Ispis

MONAŠKA SINTEZA STVARA NOVI OBRED

Razvoj monaškog obreda: Priča o dva grada

U Studitskim manastirima se nakon ikonoborstva pokrenula izuzetna liturgijska kreativnost. Osim što su nastale promjene u načinu moljenja psaltira (katizme su zamijenile antifone, prema palestinskoj tradicji), došlo je i do stvaranja nove liturgijske poezije te njezinog umetanja u časoslov. Pobjeda nad ikonoborcima je dovela studitske monahe u bolji položaj u odnosu na obično svećenstvo. Manastiri su postali bogatiji, imali su veću autonomiju i bili su brojniji naročito u gradskim sredinama. Uz to, monasi u velikim gradskim manastirima nemaju posla oko zemlje i uzdržavanja kao nekoć, te se sve više intelektualiziraju.

Studitska liturgijska reforma u bizantskom obredu može se nazvati "pričom o dva grada": Carigrada i Jeruzalema, a kasnije, kako ćemo vidjeti i "pričom o dvije monaške pustinje", Palestine i Svete Gore Athosa. Studiti jednostavno uzimaju palestinske monaške odn. jeruzalemske tradicije, koje dobivaju preko manastira sv. Sabe i njegovih monaha koji dolaze u Carigrad, i onda te tradicije uklapaju u carigradski model, odn. “bizantiniziraju” ih. Od prve polovice 7. stoljeća postoji snažan uzajamni utjecaj Carigrada i Jeruzalema. Nakon ikonoborstva Velika je Crkva carigradska izašla kao pobjednik posjedujući još veću snagu i jedinstvo, a pred kraj tisućljeća Carigrad je počeo liturgijski dominirati i na periferiji, pa i u Palestini i Jeruzalemu. Carigrad je sada uzor starim patrijarhatima Aleksandrije, Antiohije i Jeruzalema.

Do vremena Studitski reforme, novo simbolično poimanje Božanske liturgije je već uzelo zamaha i bilo je bez rezerve prihvaćeno od strane vođe ove reforme - sv. Teodora Studite, što se vidi očito na ovom primjeru njegova zapisa: “Zar ne misliš da božanski ‘miron’ treba promatrati kao neku vrstu Krista, božansku trpezu kao životodavnu utrobu , lan kao ono u čemu je bio pokopan, svećenički štap kao ono što ga je probolo i spužvu kao ono iz čega je dobio ocat. Ako ostavimo sve ovo po strani, što će ostati od svetih tajni?” Teodora je najviše zanimao poraz ikonoborstva i monaška obnova. Zbog toga je doveo monahe iz palestinskog manastira sv . Sabe u svoj Studion u Carigrad. Ovo je bila sudbonosna odluka kojom je započela simbioza dviju tradicija - carigradske i palestinske/jeruzalemske - što će odrediti daljnji razvoj i po-monašenje čitavoga bizantskoga obreda.

