Ispis

Molitvena i liturgijska baština kršćanskoga Istoka i Zapada dostiže vrhunac u Velikom tjednu i Uskrsu, budući je to središnji događaj cijele liturgijske godine. Vrlo je važno da tih dana cijela kršćanska zajednica jedne mjesne Crkve bude okupljena u Božjem Hramu na bogoslužju i zajedno proživi najveće dane Kristova spasenjskog djela. Kristovu žrtvu za nas grješne ljude častimo i slavimo ne samo životom po vjeri u ljubavi prema Bogu i braći ljudima, nego i žrtvom ljubavi kada se odričemo svog vremena i komoda te dolazimo na svete službe u crkvu.

Tijekom Velikog i svetog tjedna naša mala mjesna crkva postaje živim mjestom događanja najvećih događaja u povijesti čovječanstva. Na Cvjetnicu – Nedjelju ulaska Gospodnjega u Jeruzalem, naša crkva postaje Sveti Grad Jeruzalem, a mi narod koji ga je svečano dočekao grančicama i poklicima: “Hosana, Sinu Davidovu! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!“ Kondak toga dana pjeva: “Sjedeći na nebu na prijestolju, a na zemlji na ždrijebetu, ti si, Kriste Bože, primio od anđela slavu, a od djece hvalu, koja ti klicahu: Blagoslovljen, koji dolazi pozvati na spasenje Adama!“ Naglasak je na djeci Jeruzalema koji kao nevine i iskrene duše prepoznaju u Isusu Spasitelja. Doista, tko bi po čistom razumu mogao klicati kao kralju siromašnom proroku koji jaše na magarcu?

Prva tri dana Velikog tjedna – Sveti i veliki ponedjeljak, utorak i srijedu – naša Crkva postaje vrata kroz koja ulazimo u Kristovu svadbenu dvoranu. U bogoslužju se čitaju posljednji Isusovi govori učenicima prije svoje muke. Na prvom mjestu je istaknut lik Krista – Zaručnika, prema prispodobi o njegovu ponovnom dolasku kao zaručnika koji dolazi iznenada u ponoći. Svakoga dana se moli i pjeva tropar: “Evo, Zaručnik dolazi o ponoći, i blago sluzi, kojega nađe budna, a nedostojan je onaj, kojega nađe u lijenosti. Čuvaj se, dakle, dušo moja, da ne budeš predana smrti i lišena Kraljevstva. Budi radije budna i kliči: Svet, svet, svet si, Bože, zagovorom Bogorodice, pomiluj nas!“ Te dane smo pozvani biti budni u molitvi poput djevica koje su na vrijeme ispunile svoje svjetiljke uljem i dočekale Zaručnika te s njim ušle u svadbenu dvoranu, u vječni život i carstvo nebesko.

Na Veliku srijedu naša Crkva postaje dom u kojem je grješnica pomazala Kristovu glavu skupocjenom pomašću. Unatoč svim svojim grijesima i životnim padovima, imala je ljubavi i iskrenosti pokajati se i obratiti, što je pokazala činom ljubavi prema Kristu. Toga dana molimo: “I više od bludnice, o Dobri, padoh u bezakonju, i radi toga pred tobom suzâ ne prolih. Ali u skrovitosti se molim i padam pred Tobom nice, i cjelivam s ljubavlju tvoje prečiste noge, da udijeliš oproštenje krivice moje kao Vladar, meni koji ti vapijem, o Spasitelju: Očisti me od prljavštine djela mojih!“ (Kondak na Veliku srijedu). Nasuprot grješnice stoji drugi lik – Juda, naizvana Isusov učenik i vjernik, a svojim djelima zapravo izdajnik. Dok je prezrena žena grješnica svojim rukama pomazala Isusovu glavu skupocjenom pomašću kao znak ljubavi i otirala mu noge suzama pokajnicama, Juda je svoje ruke pružio za srebrnicima.

Na Sveti i veliki četvrtak naša župna crkva postaje Dvoranom posljednje večere. Okupljamo se na Isusovoj pashalnoj večeri kao njegovi učenici. U činu ljubavi prema nama on nam sebe daje u ustanovi svetih Tajna Euharistije. Isus pokazuje da je čovjekoljubac u poniznom činu pranja nogu svojih učenika. “Kad su slavni učenici na večeri pranjem nogu bili prosvijetljeni, tada je nečasni Juda, srebroljubljem zaveden, bio omračen. I on predade sucima bezakonja tebe, pravednoga Suca. Gledaj ljubitelja bogatstva koji se je radi njega objesio. Izbjegavaj nezasitnu dušu, koja se usuđuje počiniti nešto slično protiv Učitelja! Slava tebi, Gospode, koji si prema svima dobar“ (tropar na Veliki četvrtak). Ne propustimo ovu liturgiju – koja je neponovljivi i jedinstveni spomen one prve liturgije Isusove Pashalne večere. Budimu dvorani s njim, “kušajmo i vidimo kako je dobar Gospod“! Molimo te večeri s osobitom pažnjom srca:“Za pričesnika tvoje tajne večere primi me danas, Sine Božji, jer ja neću izdati tajne tvojim neprijateljima, niti ću ti poljubac dati kao Juda, već ti se kao razbojnik priznajem: Spomeni se mene, Gospode, u kraljevstvu svojem!“(tropar na Veliki četvrtak).

