Ispis

TEOLOŠKI OBRAT U POIMANJU LITURGIJE (KOZMIČKA LITURGIJA)

Obrat u teološkom poimanju crkve i liturgije: crkva kao kozmos

S vremenom su se stvari postupno i u samom poimanju obreda promijenile. Od vremena Justinijana I., opis i komentar bizantske liturgije se sve više usmjeravao na ono što se događa unutar crkve i na njezino simboličko značenje. Justinijanska era je unijela promjene ne samo u izgled crkve, već i u njeno teološko poimanje. Ranije su crkveni komentatori govorili o njezinoj ljepoti i o onome što će postati njezin "topos": zapanjujući efekt koji stvara svjetlo ulijevajući se kroz prozore Hagia Sofije. Čak su govorili i o zaokrugljenom svodu kao o nebesima. Ni u jednoj kršćanskoj liturgijskoj tradiciji građevina nije zauzimala glavno mjesto u određivanju, odvijanju i tumačenju liturgije kao u bizantskoj, zahvaljujući ovoj veličanstvenoj crkvi. Oblik bizantskog obreda i vizija njegova značenja utvrđeni su na temelju baš te crkve. Ono što je bilo novo u vezi ove zgrade, i što je mnogo važnije od njezine zapanjujuće arhitekture, je vizija koju je stvarala njezina unutrašnjost. Ova vizija će imati utjecaj na formiranje duha bogoslužja u Velikoj crkvi, a onda i u cijelom bizantskom obredu. Kršćanska crkva nije u počecima hram. Izvorno je bila zajednica, a ne neko materijalno svetište u kojoj boravi Bog. Kasnije je postalo uobičajeno da se na crkvu gleda kao na simbol misterija kojega ona u sebi čuva. Hagia Sofia je postala Novi Hram, pa je Justinijan nekako  pretekao i samog Solomona, kao što je prema legendi on sam to uzviknuo prilikom njezine posvete 537. godine. Zadivljujuća ljepota njezinog prostranstva i svjetlosti navele su promatrače da uvjereno uzvikuju da je to zaista raj na zemlji, nebesko utočište, lik kozmosa, samo prijestolje Božanske slave. Kao i u slučaju drugih velikih građevina, sama struktura - a ne umjetnost - je stvarala taj dojam. Prvobitna dekoracija te crkve  je bila minimalna. Tek će kasnije strukture siromašnijeg doba (bukvalniji duh perioda poslije ikonoborstva) zahtijevati objašnjenje ovog simbolizma u mozaiku i fresci.

Pojam kozmičke liturgije: Daleko prije ovih objašnjenja u mozaiku i fresci, kozmički simbolizam je bio uključen u liturgijske tekstove te epohe. Evo primjera kako je to išlo: Velika litija  je stigla te Božanska liturgija treba početi. Patrijarh je u natreksu gdje je pozdravio cara i zatim  obojica čekaju znak da uđu u crkvu. Iz odaja ispod velikog svoda psalti (psalmopojci) poju tropar O Monogenes (Jedinorodnij Sine) s tradicionalnim uvodom (Ps 94; 1- 6a: “Dođite, poklonimo se caru našemu Bogu...”). Na ovaj znak patrijarh dolazi pred carske dveri i izgovara uvodnu molitvu: uvod kojim počinje Božanska liturgija. Patrijarhu njegov pogled u crkvu kroz uokvirena vrata obuhvaća središnju os svoda koji se kupa u svjetlu koje prosijava  kroz prozore na apsidi, i to mora izgledati kao da su riječi molitve zaista uslišane, budeći viziju nebeskog utočišta, onakvog kakvo je pred njegovim očima:

O Gospode i Vladaru, koji si na zemlji uspostavio redove i vojske anđela i arhanđela da služe tvom gospodstvu, dozvoli da anđeli mogu ući s nama i zajedno s nama služiti i slaviti tvoje dobrotoljublje.

 

Bizantski biskupski sakos i mitra

Kalež

  

Svetište, Hagia Sofija

 

Ova tipologija po kojoj se zemaljska crkva vidi kao nebesko utočište u kome boravi Gospodar nebesa, a gdje je zemaljska liturgija sudjelovanje u obredu koje Nebesko Jagnje i anđeoski korovi prinose pred Božjim prijestoljem, bila je prva razina tumačenja bizantske liturgije. I to se odražava se u liturgijskim izdanjima 5. i 6. stoljeća. Primjer toga je Kerubikon (Iže heruvimi) i njegovo uvođenje u liturgiju (“Mi koji kerubine tajanstveno predstavljamo...da dočekamo Cara sviju koga anđeoski zborovi kao kopljanici nevidljivo prate”). Liturgijsko-teološko tumačenje je sistematizirano u mistici sv. Maksima Ispovednika (580-662.), a određena sinteza liturgije i mistagogije se pojavila dva stoljeća kasnije pred kraj ikonoborstva.