Što je donijeto odn. preuzeto iz tradicije manastira sv. Sabe, tj. iz sabaitske tradicije? Sam sv. Saba je prošao kroz veliku obnovu poslije upada Perzijanaca u Palestinu 614. godine. Poslije ovog preporoda došlo je do eksplozije sabaističke liturgijske poezije, kada su se monasi sv. Sabe dali na stvaranje novog liturgijskog materijala. A sv. Teodor Studita je smatrao te tekstove za sigurni vodič pravoslavlja u borbi protiv heretika.  Teodor je preuzeo tropare, kondake i kanone iz Sabaitskog časoslova i izvršio sintezu gdje je spojio elemente sabaističke tradicije monaškog tipa i Asmatike Akolouthia ili službe Velike Crkve Hagia Sofije (katedralni tip) da bi stvorio hibrid kojega zovemo “studitskim”: sabaitsko-palestinski horologion (časoslov) sa psalmima i himnama umetnuo je u kostur litija i molitvi iz euhologija Velike Crkve. Dodao je palestinske elemente:  Phos hilaron (Svjete tihij) na Večernjoj, oblik palestinske Jutrenje s kanonom i mnogo drugih elemenata. Nije stoga čudo što u današnjem bizantskom obredu imamo velike službe, često i prenatrpane, te mnoga dupliranja: npr. Veliko i Malo slavoslovlje, Veliko i Malo povečerje, Objednicu i Liturgiju pretposvećenih darova (zapravo jedna te ista služba u dvije forme: monaškoj i katedralnoj), Polunoćnicu koja je ostala premda je prvi dio Jutrenja noćno bdjenje sa psalmima...). I drugi dijelovi bogoslužja su oblikovani s ovom simbiotičkom reformom Studita, s miješanjem monaške tradicije Palestine, tradicije Jeruzalema i katedralne tradicije Carigrada: npr. formiranje bizantskog Svetog tjedna i Pashalnog bdjenja.

Nova studitska liturgijska poezija

Uz preuzimanje sabaitskog materijala, monasi sv. Teodora u Studionu su se dali i na pisanje vlastite liturgijske poezije. Tako su nastajali brojni kanoni, stihire, kondaci, sjedalni - ogroman liturgijsko-poetski materijal koji je na kraju skupljen, sistematiziran i kodificiran u antologijama dnevnih službi: Oktoih ili Osmoglasnik (8. st.), Triod ili Tropjesnec posni i pashalni ili cvjetni (Pentekostar,  10. st.) te Minej ili Mjesecoslov (10. st.). Dok je ovaj materijal nastajao, uzrokujući miješanje usporednih ciklusa promjenjivih i nepromjenjivih blagdana, osjetila se potreba za pravilnim raspoređivanjem. Tako se na početku drugog tisućljeća pojavila nova vrsta monaške knjige za uređenje bogoslužja - tipikon (tipik) koja je  regulirala miješanje ova tri ciklusa. Uporaba studitskih tipika se vrlo brzo proširila iz Carigrada na druge pravoslavne monaške centre. Tako i na Svetu Goru Athos gdje je studitski tipik kao Hypotyposis Atanasija nešto preradio i sastavio sv. Atanazije Atonski oko 962.-963. god.


Rukopisni Octoechos (Oktoih, Osmoglasnik): Studiti su  ga proširili, dodavši drevnim palestinskim nedjeljnim (uskrsnim) službama osam glasova, nove -svagdanje  službe.

Studitska sinteza kodificirana u tipiku

Kako se razvijala sinteza sabaitske i carigradske tradicije, studitski tipik je imao sve više liturgijskih detalja. Prvi studitski tipik je sastavio studitski iguman i patrijarh carigradski Alexis (1025.-1043.) za manastir koji je osnovao blizu glavnog grada. Taj tipik danas postoji samo u šest staroslavenskih rukopisa koje je sv. Teodozij Pečerski preveo na staroslavenski u 11. stoljeću i uveo kao pravilo Kijevsko-pečerske lavre u Kijevu, kolijevci monaštva među istočnim Slavenima. Do početka 12. stoljeća razvijena studitska sinteza se pojavila i u Velikoj Grčkoj (Magna Graecia, tj. južna Italija) i to u potpunom obliku kao Tipik sv. Salvatora Mesine (1131.) Pojavila se i na Svetoj Gori u kao Tipik Georgija III. (1009.-1065.). A taj je tipik preveden i na gruzijski između 1042. i 1044, te uveden u tamošnjoj Crkvi. Dakle, studitska reforma ili sinteza je ubrzo prevladala u čitavom bizantskom obredu.

