Ispis

Već nekoliko stoljeća, ali osobito u današnje vrijeme, učenja kršćanske Crkve vrlo često dolaze pod udar kritike akademske, medijske, političke ili filozofske 'elite' kao mitska, neznanstvena, prevladavana suvremenim tehnološko-znanstvenim, filozofskim ili društveno-gospodarskim spoznajama i dostignućima. Velika većina vjernika, kao uostalom i većina ljudi općenito, nemaju akademsko obrazovanje ili ne prate razvoj filozofije, sociologije, ali i ozbiljne medijske napise o tim temama, a mnogi jako slabo ili gotovo nikako dublje poznaju izvorna učenja Crkve. Zato je važno da odrasli kršćani poznaju barem osnove katekizma i povijesti Crkve, ali paralelno s time i društvena, znanstvena i misaona dostignuća svijeta u kojem žive. Uostalom svaki čovjek treba svoja uvjerenja graditi na nekoj spoznaji, na poznavanju argumenata i činjenica, a ne slijepo i olako prihvaćati spinove, mišljenja, naslove ili senzacionalne tvrdnje na tržištu medijskoga prostora danas. Ne možemo se zadovoljiti prihvaćanjem učenja Crkve samo zato što su nam tako rekli roditelji,

učitelji ili zato što smo baštinici neke kulture i tradicije. U tom procesu zasigurno ćemo se namučiti s nekim crkvenim učenjima zbog nedostataka šireg i kvalitetnijeg obrazovanja, vlastitih spoznajnih mogućnosti, nedostataka kvalitetne kateheze i mnogih drugih razloga. Ali naša vjera često može biti izazvana i poljuljana kada život i ponašanje ljudi kojih poštujemo kao autoritete, crkvene ili moralne, ne odgovaraju autentičnom učenju Crkve i osnovama kršćanske etike. I tada brkamo vrijednost onoga što ostaje istinito i uvijek vrijedno od onoga kako te ideale ljudi u svojoj slabosti žive ili ne-žive. Kako god da bilo, važno je uvijek imati svoj vlastiti i jasan stav, temeljen na vlastitom uvidu u stvari i poznavanju nekih činjenica.

U današnjem etosu 'živi i pusti druge da žive' vrednote što ih Crkva naučava i propovijeda mogu doista izgledati vrlo krute, nepoštene i pune neutemeljenih predrasuda. Mnogi i unutar Crkve danas misle kako je Crkvu u mnogočemu pregazilo vrijeme s obzirom na suvremene spoznaje, dostignuća ili trendove i da njezin nauk više nije relevantan. Ali ono što je pomalo čudesno i mnogima danas nepoznato jest činjenica da suvremena znanost – za koju mnogi drže da je oprečna ili čak neprijateljska katoličkom nauku - zapravo iznosi istine, vrednote i relevatnost onoga što je Crkva, njezina teologija i nauk, njezini veliki svetački oci i umovi naučavala tijekom dvije tisuće godina povijesti. Ovdje su nezaobilazni teologija i učenja svetih otaca Crkve istoka i zapada koji su se često bavili primjenom kršćanske istine na svakodnevni život čovjeka i društva: sv. Bazilije Veliki, sv. Ivan Zlatousti, sv. Grgur Nazijanski, sv. Ambrozije Milanski, sv. Augustin, sv. Jeronim i nebrojeni monasi i pustinjski oci prvih stoljeća kršćanstva.  Navedimo barem neke takve primjere trajne relevantnosti crkvenog nauka danas.

Crkva uči da je oholost korijen svih zala. Rezultati istraživanja suvremene psihologije pokazuju da su narcisoidnost i neracionlano razmišljanje u usponu, osobito kod mlađih generacija, stvarajući društvo i zajednice koji su u sebi razdijeljeni, zatvoreni, inertni, zbog pretjeranog individualizma nepovezani i pomalo disfunkcionlani (Psychology Today, dr. Peter Gray: ''Why is narcissism increasing among young Americans''). Plodovi narcisoidnosti - isključiva fokusiranost na samoga sebe i svoje potrebe, pretjerano veličanje samoga sebe i svog ega, nedostatak elementarne empatije, agresivnost prema drugima i drugačijima – jesu štetne pojave za okolinu, za društvo i svakako za same pojedince koji se zatvaraju u sebe i gomilaju zbog toga psihološke traume. Stvorena je cijela narcisoidna ekonomija koja generira klimu egoizma, introvertiranosti, ravnodušnosti prema društvu, humanizmu i zajedničkim potrebama čovječanstva. U takvom društvu rastu nasilje, nepravda, napetosti, lažne vrijednosti.

