Ispis
(Kateheza pape Benedikta XVI.)
 
Božić je već prvina „sacramentum-mysterium paschale”, to jest početak središnjeg otajstva spasenja koje ima svoj vrhunac u muci, smrti i uskrsnuću, jer Isus počinje prinositi sebe u ljubavi od prvog trenutka svoga ljudskog postojanja u krilu Bogorodice Marije. Božićna je noć zato duboko vezana uz veliko noćno pashalno bdjenje, kada se otkupljenje ostvaruje u slavnoj žrtvi Gospodina umrlog i uskrslog. Same jaslice, kao slika utjelovljenja Riječi, u svjetlu evanđeoskog izvješća, već aludiraju na Uskrs i zanimljivo je promatrati kako se na nekim ikonama s motivom Isusova rođenja u istočnoj tradiciji, Djetešce Isus predstavlja zavijeno u pelene i položeno u jasle koje imaju oblik groba; aluzija je to na čas u kojem će on biti skinut s križa, povijen u platno i položen u grob iskopan u stijeni (usp. Lk 2, 7; 23, 53).
Ovo božićno vrijeme treba osloboditi previše moralističkog i sentimentalnog ruha. Slavljenje Božića ne predlaže nam samo primjere koje treba oponašati, kao što su Gospodinova poniznost i siromaštvo, njegova dobrohotnost i ljubav prema ljudima; već nam radije predstavlja poziv da pustimo da nas potpuno preobrazi Onaj koji je ušao u naše tijelo. Sveti Leon Veliki kliče: „Sin Božji… pridružio se nama i pridružio nam se na takav način da je Božje uniženje sve do ljudskog stanja postalo čovjekovo uzvišenje sve do Božjih visina” (Govor o Gospodinovu Rođenju 27, 2). Božje očitovanje ima za cilj naše dioništvu u Božjem životu, ostvarivanje otajstva utjelovljenja u nama.
Nakon što smo se klanjali Sinu Božjem utjelovljenom i položenom u jasle, pozvani smo prijeći na oltar žrtve. Tamo nam se Krist, živi Kruh koji je s neba sišao, pruža kao prava hrana za vječni život. I ono što smo vidjeli svojim očima, za stolom riječi i kruha života, ono što smo promatrali, ono što su naše ruke dotakle, odnosno utjelovljena Riječ, to naviještajmo s radošću svijetu i velikodušno svjedočimo čitavim svojim životom (Kateheza, 5. siječnja 2011.)