Ispis

Večernja Velikog petka , Stihiri na stihove, glas 8. Ophod s plaštanicom

Kada te Arimatejac mrtvoga s križa skinuo, Živote sviju, mirom te pomaza i plaštanicom umota; potaknut ljubavlju, srcem i usnama cjelivaše tvoje bezgrješno tijelo. Premda u strahu, radosno ti je kliktao: Slava poniženju tvojem, Čovjekoljupče!

- Gospod kraljuje, u ljepotu odjenu se.

Kad si se za sve nas dao položiti u novi grob, Spasitelju sviju, zastiđeno podzemlje se užasnu ugledavši te; dovratnici se porušiše i vrata razbiše, otvoriše se grobovi i mrtvi ustadoše. Tada ti Adam sa zahvalnom radošću zapjeva: Slava poniženju tvome, Čovjekoljupče!

- On utvrdi zemlju i neće se poljuljati.

Kada si se dragovoljno dao tijelom zatvoriti u grob, Kriste - ti koji si po božanskoj naravi neopisiv i neobuhvatljiv, zapečatio si riznicu smrti i sva  kraljevstva podzemlja si rastočio. Tada si i subotu  ovu učinio dostojnom božanskoga blagoslova slave svjetlosti tvoje!

- Svetost dolikuje domu tvojemu, Gospode, u sve dane.

Kada te sile nebeske ugledahu, Kriste, oklevetanog od bezakonika kao buntovnika, ustreptahu radi neizrecivoga tvog veletrpljenja i radi grobnog  kamena rukama zapečaćenog koga probiše tvoja bezgrješna rebra. Ipak, radujući našem spasenju, klicahu ti: Slava poniženju tvome, Čovjekoljupče!

Slava, I sada, glas 5.: Za vrijeme zadnje stihire iznosi se plaštanica u Božji grob.

Tebe koji se zaodjevaš svjetlošću kao plaštem, Josip s Nikodemom skine s križa i vidjevši te mrtva, gola i nesahranjena, samilosno proplakavši i jecajući govoraše: Jao meni, premili Isuse, kojega sunce upravo gledajući viseći  na križu potamni; i zemlja se od straha potrese a hramski se zastor razdera na dvoje! Evo sada gledam tebe, koji si radi mene smrt podnio! Kako ćut te sahraniti, Bože moj, i plaštanicom umotati? Kako ću rukama dotaknuti tvoje neraspadljivo tijelo? Kakvim pjesmama ću opjevati tvoj odlazak, Milosrdni? Veličam muku tvoju i pjesmom slavim tvoj ukop i uskrsnuće tvoje, vapijući: Gospode, slava tebi!