Ispis

Rober Taft

Tajanstvenost i misterij istočne liturgije

 

Koja su to neka od obilježja istočnih litrugijatako draga našoj braći na kršćanskom Istoku? Pored složenosti i dužine obredâ te ceremonijalne veličanstvenosti, najupečatljivija točka Bizantske liturgije jest atmosfera sakralnosti i tajanstvenosti što zrači iz svakog njenog pokreta i budi određenu vrst strahopoštovanja. Za kršćanina bizantskog obreda, kako reče sv. German Carigradski, čak i njegova skromna župna crkva predstavlja “nebo na zemlji, mjesto gdje nebeski Bog prebiva i djeluje”, gdje čovjek može “pustiti na stranu sve zemaljske brige”, kako to kaže sama liturgija, da “dočeka Kralja svemira”. To je nebesko svetište “gdje su muškarci i žene, prema svojim sposobnostima i željama, zahvaćeni bogoslavljem otkupljenog svemira i gdje dogme nisu više puste apstrakcije već postaju hvalospjevi slavljeničkog klicanja” (P. Hammond).

Postoje povijesni razlozi kojima se ovakav liturgijski duh može objasniti i razumijeti. Krajem 4. stoljeća pobožnost bizantskog Istoka, oblikovana u sjeni  velikih kristoloških rasprava, natopila se snažnim osjećajem strahopoštovanja

prema Kristovu božanstvu i Božjoj nedokučivoj transcedenciji (onostranosti). Sudjelovanju u svetim tajnama (tj. u euharistiji) pristupalo se gotovo sa strahom. Svete je predmete trebalo sakriti i tek iz daljine ih se moglo promatrati. Tako je s vremenom jednostavno i neposredno liturgijsko slavlje rane Crkve postalo objektom kontemplacije, jedna gotovo strašna vizija, puna tajnovitosti, pred kojom se čovjek može samo klanjati u stavu strahopoštovanja.

Dok je Crkva na Zapadu, živo uključena u borbu za održanjem civilizacije i kulture te obraćenjem barbarskih naroda na kršćanstvo, razvila tzv. aktivni duh, vrlo otvoren trenutnim problemima kršćanskog života na zemlji, dotle je genij Istoka našao svoj izražaj u jednom više mističnom pogledu. Na Istoku,  kao uostalom i na Zapadu, mnoge ne-teološke činjenice utjecale su na takav razvoj stvari. Zbog uske povezanosti Crkve i carskog dvora na Istoku velik dio institucionalnih i pravnih pitanja crkvenog života našle su se u rukama cara. crkva je stoga bila slobodna razvijati ekleziologiju u kojoj se ona pojavljuje ne kao militantna organizacija vjernika na zemaljskom hodočašću prema nebeskom cilju, već kao manifestacija vječnosti u vremenu, kao božansko objavljenje Novoga Kraljevstva u njegovoj posljednjoj stvarnosti. Naglasak je postavljen više vertikalnom nego u horizontalnom smjeru kao pogled na Crkvu s obzirom na dubinu prije nego li na širinu.

U suglasju s takvim pogledom na Crkvu kao “nebo na zemlji” , što su osobito grčki crkveni oci voljeli isticati, liturgija Crkve je postala ikona nebeske liturgije kako to opisuje Poslanica Hebrejima i Knjiga Otkrivenja. Zapadnjak poima kult Euharistije više kao sredstvo koje priprema militantnog kršćanina na “dobar boj” gdje posreduje milost Utjelovljene Riječi. Istočnjak sve promatra kroz preobražavajuće sudjelovanje liturgijske zajednice u vječnom i pobjedonosnom Prijelazu (Pashi) Bogočovjeka iz smrti u život što predstavlja predokus konačnog pobožanstvenjenja Naroda Božjega u kraljevstvu koje ima doći. Radi se o duhovnosti koja ne iskazuje puno suosjećajne ljubavi za trpećeg Posrednika koji iskupljuje naše grijehe na križu, već o duhovnosti koja  zapravo slavljenički veliča Nebeskog Svevladara obnavljajući spomen njegove povbjede nad smrću. Euharistijsko je slavlje doista obnavljanje povijesnog događaja, ali naglasak se ne stavlja na sam čin s povijesne perspektive, ne na ono što se obnavlja, već na slavno i pobjedničko obnavljanje koje se zbiva ovdje i sada. Ne radi se toliko o žrtvi križa i sakramentalnom sjedinjenju s Žrtvom već više o klanjanju Jaganjcu Pobjedniku i primanju njegovih “svetih i nebeskih darova”. Euharistijska dogma potpuno je ista na Istoku i na Zapadu, tek naglasak je drugačiji.

To poimanje liturgije kao sudjelovanja u nebeskom bogoštovanju našeg proslavljenog Nebeskog Kralja nalazi jedinstven izraz u euharistijskomslavlju bizantske liturgije kod prikazanja – tzv. Velikog ulaza – kada klerici nose svete prikazne darove u ophodu od stola priprave do oltara prinosa (glavni oltar). Kerubinska pjesan koja se tada pjeva izražava simbolizam u kojem je čitav taj kult uronjen, potičući vjernike da se pridruže nebeskim zborovima i sudjeluju u njihovu vječnom gledanju Boga:

Mi koji kerubine tajanstveno predstavljamo i životvornoj Trojici trosvetu pjesmu pjevamo, ostavimo sada svaku životnu brigu da primimo Kralja svemira koga nevidljivo prate anđeoski zborovi: Aleluja, aleluja, aleluja! 

Možda je još izražajniji u tom smislu obred posvete crkve:

Gospode neba i zemlje, koji si nepogrešivom mudrošću uspostavio svećenički red na zemlji da predstavlja kao znak anđeoske službe na nebesima... ispuni svojom božanskom slavom ovaj hram koji je na tvoju slavu podignut i učini  sveti žrtvenik koji je podignut u njem Svetinjom nad svetinjama kako bismo mi koji budemo stajali pred njim kao pred strašnim prijestoljem tvoga Kraljevstva, služili tebi bez osude.

To inzistiranje na sudjelovanju u nebeskoj liturgiji nije sentimentalni skok u nerealno, već ispovijest vjere u ono što je vrlo realno – u naš život u Kristu. Naglasak na dovršenju našeg preobraženja nakon smrti daje osjećaj trijumfa našoj vjeri po kojoj taj proces započinje već ovdje na zemlji.

(Preveo L. Marijan)