Ovo sjedinjavanje koje je dovršeno u 12. stoljeću dalo je doprinos trezvenijoj, pustinjskoj molitvi palestinskog monaštva . Ta obredna jedinstvenost daje ono što liturgičar Aranz naziva "jakom bizantskom obojenošću, određeni osjećaj crkvene tradicije, pridavanje značaja molitvi i psaltiru..." To će postati stalno obilježje bizantskog časoslova. Ovaj studitski tip obreda,  kojega liturgičari  nazivaju "nasljeđem bizantskog zapada" da bi ga odvojili od "orijentalnog" ili palestinskog - se mogao pronaći na Athosu kao iu Rusiji, Gruziji i Južnoj Italiji već u 12. st.

Promjene koje su nastale u ovom razdoblju su se odrazile na svim apsektima bizantskog crkvenog života. Tako i na području crkvene glazbe.  Muzikolog Oliver Strank je tu uočio iste procese. U Carigradu su bile dvije glazbene tradicije: katedralna i monaška, koje su u počecima paralelne i neovisne, a zatim ona utječu jedna na drugu, a monaška postaje dominirajuća naročito u 11. st.

Velikoposni Triodion (Tropjesnec) - veći dio kojega su skladali sv. Teodor i njegovi monasi za vrijeme Velikoga posta.

Crkvena arhitektura i ikonografija

Puno uočljivije su bile promjene u arhitekturi, slikarstvu i liturgijskom viđenju crkve. Svaka osobina izvorne carigradske crkve promijenjena je poslije ikonoborstva. Do tada su carigradske crkve imale velike i jedinstvene apside u baziličkom stilu, te velike atrije (narteks) i veliki broj monumentalnih vanjskih ulaza koji su se nalazili na svim stranama uključujući i vanjski ulaz za galerije. Unutra se nalazila izvanredna otvorenost dizajna bez ikakvih unutarnjih podjela, bez bočnih apsida, pastoforija ili bilo kakvih odaja u prizemlju. Ikonostas koji odvaja svetište je imao otvoreni oblik te je sve bilo vidljivo. Oltar se nalazio ispred apside, a ne u njoj, jer je apsidu zauzimalo prijestolje i sintronon koji je podignut sa par stepenica da bi svećenstvo bilo vidljivo. Monumentalni svod je zauzimao centar crkve. Što se tiče slikarstva, redovito je to bio mozaik.

Sada dolazi do promjene i u arhitekturi i umjetnosti. Često male crkve koje potječu iz razdoblja poslije ikonoborstva (a to je i vrijeme postupne stagnacije carstva pa i nema više mogućnosti za monumentalnost) okrenute su sada unutra: bez atrija ili monumentalnog ulaza, oltar se povlači unutar novog svetišta koje ima trostruke apside. Crkve su dovoljno male tako da svaki centimetar može biti oslikan, a premale su da bi imale galerije, monumentalni ambon, soleju i uzdignut sintronon. Nastupa vrijeme ikonopisanja i ikona. Crkvama više nije potreban skeufilakion jer se darovi sada pripremaju u novoj protezi ili bočnoj sjevero-istočnoj apsidi na proskomidikonu.

 

Proskomiidja se izdvaja kao zaseban liturgijski čin prije same liturgije

Dakle, studitska reforma poslije ikonborstva donosi: novi euhologij, novi tipik, novi red Božanske liturgije, novu liturgijsku glazbu, novu ikonografiju, novu arhitekturu i liturgijsko uređenje crkve te novu mistiku koja sve ovo tumači. Ovo vrijeme naziva se i srednje-bizantska sinteza u odnosu na stare faze (paleobizantsku i carsku) i u odnosu na kasniju završnu fazu (neo-sabaitsku).

