Ispis

Crkveno zajedništvo kršćana bizantskog i latinskog obreda na području Hrvatske  potječe iz 1611. godine pristupanjem biskupa Simeona Vratanje Katoličkoj Crkvi. Do tada kršćani bizantskog obreda spadali su pod jurisdikciju Pećke i Carigradske patrijaršije. Godine 1611.  nastaje Marčanska eparhija - biskupija koja okuplja sve katolike bizantskog obreda na području Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, i koja postoji do danas kao Križevačka eparhija.

Marčanska eparhija

Prvotno središte Marčanske eparhije bilo je manastir (samostan) sv. Mihaela Arkanđela u Marči, nedaleko Ivanić Grada, po kojem biskupija dobiva ime. Samostan svetog Mihaela sagradili su 1598. pravoslavni monasi, na temeljima porušene katoličke crkve Svih svetih, a možda i na ostatcima nekadašnjega augustinskog samostana. Biskup Simeon tako postaje prvi grkokatolički biskup u Hrvatskoj i ujedno prvi biskup tada uspostavljene grkokatoličke Marčanske biskupije s titulom ”svidnički“. Crkvenom jedinstvu osobito je pridonio zagrebački biskup Petar Domitrović. Car Ferdinand Habsburški posebnim je  proglasom pozvao sve krajiške Uskoke da priznaju novoga vladiku svojim crkvenim poglavarom.

Grafički prikaz samostana u Marči

Crkveno jedinstvo biskup Simeon je potpisao u Rimu 19. studenoga 1611., ispovjedivši katoličku vjeroispovijest pred kardinalom Robertom Bellarminom. Tri dana kasnije, 21. studenoga 1611., papa Pavao V. svojim apostolskim pismom  Divinae Maiestatis Arbitrio potvrđuje obnovu crkvenog zajedništva dotad pravoslavnih Vlaha, Uskoka i drugih s rimskom Apostolskom Stolicom. Pavao V. imenuje Simeona biskupom “Rašana katolika grčkog obreda u Hrvatskoj, Slavoniji, Ugarskoj i krajnjih granica Kranjske (tj. Žumberka)”. U svom breveu papa je kanonski utemeljio manastir Marču kao sjedište eparhije, Simeona imenovao arhimandritom samostana i darovao mu zemljišta oko manastira.

U početku su marčanski biskupi odlazili prvo na posvećenje kod patrijarha u Peć, a tek potom su bivali potvrđeni od Svete Stolice. Medu kršćanima bizantskoga obreda koji su kao prebjezi došli na hrvatska područja bilo je Hrvata, Srba, Vlaha, Albanaca i Grka. Svi su oni našli utočište u Hrvatskoj te postali vojni obveznici u Senju, u Karlovačkom i Varaždinskom generalatu.

Od sjedinjenih Vlaha u sklopu Marčanske biskupije do danas su se kao grkokatolici održali samo žumberački potomci starih Uskoka. Od 1530. do 1538. god. Žumberak naseljavaju Uskoci bizantskoga obreda koji su poradi turskih nasilja iz zapadne Bosne i područja Cetinske krajine “uskočili” u slobodnu kršćansku zemlju, u Hrvatsku. Na području Žumberka osnovana je graničarska kapetanija. Žumberački uskoci su se zajedno s Hrvatima starosjediocima borili su se na “predziđu kršćanstva” protiv Turaka. Nakon turskog poraza kod Siska 1593. velik je broj kršćana sa područja Slavonije i Bosne  prebjegao u slobodnu Hrvatsku, u karlovačku (hrvatsku) i varaždinsku (slavonsku) krajinu.To su novi, brojniji uskoci ili prebjezi, koji su kao i žumberački branili granicu od turskih upada. Kao turski podanici slabo su bili poučeni u kršćanskoj vjeri.

Budući se Marča nalazila na teritoriju Zagrebačke biskupije, isprva su marčanski biskupi bili tretirani kao obredni grkokatolički pomoćni biskupi zagrebačkih rimokatoličkih biskupa. Nasljednici Domitrovićevi, zagrebački biskupi Benedikt Vinković i Petar Petretić, često su dolazili u sukobe s marčanskim vladikama zbog poimanja crkvenog jedinstva i jurisdikcije. Smatrali su, naime, da se unija sastoji ne samo u prihvaćanju iste katoličke vjere nego i latinskog obreda te da su marčanski vladike njihovi vikari za vjernike istočnog obreda, dok su ovi odlučno branili svoju samostalnost.

Od marčanskih biskupa posebnu važnost imaju biskupi Gabre Mijakić (1662. - 1670.) i Pavao Zorčić (1671. - 1685.). Mijakić je bio u vrlo dobrim odnosima s Petrom Zrinskim i podupirao ga u njegovim političkim idejama osamostaljenja Hrvatske. Nakon Zrinsko-frankopanske bune vladika Mijakić bio je uhićen i osuđen na teško robiju, gdje je i skonačo svoj ovozemni život. Njegov nasljednik Pavao Zorčić po svojim djelima najveći je marčanski vladika. On je prvi iz Marčanske biskupije koji je teološke nauke završio izvan Hrvatske - u Bologni. Uvidio je da je za učvršćenje crkvenog zajedništva najvažnije da kler bude obrazovan. Stoga je godine 1681. u Zagrebu na Gornjem gradu osnovao sjemenište, a za uzdržavanje pitomaca car Leopold darovao mu je imanje Pribić. Isti car Leopold deset godina kasnije dat će srpskom pravoslavnom patrijarhu Arseniju Crnojeviću diplomu prema kojoj on ima vlast raspolagati sa svim crkvama grčkog obreda i njemu se imaju pokoravati svi vjernici istoga obreda u Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji... Crnojević je tu diplomu iskoristio da iskorijeni srijemsku grkokatoličku biskupiju, a isto je pokušao i s marčanskim vladičanstvom, boraveći mjesec dana u manastiru Lepavini, no u tome nije uspio. Tu njegovu namisao ostvarit će njegovi nasljednici godine 1739. kad su spalili samostan i crkvu sv. Mihaela arkanđela u Marči. Uz marčanskoga vladiku ostali su samo Žumberčani. Privremeno sjedište biskupije tada postaje Pribić.