Na Sveti i veliki petak naša župna crkva postaje sudnicom u kojoj je Isus osuđen, jeruzalemskom ulicom kojom je Isus nosio križ i Golgotom ili Kalvarijom na kojem je razapet i umro za nas. Veliki petak je jedinstveni dan u godini. Ima li riječi da se opiše Božju neshvatljivu ljubav prema ljudima, njegovo poniženje i stradanje zbog nas i naših grijeha... Ostanimo toga dana mislima, molitvama i djelima uz Isusa napuštenog, popljuvanog, trnjem okrunjenog, izbijenog i ogoljenog od svakoga dostojanstva. Najmanje što možemo učiniti je ostati bdjeti s njim u ljubavi i zahvalnosti. Ujutro se u crkvi služi Jutrenja Muke Gospodnje koja poput drame prati Isusovu muku i smrt. Ona se vremenski poklapa s onim dijelovima dana kada je Isus bio suđen, osuđen i nosio križ. U večernjim satima Velikoga petka naša župna crkva postaje Isusovim grobom. U plaštanici koju se polaže u grob nasred crkve gledamo lik mrtvoga Krista. Klanjajući se pokazujemo da vjerujemo da je Sin Božji radi nas ljudi i našega spasenja umro. Teško je uopće izreći otajstvo kristove smrti za nas. Čovjek je podigao ruku na svoga Stvoritelja, a on se dragovoljno predao iz ljubavi da bi se taj isti čovjek spasio. Te večeri ističu se likovi dvaju iskrenih vjernika i pravednika: Josipa iz Arimateje i Nikodema, koji su iz ljubavi ukopali Isusovo tijelo: “Kada te Arimatejac mrtvoga s križa skinuo, Živote sviju, mirom te pomaza i plaštanicom umota; potaknut ljubavlju, srcem i usnama cjelivaše tvoje bezgrješno tijelo. Premda u strahu, radosno ti je kliktao: Slava poniženju tvojem, Čovjekoljupče! I Adam sa zahvalnom radošću zapjeva: Slava poniženju tvome, Čovjekoljupče!” Ne propustimo biti na Kalvariji i na Isusovu ukopu u molitvi i zahvalnosti. Ima li uopće ičega važnijega u našim smrtnim životima od činjenice da je Sin Božji za nas umro da bismo mi jednom u vječnosti mogli živjeti?

Na Svetu i veliku subotu naša župna crkva ostaje Isusovim grobom, a mi vjernici postajemo “žene mironosice” koje dolaze njegovu grobu s ljubavlju i miomirisima.“Onaj koji je zatvorio bezdan, promatran je kao mrtav; umotan mirisavom pomašću i plaštanicom, kao smrtnik - On besmrtnik, polaže se u grob. Žene dođoše pomazati mirom njega, gorko plačući i kličući: Ova je subota najblagoslovljenija, u njoj Krist usnu, a uskrsnut će treći dan!“ Žene “plačući kliču“. Naime, uskrsna radost je prisutna već u plaču i žalosti kod Isusova pokopa. I mi ćemo jednom ležati u grobu, kao i mnogi naši pokojnici. Bdijmo uz Isusov grob u nadi, vjeri i ljubavi. Donesimo mu miomiris naše ljubavi, našeg pokajanja i svih naših nevolja, boli i nadanja, da nas utješi i obraduje kao i mironosice i apostole na uskrsno jutro: “Iako si sišao u grob, Besmrtni, ipak si uništio silu pakla i uskrsnuo kao pobjednik, Kriste Bože! Ženama mironosnicama rekao si: Radujte se! I svojim apostolima darovao si mir, a palima uskrsnuće.“ (Kondak Pashe). Navečer na Veliku subotu bdijemo i ulazimo u najsvetiju noć, pashalnu noć Kristova uskrsnuća, njegova prijelaza iz smrti u život. Jednom će to biti najsudbonosniji događaj i našega postojanja.

Na Pashu, Nedjelju Uskrsnuća Gospodnjega, koja je svetkovina nad svetkovinama, naša župna crkva postaje uistinu nebom na zemlji, praznim Kristovim grobom iz kojega je zasjala svjetlost života, svečanom svadbenom dvoranom u koju smo pozvani naužiti se predokusa vječne gozbe na nebesima. U toj svečanoj dvorani oltar postaje Prijestoljem nebeskoga Kralja koji je pobijedio smrt i koji nas poziva u život. Ima li ičega ljepšega, utješnijega i važnijega u ovom smrtnom životu za svakoga čovjeka od takva poziva. Odgovorimo na taj poziv i u zajedništvu braće i sestara slavimo radosno Svetkovinu nad svetkovinama!

Hristos voskrese! Voistinu voskrese! Hristos anesti! Alitos anesti!

Đakon Livio Marijan