Bizantski koncept Crkve i države

Da bismo razumijeli ovakav razvoj jednog obreda i utjecaj navedenih vanjskih čimbenika na njegovo poimanje i oblikovanje, potrebno je nešto reći o poimanju odnosa društva, države i crkve u bizantskoj teologiji i filozofiji. Dok je na Zapadu prevladao koncept da sama Crkva treba biti vlast na zemlji (rimski papa je bio i civilni poglavar Rima u nedostatku cara, senata i institucija vlasti staroga Rima), dotle je na Istoku od Konstantina, a još više od Justinijana, prevladao koncept harmonije ili simfonije duhovne i svjetovne vlasti - tzv. teokracija (Božja vladavina na zemlji). Crkva i država nisu bile legalno povezane zakonom, nego istom vjerom i filozofijom. Car i država su bili dužni čuvati i uzdržati cjelokupnost i integritet kršćanske vjere, a Crkva je to slavila svetim Tajnama i obredima.

“Prema istočnom konceptu, Crkva je obgrlila cijeli svijet i predstavlja njegovu unutarnju bȋt, standard i izvor darova Duha, ali ona nije vlast, autoritet u svjetovnim političkim stvarima. To pripada caru i vladarima, a oni se trebaju rukovoditi istinom Crkve. No, oni ne dobivaju svoju vlast od same Crkve” (Taft). Rezultat je bio taj da je Crkva u državi, dio države te podređena državi. Dok je na Zapadu Crkva često bila iznad države.

Dolazak carskoga dvora na liturgiju u Hagia Sofiju

I kršćanski Istok i kršćanski Zapad su se izrodili po pitanju izvorne vizije Novoga zavjeta glede odnosa Crkve i države. Ipak u Bizantu je bila posve jedinstvena pozicija: pokušaj stvaranja države na temeljima kršćanstva, evanđelja i crkvene kulture. To je prvi takav pothvat u povijesti i uistinu je urodio visokom, kršćanski obojenom  kulturom i civilizacijom. Crkva je pridonosila moralu, općoj kulturi, a na cjelokupni društveni život je snažno utjecalo monaštvo, crkveni sabori, teolozi i liturgija te je ipak dolazilo do uzdizanja morala, razvoja kulture, znanosti i umjetnosti. Naime, Crkva je bila podređena, ali i zaštićena te se mogla punim plućima razvijati. Druge kršćanske Crkve Istoka (npr. koptska ili sirijska) to nisu doživjele, a rimska to u ovoj mjeri nije ni mogla jer je sama postala neke vrste nadnacionalnom entitetom te je vladala i državama i vlastodršcima. U Bizantu je  država imala političku vlast, osiguravala je plodno tlo i nesmetani razvoj Crkve koja se u tom miru i stabilnosti mogla razvijati teološki, kulturno, umjetnički i liturgijski. Na Zapadu to nije bio slučaj jer se u Rimu i oko Rima sama Crkva našla u ulozi države, te se češće morala brinuti o redu, miru, napretku, civiliziranju i kristijaniziranju naroda doseljenih poslije velike seobe naroda, a k tome i o obrani od napada Gota, Avara i drugih. Zato su se na Istoku u prvom mileniju toliko razvili teologija, dogmatika, liturgija i umjetnost. I upravo se zato, zbog tog plodnog razdoblja na Istoku, negdje pred kraj prvog milenija počelo na Istoku shvaćati da je teološki pa i liturgijski razvoj završio i dosegao vrhunac te  se Crkva konzervirala na tom vrhuncu, u tom zlatnom dobu i više se ništa nije mijenjalo. A upravo tada je na Zapadu počeo razvoj i zamah Crkve. Na Istoku je sada bio zadatak očuvati, sačuvati. I zato nam je ostalo sačuvano u bizantskoj liturgiji prvorezredno vrelo vrhunca rane kršćanske teologije, umjetnosti, duhovnosti i kulture.

Utjecaj Bizanta proširio se na cijeli Mediteran, tj. i na Zapad i područja zapadnoga Rimskoga Carstva, na svim područjima života. Tu spadaju Italija (južna ili tzv. “Velika Grčka” ali i sjever - Ravena, Venecija), Dalmacija i drugi dijelovi obale Mediterana. Vidljivo je to u  crkvenoj arhitekturi, umjetnosti, duhovnosti. Ta kultura sa svojim smislom za estetiku i ljepotu dala je maha izražajnosti koja je procvala preko vjere i bogoštovlja. Teologija se razvijala, a onda i iz nje duhovnost, umjetnost, glazba, ikonografija, te je sve skupa stvorilo jednu vrlo rafiniranu i visoku svjetsku kulturu kojoj je u srži bio obred.  

Sveti Marko, Venecija, u bizantskom stilu

Unutrašnjost sv. Marka u Veneciji (svetište)

Bizantski stil - San Vitale, Ravena

San Vitale, Ravena

Hagia Sophia dominirala je Carigradom