjeti u svojoj povijesti progona. Jedne nedjelje u kolovozu 1972. naredio je da se sve grkokatoličke crkve u njegovoj metropoliji zatvore u znak protesta i žalosti ''zbog smrti pravde u Izraelu'' – kako je naveo u proglasu. Tada je napisao: ''Nijedan cilj ne može opravdati nepravdu – pa čak ni dobro države ili nacije. Ako temeljimo sigurnost na poricanju pravde, nijedna količina novaca neće nam moći garantirati tu sigurnost. Čak ni vojska veličine svih rimskih legija.'' Raya je uživao veliki ugled i potporu svojih svećenika i vjernika, ali i pripadnika svih drugih crkava, kao i istaknutih Židova i  muslimana. Na mirnim prosvjedima što ih je organizirao sudjelovalo je na deseci tisuća ljudi. Ipak, zbog čestog oštrog i javnog progovaranja o nepravdama što ih rat donosi malom čovjeku, imao je stalno i poteškoća u odnosima sa svojim arapskim klerom i vjernicima, ali i s državom Izrael, pa i sa Svetom Stolicom u Rimu. Kada je postao kandidatom Nobelove nagrade za mir, svima je postalo jasno da je njegov položaj biskupa previše bremenit i kontroverzan u vrućoj političkoj klimi Bliskoga Istoka. Pod pritiskom s mnogih strana godine 1974. dao je ostavku na svoju biskupsku službu, premda ga je sama izraelska premijerka Golda Meir molila da ostane. Njegova je ostavka izazvala nemire u melkitskoj Crkvi u Izraelu, jer su ga mnogi podržavali, kako arapski katolici i drugi kršćani, tako i neki prominentni židovski i muslimanski vođe. U svom oproštajnom pismu napisao je: ''Ljubio sam svoje stado, Božju obitelj. Ali u Božju obitelj spadaju jednako i Židovi, i Arapi, muslimani, Druzi i kršćani, pa na koncu i svaki vjernik i nevjernik.'' Nakon ostavke povukao se u Kanadu, gdje je još pisao i na raznim učilištima predavao. Godine 1985. vratio se u Libanon da pomogne u pastoralu biskupije Beirut s tamošnjim nadbiskupom Habibom Bachom. Neko je vrijeme još i vodio biskupiju Banias u Libanonu koju je poharao libanonski građanski rat 1974-1991. Na koncu se vratio u Kanadu gdje je preminuo 10. lipnja 2005.

Nadbiskup Raya je bio i plodan teolog, a osobito se isticao pisanjem i naučavanjem o socijalnom nauku Katoličke Crkve. Iz njegovih djela i izgovorenih riječi proizlazi misao da se u svakoj generaciji socijalni i antropološki nauk Crkve mora jasno naučavati i naviještati. Štoviše, naglašavao je da se za socijalni i antropološki nauk Crkve treba krv prolijevati suze, znoj, pa i krv ako je to potrebno. Tvrdio je da je to put apostola, mučenika i ispovjednika vjere. Branio je božansko dostojanstvo svakoga čovjeka koji je stvoren na sliku Božju. Katolički socijalni nauk sažeo je riječima: ''Čovjek je više od mirkokozmosa, više od sveukupnog zbroja čitavog materijalnog svemira. Njegovo dostojanstvo i vrijednost proizlaze iz činjenice da je on stvoren na sliku i priliku Božju. Jedino je čovjek načinjen na Njegovu priliku. Bog sebe može vidjeti samo u nečemu što je posve slobodno. Sloboda je mogućnost izbora i snaga odnosa s Bogom.'' Katolička Crkva uči da je svako ljudsko biće pozvano na zajedništvo s Bogom. Ona također naučava da svatko od nas postoji u nekom obliku razbijenosti, nepotpunosti, ranjenosti grijehom. Nadbiskup Raya je pisao: ''U ovom svijetu u kojem ima toliko tuge, patnje i fatalizma, čovjek ne može znati zašto on sam postoji. Ali u Kristu on jasno prepoznaje da njegova egzistencija ima neusporedivu veličinu i ljepotu'' (Raya: The Face of God).

Grkokatolički biskup Josip Raya bio je po mnogočemu osebujna ličnost. Kao svećenik i biskup Katoličke Crkve znao je istovremeno biti i kontemplativni molitelj, i nadahnuti teolog, i veliki liturg, i socijalno zauzeti pastir. Kao katolik bizantskoga obreda, u Crkvi je spadao u obrednu manjinu u odnosu na većinu rimokatoličkoga klera, ali to ga nije spriječilo da se bori i živi puninu katoličke vjere kao bizantinac i istočnjak. Njegova knjiga ''Bizantska Crkva i kultura'' ruši stereotipne i netočne ideološke narative Zapada o bizantskoj civilizaciji koja je jednako kršćanska i europska kao i ona zapadna, rimska. Kao arapski kršćanin opet je bio u manjini u odnosu na sunarodnjake Arape muslimane, ali se kao Božji čovjek znao izdignuti iznad stereotipnih okvira i profilirati kao simbol borbe za opstojnost i identitet Arapa. Kao državljanin Libanona, Izraela, Egipta i SAD-a, potaknut kršćanskim čovjekoljubljem, nije se dao kompromitirati u evanđeoskom duhu radi političke korektnosti i borio se za prava svih ljudi, oba spola, svih rasa i naroda. Bio je spreman biti progonjen i pretučen za Božju stvar, i onda kada su ga crkveni poglavari ušutkivali. I kao crkveni klerik i prelat bio je ispred svoga vremena. Potrebni su nam uvijek primjeri vjernog katoličkog socijalnog nauka u akciji, u konkretnosti života. Potrebni su nam primjeri vjernosti istini unatoč osobnoj ranjenosti i patnji. Potrebno je da Crkva naviješta i sa ambona i na ulici dostojanstvo, značenje i vrijednost ljudske osobe – što je korijen svake istinske socijalne pravde. Potrebni su nam i danas svećenici, biskupi i laici poput grkokatoličkog nadbiskupa i metropolte Josipa Raye, koji će poput Isusa Krista, neustrašivo naviještati istinu o Bogu i čovjeku. Đakon Livio Marijan

Jedna od brojnih protesta za prava crnačkih građana SAD-a na čelu s dr. Martinom Lutherom Kingom u Birminghamu, Alabama

Nadbiskup Raya  sudjeluje u maršu na Washington za prava Afro-Amerikanaca

Biskup Fulton Sheen u bizantskom liturgijkom ruhu