 

Druga polovica 18. stoljeća obilježena je vladikom Bazilijem Božičkovićem (1759. - 1785.).  Istakao se zalaganjem da Žumberčane učvrsti u crkvenom zajedništvu sa Svetom Stolicom, da podigne škole, da u Zagrebu sagradi zgradu sjemeništa, da sposobnije bogoslove šalje na studije u Rim i Beč, a najveća da se kanonski za grkokatolike osnuje nova biskupija i to u Križevcima. Protiv osnivanja Križevačke biskupije bili su kaločki nadbiskup i pečujski biskup, dok zagrebački biskup Galjuf nije bio protiv osnivanja biskupije za grkokatolike, ali ne u Križevcima. No, Božičković je imao veliku potporu carice Marije Terezije, pa je papa Pio VI. bulom Charitas illa 17. lipnja 1777. dokinuo Marčansku i kanonski utemeljio novu grkokatoličku Križevačku biskupiju sa sjedištem u Križevcima. Tako je carica Marija Terezija zaustavila daljnje uznemiravanje grkokatolika od strane pravoslavaca i osigurala pravni ustroj i budući život grkokatoličke zajednice.

Križevačka eparhija

Jurisdikcija križevačkog biskupa protezala se nad sve grkokatolike u Hrvatskoj i Bačkoj, a križevački vladika bio je podložan ostrogonskom metropoliti u Mađarskoj. Takvo uređenje trajalo je do 1852., kada je osnovana Zagrebačka metropolija, u čiji sastav kao sufraganska biskupija ulazi i Križevačka eparhija.

Godine 1779. križevačkom biskupu dodijeljena su imanja Tkalec i Glogovnica blizu Križevaca. Te godine vladika Božičković je svoje sjedište prenio iz Pribića u Gornji Tkalec, gdje je 1785. i umro. Božičkovićev nasljednik Jozafat Bastašić (1787. – 1793.) obratio se Bečkom dvoru i  za biskupsku rezidenciju i katedralu dobio bivši samostan i crkvu franjevaca u Križevcima. Biskup Silvestar Bubanović (1794. – 1810.) adaptirao je crkvu za bogoslužje po bizantskom obredu i 1799. posvetio je za svoju katedralu. Isti biskup prenio je godine 1801. svoje sjedište iz Gornjeg Tkalca u Križevce.

U 18. st. iz zakarpatske Ukrajine na područje Vojvodine doseljavanju Rusini. Pri doseljenju oni su već bili grkokatolici, tj. potomci sjedinjenja iz 1646. godine, kada je zajedništvo s Rimom potpisano u Užgorodu (poznata i kao “Rutenska” ili Užgorodska unija). Krajem 19. i početkom 20. st. doseljevaju Ukrajinci u sjevernu Bosnu (područje Prnjavora i Dervente) i Slavoniju (Lipovljani, Slavonski Brod).  I oni su već bili grkokatolici a potomci su još i ranije sklopljene unije, tzv. “Brest-Litovske” iz 1596. Ukrajinci i Rusini očuvali su se do danas kao dvije narodne skupine te s obzirom na vjeru i obred svi pripadaju Križevačkoj grkokatoličkoj eparhiji. Njihovim doseljavanjem, eparhija se kulturno obogatila i narasla brojem vjernika.

U 19. st. pokret za crkvenim sjedinjenjem razvijao se i preko Velebita, u Dalmaciji, gdje je 1818. godine biskup Benedikt Kraljević ušao u jedinstvo Katoličke Crkve. U grkokatoličkim župama Baljke, Kričke i Vrlika sagrađene su i župne crkve, a križevački vladike redovito su se brinuli o vjernicima te im slali dušobrižnike. Vjernici tih župa  danas se nalaze raspršeni po dalmatinskim gradovima jer su crkve u spomenutim mjestima u Drugom svjetskom ratu razrušene. Župna crkva Pokrova presvete Bogorodice u Kričkama obnavlja se, a grkokatolički vjernici okupljaju se redovito na liturgijama u Splitu.  

Gdine 1966. sjedište križevačkoga biskupa preneseno je u Zagreb. Godin 2001.  ustanovljen je  apostolski egzarhat za grkokatolike u Makedoniji, a 2003. za grkokatolike u Srbiji i Crnoj Gori. Križevačka eparhija od tada obuhvaća područje Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Slovenije.

Godine 2011. svečano je proslavljena 400. obljetnica Marčansko-križevačke eparhije i crkvenog jedinstva u Hrvatskoj. U sklopu proslave je blagoslovljena je novosagrađena grkokatolička crkva Preobraženja Gospodnjega u Jastrebarskom te održan susret europskih grkokatoličkih biskupa u Zagrebu.

KRONOTAKSA MARČANSKIH (1611.-1739.) I KRIŽEVAČKIH VLADIKA (od 1777. )

Marčanske vladike

Križevački vladike

 

Literatura:

Dr. sc. Zlatko Kudelić: Marčanska biskupija: Habsburgovci, pravoslavlje i crkvena unija u Hrvatsko-slavonskoj vojnoj krajini (1611. – 1755.), Zagreb, 2007.

Dr. sc. Josip Uhač: Marčanska biskupija (eparhija). Neki povijesno-pravni pogledi, Zagreb, 1996.