Ispis

“CARSKA“ FAZA RAZVOJA BIZANTSKOG OBREDA

Rani Carigrad, pored svjetovnog značaja koji je imao kao nova prijestolnica i mjesto propovijedanja Ivana Zlatoustoga, nije bio toliko kulturno i crkveno poznat. U njemu nije pisana nikakva poznata literatura, nije bio neki veliki intelektualni ni monaški centar, također nije bio ni kolijevka svetaca i mučenika. Štoviše, njegova homilijska i teološka djelatnost je bila vrlo slaba. Jedini izuzetak je bio kratki period na kraju četvrtog stoljeća u vrijeme Grgura Nazijanskoga i Ivana Zlatoustoga - pa čak je i njihovo bogoslovlje bilo zapravo kapadocijsko ili antiohijsko, a ne carigradsko. Carigrad ni u kom smislu nije mogao stajati rame uz rame s velikim istočnim crkvenim centrima Aleksandrije i Antiohije. Ipak, njegove svjetovne osobine - veličina grada, monumentalna arhitektura i život carskog velegrada - bile su legendarne. Carigrad će uskoro postati poznat po ljepoti obreda kako carskog tako i crkvenog.

Hagia Sofia – Crkva svete Mudrosti

S pojavom cara Justiniana I. (527.-565.) i njegove izgradnje znamenite crkve Hagia Sophia (“Svete Mudrosti” ili “Velike crkve”) obred Carigrada postaje “carskim obredom”, poprima razvijeniju ritualnost po uzoru na sjaj i raskoš carskoga dvora, zatim bogoslovsko tumačenje i osnovne oblike koji su sačuvani do danas. U mnogome su na njegovo oblikovanje utjecali sama crkva Svete Mudrosti, njezina veličina i ljepota, zatim sudjelovanje cara i carskog dvora u obredima, brojne «litije» (ophodi) velebnim gradom, osobito u vrijeme arijanske hereze i velikih zemljotresa koji ga zadesiše, te uopće kulturni i politički uspon toga glavnog grada kršćanskoga carstva i središta novorođene kršćanske civilizacije. Kao rezultat kristoloških proturječnosti i sabora koji su radi toga održani, njezina euharistijska služba je poprimila veću obrednu ljepotu i bogoslovsko tumačenje. Ovo je djelomično postignuto dodavanjem novih postova, Simbola vjere (511.), novih molitvi kao što je Trisagion (Trisveto) (438./439.), tropara “Jedinorodnij Sine” (O Monogenes, 535./536.), i Kerubikona (“Iže heruvimi”, 573./574.). Za razvoj obreda su još značajnije bile litije uz koje su išle ove molitve. Osim opisa posvećenja neke crkve ili noćnog bdjenija, izvori koji potiču iz ovog doba nam ništa ne govore o carigradskim liturgijskim službama neovisnima od same Liturgije i litijâ.

Tek izgradnjom Justinijanove Sv. Mudrosti (posvećena 27. prosinca 537.) i zbog njezine veličine i ljepote - crkva kao zgrada, kao molitveni dom, mjesto okupljanja kršćana - the eklesia - postaje tho Kyriakos oikos tj. hram ili dom Božji. Prije toga bizantski izvori se uzdržavaju od pridavanja bilo kakvog simboličnog značaja crkvi kao građevini. Većina bizantskih liturgijskih opisa iz razdoblja prije Justinijana i prije ikonoborstva su jednostavno ignorirali crkvene građevine baveći se stvarima koje su se odvijale izvan crkve: litijama i službama.

 “Tipologija – po kojoj se zemaljska crkva vidi kao nebesko utočište u kome boravi Gospodar nebesa, a gdje je zemaljska Liturgija sudjelovanje u obredu koje Nebeski Jaganjac i anđeoski korovi prinose pred prijestoljem Božjim – bila je prva razina tumačenja bizantskog obreda»[1], i zapravo ostala bitno važeća do danas. «Liturgijski izvori pokazuju da je do devetog stoljeća Velika Crkva Carigrada izrasla u jedan potpun crkveni liturgijski sistem, kodificiran u Tipiku Velike Crkve iz 10. st.».[2] Teološko tumačenje s naglaskom na mističnom i kozmološkom poimanju liturgije sistematizirano je u mistici sv. Maksima Ispovjednika (+662.), a obred je obogaćen osobito plodnim liturgijskim pjesništvom (himnografijom). Pored na grčki prevedenih radova sv. Efrema Sirijskog (+ 373.), najznačajnija su himnografska djela sv. Grgura Nazijanskoga, Romana Meloda ili Slatkopojca (+ 556.), a u kasnijom povijesnim fazama i drugih: Andrije Kretskoga (+740.), Ivana Damašćanskog (+749.), Teodora Studite (+ 826.) Josipa Himnografa (+886.) , cara Lava VI. (+912.) i brojnih drugih.