Crkveni su oci naučavali da su proždrljivost i lijenost grijeh, da izopačuju istinsku vrijednost prehrane i odmora, stvarajući nezdrava stanja koja prijete umu, tijelu i duševnom životu. Časopis ''The Journal of American Medical Association'' piše da skoro 70 posto Amerikanaca danas pati od prekomjerne tjelesne težine ili pretilosti što je vrlo značajna prijetnja mentalnom i tjelesnom zdravlju, tolika da će uskoro biti opasnija od pušenja kao uzročnika smrti populacije  (''God's Design for the Highly Healthy Person'', Walter Larimore, 2004).

Sveti oci kršćanstva uče da je požuda negativan odnos prema ljudskom tijelu jer ga svodi samo na golo fizičko i ugodu te poništava onaj vid tijela kao dijela cjelokupne ljudske osobnosti, kao neodvojivog jedinstva tijela, uma i duše, koje je remek-djelo Božjeg stvaralaštva predodređeno za vječnost. Današnje vrijeme pokazuje krajnji pad u poštovanju tijela što se vidi iz podatka da zarada pornografske industrija u SAD-u daleko nadilazi zajednički prihod medijskih magnata CBS-a, ABC-a i NBC-a (Michael Kimmel, '' Guyland: The Perilous World Where Boys Become Men. New York, 2008.). O negativnim psihološkim posljedicama ovih činjenica za pojedinca i za društvo u cjelini nije potrebno nit govoriti. Seksualno nasilje i kriminal u samom su vrhu vijesti gotovo u svim država, i uza sva upozorenje i pokušaje zaštite žrtava, u stalnom su porastu. Očito je da je izopačen odnos prema tijelu i seksualnosti u korijenu ovog fenomena.

Upravo najčešće napadano crkveno učenje jest ono o seksualnom moralu. Crkva od početka naučava bitnu i neodvojivu povezanost između čovjekove seksualnosti i odgovornosti prema sebi i drugima, o seksualnosti kao daru od Boga, o međusobnoj neodvojivosti ljubavi i seksualnosti, o prokreativnom momentu čina seksualnosti kao božanskoj zasadi, itd. Ni ovdje nije potrebno nabrajati sve negativne posljedice za pojedinca, obitelji, narode i društva koje su proizašle iz razularenog, sebičnog i krajnje nerednog odnosa suvremenog čovjeka prema vlastitoj  seksualnosti koje se mogu dokumentirati brojnim knjigama i znanstvenim člancima iz psihologije, sociologije, medicine, kriminalistike i drugih područja. 

Crkva naučava da je valjani brak između muškarca i žene sklopljen u ljubavi svet, trajan i neraskidiv. Znanost potvrđuje da odrastanje u zdravoj obitelji s biološkim roditeljima koji su vjenčani i koji ostaju do kraja života zajedno predstavlja optimalnu mogućnost za zdrav karakterni i psihološki razvoj i dobrobit djece, dok su se odstupanja od te norme u visokom stupnju pokazala uzročnicima društvenih, psiholoških, emocionalnih i drugih traumatskih poteškoća kod pojedinaca i zajednice. Dovoljno je usporediti statistike i povući paralele između pada odnosa prema obitelji s jedne strane i psiholoških, moralnih i društvenih problema današnjih ''naprednih'' društava s druge.