Osnovne značajke studitske reforme ili “srednje-bizantske sinteze”

  1. Nova mistika. Studitska reforma ili “srednje-bizantska sinteza” ne predstavlja neki raskid s prijašnjom pravoslavnom tradicijom. Ista teologija je osnova bizantske mistike i štovanja ikona i u razdoblju poslije ikonoborstva. Kao što smo vidjeli, obje dimenzije ove teologije, crkvena zgrada i Božanska liturgiija kao kozmički i eshatološki likovi nebeske sfere i njezinog zemaljskog odraza su se pojavili već 730. kod sv. Germana. Ipak postoji uzročna veza između ikonopoštovalačke teorije religioznih likova s jedne strane i simbolične mistike liturgijskih anamneza i njenih dekorativnih prikaza s druge strane. Sve je to dobilo važno mjesto u bizantskoj teologiji i umjetnosti u gotovo isto vrijeme i predstavlja pobjedu monaške predanosti u odnosu na viši duhovni, intelektualni i simbolistički pristup liturgiji koji je postojao prije. Novo teološko tumačenje je kanonizirano i ovjekovječeno u liturgiji na prijelazu iz 10. u 11. st., u studitsko vrijeme, kako bi bilo dostupno putem obrednih službi i same crkvene arhitekture i dekoracije. Uporaba simboličke umjetnosti je konkretno i snažno započela u Carigradu tek u ovom srednje-bizantskom razdoblju i nastavila se poslije konačnog poraza ikonoborstva 843. godine. Radi se o simbolizmu tzv. “nove mistike” koju smo vidjeli kod sv. Germana: 1) kozmička, "nebeska Liturgija" kao vizija koja je naslijeđena od sv. Maxima i 2) "spasenjsku" ili anamnetička povijest sa svojim jasnim, slikovnim prikazom povijesti spasenja. U kozmičkoj ili hijerarhijskoj shemi, crkva je obredno mjesto na čijim svodovima i zidovima je prikazana nebeska sfera i u kojoj se božanska milost prenosi na one u svijetu (u lađi crkve) iz božanskog prebivališta (svetište). Sv. Simeon Solunski, posljednji bizantski klasični mističar, izvršio je sintezu ove vizije u 131. poglavlju svog djela "Na svetom hramu” gdje piše:

“Crkva kao Božji dom, jeste slika cijelog svijeta jer se Bog nalazi svuda i on je iznad svega... Svetište je simbol viših sfera, gdje se nalazi prijestolje Gospodnje i njegovo prebivalište. Oltar predstavlja ovo prijestolje. Nebeske hijerarhije se nalaze na mnogim mjestima, ali njih ovdje predstavljaju svećenici koji zauzimaju njihovo mjesto. Episkop predstavlja Krista, Crkva predstavlja vidljivi svijet... Izvana se nalaze niže oblasti i svijet bića koja ne žive u skladu s razumom i nemaju viši život. Svetište prima u sebe episkopa koji predstavlja Bogočovjeka Isusa čije moći on dijeli. Drugi sveti služitelji predstavljaju apostole, a naročito anđele i arkanđele, svakog u skladu s njegovim redom.”

  1. Novi stil crkvene ahitekture i ikonografije. Postoji samo jedna Crkva, na nebu i na zemlji, jer je Bog sišao i živio među nama, čineći u naše ime ono za što je poslan. To je djelo koje je jedno , kao što je i naša žrtva Gospodu koje se vrši i gore na nebu i ovdje dolje na zemlji, ali s bitnom razlikom: na nebu gore se čini bez ikakvih simbola dok se ovdje vrši kroz simbole. U anametičkom ili spasenjskom prikazu (prikaz ekonomije spasenja), svetište i oltar čine jedinstvo, simbolički predstavljajući: Svetinju nad Svetinjama koja se nalazila u Mojsijevu šatoru, Otajstvenu večeru i Golgotu odakle se prinose sveti darovi uskrslog Gospoda - njegova Riječ i njegovo Tijelo i Krv - da bi osvijetlili svijet koji je pomračen grijehom. Sv. German je to ovako opisao:

"Crkva je raj na zemlji, gdje boravi i kreće se Gospodar nebesa. Ona prikazuje raspeće, pogreb i uskrsnuće Krista. Ona je iznad šatora koji sadrži Mojsijeve svetinje. Sveti oltar je grob u koji je položen Isus, mjesto na kome se nalazi istinski nebeski kruh, mistična i beskrvna žrtva. Njegovo Tijelo i Krv se nude vjernima kao hrana vječnog života. Oltar je također i prijestolje Božje na kome počiva utjelovljeni Bog... poput stola za kojim je sjedio sa svojim učenicima tijekom Otajstvene večere... a koji je nekoć bio predstavljen kao trpeza Starog Zavjeta na kome se nalazila mana, a koja je zapravo Krist koji je sišao s nebesa."

Vrijeme velikih bazilika je sada prošlost. Grade se male crkve čija unutrašnjost je mogla biti obuhvaćena jednim pogledom te je postala jedinstvena cjelina za ukrašavanje. Kao posljedica ikonoboračkog “mračnog doba”, usporedo sa smanjivanjem veličine crkve, i  liturgijski život je postajao sadržajniji i više osoban. Ljepota gradskih statijskih i baziličkih obreda kasne antike su bile prošlost, a i oblikovane su prema veličini Hagia Sofije. Porast monaštva u carigradskom patrijarhatu poslije ikonoborstva je igrao veliku ulogu u ovom procesu. Manastiri, a osobito studitski, su postali bogatiji i moćniji. Nastupilo je sad vrijeme monaške liturgije, koja nije statijska, nego vezana za manastir i manastirsku crkvu.

Krist Pantokrator u središnjoj kupoli dominira u hramovima  - izraz nove mistike i teologije bizantskog obreda.

Ikonografija i liturgija Crkve je dvostruka vizija koja sada poprima vidljivi i dinamični oblik. Na centralnom svodu dominira lik Pantokratora (Svevladara). Pokret hijerarhijskih motiva je vertikala: uzdižu se redovi svetitelja, proroka, patrijarha i apostola do Gospodara nebesa koga služe redovi anđela. Sustav ekonomije ili povijesti spasenja prostire se od svetišta u širinu i visinu po crkvenim zidovima i on je sjedinjen je s hijerarhijom kako umjetnički tako i teološki.

U ovakvom okruženju liturgijska zajednica obilježava svetu Tajnu svog otkupljenja u jedinstvu s Nebeskom Crkvom. Tek kroz stvarnu Liturgiju ovaj crkveni simbolizam biva oživljen i postaje više nego statično utjelovljenje kozmosa viđenog kršćanskim očima. Po kršćanskom vjerovanju dinamičnu vezu između tvarnih i netvarnih svjetova Krist je prikazao u otkupljenju krvlju, a to proslavlja, potvrđuje i obnavlja euharistijsko slavlje. Ova dinamična veza je eksplicitno izražena u ikonografiji crkve.

Sada se uzdižu i ikonostasi, koji dobivaju na većem značenju, zatvarajući svetište u kome se vrše svete Tajne, a predstavlja vezu između neba i zemlje. Iznad oltara na zidu središnje apside svetišta prikazano je "zajedništvo apostola" (ovo nije Otajstvena večera, već Krist kao nebeski Vrhovni Svećenik koga opslužuju anđeli i koji pričešćuje dvanaestoricu). Sv. Bazilije i sv. Ivan Zlatousti, čiji liturgijski izrazi (Božanske liturgije ili anafore) govore o istoj Tajni, također se mogu vidjeti kako drže liturgijske svitke i kao da suslužuju u obredu koji se odvija pred njima na nebesko-zemaljskom oltaru. Preko puta oltara na svodu svetišne apside se nalazi Bogorodica s podignutim rukama, kao da zajedno s nama prinosi Pantokratoru koji se nalazi na svodu iznad nje. Izvan svetišta se nalaze freske liturgijskih blagdana koji prikazuju kršćansku ekonomiju spasenja i one se šire po zidovima u smjeru kazaljke na satu, čineći slikovite prstenove, povezujući historijsku povijest spasenja s obnovom spasenja u sadašnjosti.