Plan Carigrada

 

Hagia Sophia

 

 

Vanjski čimbenici koji su utjecali na razvoj obreda u Carskoj fazi:

Unutarnji čimbenici koji su utjecali na razvoj obreda u Carskoj fazi:

 

Carigradske litije

Carigrad je imao četiri glavne gradske žile - ulice - koje su obuhvaćale carigradsku Veliku Crkvu Hagia Sofiju i carsku palaču. Gradom i glavnim ulicama redovito su išle velike litije s postajama. Na ulicama su bile i posebne nadstrešnice pod kojima se veći dio liturgijskih svečanosti odvijao (navodno su u gradu bile pedeset i dvije). Carigradske statijske službe su imale osobit utjecaj na Božansku službu i druge obrede Velike Crkve te su ulasci, litije i ustoličenja dali poseban pečat bizantskoj liturgiji. O simbolizmu ovih obreda može se pročitati u radovima klasičnih liturgijskih komentatora, počevši od sv. Maksima Ispovjednika (630.).

Povodi za svečane službe i litije na otvorenom bili su posvećenja crkvi, premještaj svetinja i svečanosti vezane za cara i dvor (sahrane, vjenčanja, krštenja). Postupno je nastajao i kalendar obilježavanja blagdana i raznih događaja. Ovdje moramo uključiti i ciklus sinaksisa, tj. proslava u određenoj crkvi na određeni dan (“proštenja” ili zbor u nekoj crkvi). U Carigradu su bile brojne relikvije svetaca i mučenika koje su se štovale. Također, donosilo se relikvije u Carigrad sa svih strana - pa je nastajao običaj slavljenja blagdana prijenosa moći.

Najveći povod litijama i statijama bila je arijanska hereza. Carigradska je Crkva povremeno padala pod vlast i utjecaj arijevaca. Car Teodozije I. je konačno vratio crkve prvovjernima 380. godine. Međutim, prijetnja arijanstva dugo je bila prisutna. Prema povijesnim izvorima (npr. povjesničara Sozomena) Ivan Zlatousti je uveo litije da pariraju još uvijek popularnim službama arijanaca. Arijanci su imali tjedne skupove izvan grada svaki tjedan i blagdanima, kada se po običaju služilo zborno bogoslužje u crkvama, te su se okupljali na trgovima unutar gradskih kapija i antifonalno psalme i himne pjevali sastavljene u skladu s arijanskim vjerovanjima. Patrijarh Ivan Zlatousti suprotstavio im je “pravovjerne litije”, okupljajući svoje svećenike, đakone i pojce, da bi noćnim hvalospjevima umanjili efekt ove prakse krivovjeraca. U litijama su se nosili srebrni križevi osvijetljeni svjetiljkama koje je napravio sam Zlatousti, a koje je palila sama carica Eudoksija (400.-404.). Svjetiljke tih procesija duž obale, prema Zlatoustovu izvješćuu, pretvorile su ulicu Propontis uz more u rijeku vatre.

Svetište u Hagia Sophiji (3D rekonstrukcija)

Litije su se nastavile čak i kada je car zabranio arijanske statije i tako otklonio pravi razlog ove kontraprakse. Možda se pravi razlog održavanja ovih popularnih službi koje su vršene vani bile i česte žalbe Zlatoustoga da kršćanska liturgija nije uvijek bila pobjednik u natjecanjima s hipodromom ili cirkusom u dobivanju  pažnje ljudi. Poivjesničar Paladije govori o Zlatoustovim noćnim lutanjima, navodeći da je dio svećenstva koji više voli spavati noću nego bdjeti i moliti se nije bio zaljubljen u ovu inicijativu svoga episkopa. Ono što je otpočelo kao borba s arijancima (kasnije i s monofizitima) za vlast na ulici, a što je zapravo bila vjerska borba za dušu Bizanta, preraslo je u manje dramatičnu ali dužu borbu koja se odvijala kroz impresioniranje radi pridobivanja gradskog stanovništva pozne antike. Impresivnost liturgije je bila važna za privlačenje ljudi. Ivan Efeški je bio crkveni povjesničar sirijskog monofizitstva, boravio je u Carigradu za vrijeme Justinijanovih prethodnika. U svojoj "Povijesti Crkve" on opisuje kako su građani i stranci hrlili da vide kako carevi ulaze u crkvu na isti način kao što se danas narod još uvijek okuplja u Rimu da bi vidio papin ulazak u neku crkvu.

Ambon i svetište (3D rekonstrukcija)

Litije koje su održavane vani morale su negdje i završiti, a to je obično bila neka crkva. Rezultati su bili predvidljivi. Ova litijska aktivnost je neposredno odgovorna za specifičan oblik velike Carigradske crkve, koja je na sve četiri strane imala veliki broj vrata a ukupno oko pedesetak ulaza. Glavni ulaz je bio na zapadnoj fasadi kome je prethodio atrij odnosno porta pokrivena četvrtastom nadstrešnicom. Litije bi zastale u atriju gdje bi sačekale završetak molitvi svećenstva i velikodostojnika, kao i izgovaranje uvodne molitve pred Carskim dverima prije ulaska u crkvu. Unutar crkve litija je vođena do svetišta pomoću oznaka na podu. U ovom slučaju, oblik slijedi funkciju: liturgijski izgled justinijanskih crkvi izgleda da je rukovođen litijskim karakterom carigradskoga obreda. Njene potrebe su bile mnogostruke :