Sveti su oci Crkve naučavali da strah i anksioznost sprječavaju normalan razvoj ljubavi i osobnosti u cjelini i da se treba s obzirom na strah iznad svega pouzdavati u Božju providencijalnu ljubav i brigu za čovjeka. Novija istraživanja uvaženih suvremenih  stručnjaka na tom području (Cartwright-Hatton, McNicol & Doubleday, 2006; Muris & Steerneman, 2001) pokazuju da je anksioznost na prvom mjestu psiholoških poteškoća i mlađe i starije populacije razvijenih društava. Kad se radi o visokoj razini, anksioznost je povezana s bezbrojnim negativnim pshihičkim i tjelesnim ishodima po čovjeka. Depresivnost je postala uobičajena bolest čovjeka modernog doba. To se da vrlo jednostavno pokazati pa i letimičnim pregledavanjem brojnih knjiga, portala, reklama za antidepresivne preparate i metode koje su doživjele ''boom'' u modernom vremenu.

Kršćanski nauk uči da je ljudski život kao takav svet i dragocjen, da spada u najveće vrijednosti,  i to od začeća do naravne smrti, i da svaka ljudska osoba ima pravo i zaslužuje ljubav i pažnju. Sve suvremene političke deklaracije, pravni i ustavni zakoni, kao i akademske proklamacije oštro osuđuju, a zakoni i kažnjavaju diskriminaciju protiv osoba s bilo kakvim invaliditetom na bilo kom području života. Crkva je to oduvijek naučavala, dok su i znanstveni i politički krugovi kroz povijest to zanemarivali i tek u novije vrijeme evoluirali do kršćanskog stupnja svijesti o tome. Ne zaboravimo kakvih je sve povijesnih, pa i zakonskih, zločina bilo kad su bile u pitanju osobe s mentalnom ili tjelesnom retardacijom.

Sveti oci Crkve, osobito velika imena kao Bazilije Veliki i Ivan Zlatousti, naučavali su da pohlepa i neumjerenost stvara društvo u kojem se jedne iskorištava da bi drugi profitirali, a iskorištavani često jedva podmiruju osnovne životne potrebe. Govorili su da to nije samo grijeh protiv Boga nego i protiv čovjeka i zajednice te da rađa svakojakim neredom. Brojna istraživanja pokazuju da se jaz između bogatih i riomašnih povećava. Istraživanja na svjetskoj razini govore da se nesrazmjer između bruto domaće proizvodnje 20 najbogatijih i 20 najsiromašnijih zemalja od 1960 do 1995 utrostručio (Kimberly Mathews, ''Wealth Dominators'', Tate publishing 2009.) Što drugo i danas stoji iza tolikog siromaštva u svijetu nego obična ljudska pohlepa i neumjerenost? I ekološki problemi naše planete imaju svoj korijen u tome.

Mnogi ljudi danas, pa i oni koji se smatraju kršćanima, radije izbjegavaju teme kao što su pohlepa, požuda, oholost, seksualni moral, neumjerenost. Dapače, vodeći i sporedni mediji potiču pozitivne stavove o tim pojavama kod današnjih ljudi ili u cilju povećanja profita ili u ime nekakve nedefinirane i neodgovorno shvaćene slobode pojedinaca i skupina u društvu bez iskrene, istinske i realne reference na negativne posljedice koje imaju na zdravlje, sreću i sklad pojedinca i društva. Izražavanje o tim stvarima se čak etiketira kao ''politički nekorektno'', kao ''predrasude'' i ''moraliziranje''. Međutim, ako nam je doista stalo do dobrobiti naših bližnjih, prijatelja, obitelji i čovjeka uopće, kao i o budućnosti ljudske zajednice u cjelini, one vremenite i one vječne, moramo iskreno o tim stvarima razgovarati, iskristalizirati stavove i svakako uvažavati kršćansko učenje koje počiva na najboljoj mogućoj namjeri za čovjekovu dobrobit i sreću. Premda će mnogi reći da je nauk kršćanske Crkve irelevantan za 21. stoljeće, dovoljno je pogledati ozbiljne štete koje čovječanstvo čini sebi i prirodi negirajući ili zanemarivajući upravo one vrednote koje Crkva čuva i stoljećima prenosi. Zaključimo riječima sv. Ivana Zlatoustoga: ''Stvorenje je dobro, ali treba znati u njemu uživati da bismo otkrili da je stvoreno upravo za nas, za naše dobro, kao dragocjeni dar, kako bismo otkrili da smo ljubljeni te se možemo zajedno radovati“.

đakon Livio Marijan