Krist je zapravo taj koji na liturgiji pričešćuje svoje učenike

Umanjeni obred = uvećani simbolizam

Sada je dakle nastupilo vrijeme “smanjenja” svega. Ovo sažimanje liturgijskih aktivnosti unutar zidina crkvenih zgrada koje nikad dotad nisu bile toliko male pratile su i promjene u pravcu većeg simbolizma. Kada obredi koji su jednom imali i praktičnu važnost (npr. svečani ulaz u crkvu) nadžive svoju prvobitnu namjenu, njihovo dalje postojanje zahtjeva reintegraciju u novi sustav. A to znači novo simboličko tumačenje. U tom procesu relikvije dobivaju novo simboličko tumačenje koje nema nikakve veze s njihovim porijeklom i prvobitnom namjenom. Klasičan primjer je ulazni ophod na početku Liturgije. Ovo je izvorno bio svečani ulazak u crkvu. Novi obred je sada smješten unutar mnogo manjih crkava. Nekada velika javna uvodna litija je smanjena u smislu rituala na unutrašnjost sada male crkve i postala je skraćena. U novom sustavu ulazne litije su skraćene u ritualno pojavljivanje svećenika iza ikonostasa, no sada se to tumači kao Kristova epifanija (bogoobjava). U prvom ophodu ili malom vhodu koji otvara Liturgiju, knjiga evanđelja se iznosi iz oltara kroz dveri i natrag. To sad simbolizira Kristov dolazak u svijet kao Riječ. Veliki ulazak ili veliki vhod na polovici euharistijske službe je jednom također bio ulazak u crkvu s kruhom i vinom koji su prije Liturgije doneseni i pripremljeni u posebnoj zgradi skeufilakionu. Sada je svedeno na svečano premještanje kruha i vina s prothesisa (stola priprave ili proskomidikona) u svetište kroz dveri, a zatim natrag u svetište gdje se ponovno darovi stavljaju na oltar. Tumačenje:  Kristov odlazak na mjesto raspeća, predskazujući njegov dolazak nama u sakramentu pričesti.

Ovo premještanje cjelokupnog liturgijskog života u manje okvire i na manji nivo je dovelo do veće privatizacije liturgije. Ophodi i litije su smanjene na ritualne ostatke koji nemaju nikakvu praktičnu važnost, završavajući tamo gdje i počnu: unutar same crkve. Obredna se djelatnost povlači u još zatvorenije svetište. Širenje privatnih ispovijedi svećenika su daljnji znaci udaljavanja od monumentalnih javnih službi i približavanje monaškima. Nestao je atrij, a ulaz je drastično smanjen, vanjski skeufilakion je napušten i zamijenila ga je pastoforia (kao sakristija ili prostor uz samu apsidu). Uzdignuti sintronon je uklonjen iz apside, veliki ambon je umanjen i pomaknut iz sredine crkve, a na nekim mjestima je potpuno uklonjen. Navještaj svetopisamskih tekstova je postala visoko ritualna formalnost, čak je i propovijed svedena na čitanje već napisanog teksta iz homilija.

Nova liturgijska knjiga: diataksis

Ovi događaji i naročito njihovo gotovo ritualno pretjerivanje u nekim srednjovjekovnim monaškim spisima na kraju su doveli do pojave jedne nove knjige - diataksisa ili "reda, pravilnika" bogoslužja. Ovo je bio priručnik koji opisuje na koji način treba izvršiti obrede. Kod Bizantinaca već u 10. stoljeću vidimo prve tragove kodificiranja liturgijskih pravila. U Carigradu i na Svetoj Gori počeli su se umnožavati različiti pravilnici u periodu između 12. i 15. st. stoljeća. Nastavlla se.