- mjesto na kojem će se ljudi okupljati dok čekaju svečani ulazak jer za razliku od Starog Rima, ljudi nisu ulazili u crkvu ranije da bi dočekali hijerarhiju;

- uz crkvu sv. Mudrosti je nadodana i vanjska zgrada (skeuophyllakion - kružna zgrada sa svodom kao sakristija) gdje bi ljudi mogli donijeti svoje prinosne darove prije nego što je bazilika "liturgijski otvorena" s uvodnom molitvom, svečanim ulaskom svećenstva i carske pratnje;

- svećenstvo i narod zajedno su ulazili u crkvu pa je postojala potreba za lakim i brzim ulaskom izvana, i na taj način su nastali monumentalni ulazi ne samo na zapadnoj fasadi već na sve četiri strane crkve;

- postojalo je zaštićeno mjesto za patrijarha i njegovu pratnju te je tako nastao i veličanstveni narteks (predvorje). Patrijarh je naime trebao sačekati i pozdraviti cara, u dane kada carska obitelj javno sudjeluje na liturgiji, zatim pričekati dolazak statijske litije, izgovoriti posebne molitve pred carskim dverima ili glavnim zapadnim ulazom.

Još jedna zanimljivost carigradskog rasporeda je uzdignut sintronon i katedra u apsidi da bi patrijarh bio vidljiv dok propovijeda s prijestolja. Druge značajke - kao što je ambon i zatvorena solea i staza koja ih spaja - nisu baš bizantske i mogu se pronaći u poznoantičkim crkvama Rima, Sirije i Mezopotamije. Međutim, sve što je gore rečeno o ulascima u crkvu, o rasporedu crkve i okolnim zgradama, svečanim ulascima i litijama je jako utjecalo na oblikovanje bizantskog obreda i bitno ga obilježilo.

Zamišljeni prikaz Velikog ulaska na liuturgiji u Hagia Sophiji

U vrijeme Justinijana carske su litije bile toliko impresivne da su postale uzor. Nije uopće čudno što je sudjelovanje cara davalo posebno svečani "carski" ton liturgijskoj službi. Carski obred, crkveni i svjetovni, djelomično je opisan u velikom broju izvora. Od velike važnosti su ceremonijalne knjige carskog dvora kao što je "De cerimoniis aula Byzantinae" (O ceremonijama bizantskoga dvora) koju je na temelju starijih izvora sastavio car Konstantin VII. Profirogenet (913.-920.). Carev dolazak u crkvu na bogoslužje je detaljno opisan u knjizi ceremonija, a to je bila statijska litija unutar vizije jednog mikrokozmosa u kojem se litija kretala od jednog do drugog mjesta i imala određena mjesta stajanja. Na temelju opisa Haruna ibn Jahija (arapskog zatvorenika koji je držan kao talaca na dvoru cara Bazilija I. (867.-886.) vidi se da je to ostavljalo ogroman dojam na promatrača. Njegov fantastični opis carske litije od palače do crkve s pratnjom od oko 55.000 carskih dužnosnika ilustrira veličinu takve svečanosti. I nekoliko stoljeća kasnije ruski hodočasnik Ignacije iz Smolenska koji je prisustvovao krunidbi cara Manuela II. Paleologa (1391.-1425.), 11. veljače 1392. godine u Sv. Sofiji izvješćuje da se "carska litija kretala toliko sporo da joj je trebalo tri sata da dođe od glavnih vrata do odaja.”

Još jedan bitan čimbenik dao je zamaha velikim ceremonijalnim litijama. Brojne su katastrofe, jednako kao i hereze, potresale ranu kršćansku povijest Carigrada, a bile su glavni povod upravo da se službe odvijaju vani. Između 404. i 960. godine, Carigrad je potreslo osamnaest potresa. Ti potresi zajedno sa sušama, vulkanskim erupcijama i upadima neprijatelja poput Avara (626.) i Rusa (860.) uzrokovat će da se narod izlio na ulice moleći se za spasenje. A kada ga se zadobilo, redovito se obilježavala godišnjica tog događaja. Liturgijske službe i litije čak i u 9. stoljeću bile su uobičajena reakcija na neku neobičnu opasnost u carigradskoj liturgiji.

Hereze kao arijanstvo, nestorijanstvo, monofizitstvo - su također usmjeravale razvoj liturgije. Preko liturgije se javno izjavljivalo i proklamiralo pravovjerje, prema načelu: Lex credendni - lex orandi. To je također utjecalo na javno održavanje litija i postaja, a u sam obred je unosilo i posebne teksove, formule i naglaske.

 

Ivan Zlatousti 

Mozaik s caricom Teodorom i pratnjom (Ravena)

Carigrad /Konstantinopol

[1] Taft, Robert, Storia sintetica del Rito bizantino Libreria Editrice Vaticana, Vaticano 1999., str. 45.

[2] Isto, str. 51.