(IKA, Zagreb) Na liturgiji po bizantskom obredu kojoj je predsjedao papa Franjo na blagdan Uzvišenja časnoga i životvornoga Križa, u utorak, 14. rujna u Prešovu, Slovačka, Hrvatsku biskupsku konferenciju predstavljao je križevački vladika Milan Stipić.
Papa Franjo je trećega dana pastoralnog pohoda Slovačkoj, koji se od 12. do 15. rujna održava pod geslom „S Marijom i Josipom na putu koji vodi k Isusa“, na blagdan Uzvišenja svetoga Križa, u Prešovu predvodio Božansku liturgiju svetog Ivana Zlatoustog. U jutarnjim je satima otputovao zrakoplovom iz Bratislave za Košice, odakle se automobilom odvezao do Prešova, trećega grada po veličini u Slovačkoj. Liturgiju, slavljenu na trgu sportskog centra Mestská športová hala, zajedno s papom Franjom služio je metropolit Grkokatoličke Crkve u Slovačkoj i nadbiskup Prešova Jan Babjak, DI, uz susluženje nadbiskupa Košica Cyrila Vasila i biskupa Bratislave Petra Rusnaka te u zajedništvu s brojnim grkokatoličkim i rimokatoličkim biskupima iz Poljske, Češke, Ukrajine, Mađarske, Rumunjske, Bugarske, Grčke i drugih zemalja. Na liturgiji
FOTOGALERIJA: po bizantskom obred je suslužio i vladika Milan Stipić, biskup križevački, koji je predstavljao Hrvatsku biskupsku konferenciju, u pratnji đakona Livija Marijana. Liturgija je služena na slovačkom, staroslavenskom, mađarskom i latinskom jeziku. Na bogoslužju na otvorenom sudjelovalo je više od trideset tisuća vjernika. Bilo je to prvi puta u povijesti da jedan papa slavi Božansku liturgiju svetog Ivana Zlatoustog u Slovačkoj.
U svojoj homiliji papa Franjo je govorio o otajstvu križa. Premda je križ bio oruđe smrti ipak je iz njega došao život, primijetio je. Bio je nešto što nitko nije htio gledati, a ipak nam je objavio ljepotu Božje
ljubavi. U očima svijeta križ je promašaj. I mi smo u opasnosti da se zaustavimo na tom prvom, površnom pogledu, da ne prihvaćamo logiku križa, da ne prihvaćamo Boga koji nas spašava puštajući da se na njega obruši zlo svijeta. Ne prihvaćati, odnosno prihvaćati samo riječima, slabog i raspetog Boga, i sanjati o snažnom i pobjedonosnom bogu – to je velika napast. Koliko samo puta težimo jednom pobjedničkom kršćanstvu, trijumfalističkom kršćanstvu, koje ima istaknutost i važnost, koje prima slavu i čast. Ali kršćanstvo bez križa je svjetovno i postaje besplodno, upozorio je Sveti Otac.
Sveti Ivan apostol, koji je stajao podno križa, vidio je pak u križu Božje djelo. Prepoznao je u Kristu raspetom Božju slavu. Vidio je da On, usprkos prividu, nije gubitnik, nego je Bog koji se dragovoljno prinosi za svakog čovjeka. Zašto je to učinio? Mogao je poštedjeti sebe toga, mogao se držati podalje od naše bijedne i okrutne povijesti. Htio je, međutim, ući u nju, uroniti u nju. Zato je izabrao najteži mogući put, a to je križ. Jer na zemlji ne smije biti nijednog čovjeka koji je toliko očajan da ga ne može susresti, čak i tamo, u tjeskobi, u tami, u napuštenosti, u sablazni vlastite bijede i vlastitih pogrešaka. Upravo tamo, gdje se misli da Boga na može biti, Bog je došao. Da spasi sve očajnike htio je iskusiti očaj, da i sam iskusi našu najgorču neutješnost povikao je s križa: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Mt 27, 46; Ps 22, 1). Vapaj je to koji spašava, spašava zato što je Bog htio preuzeti na sebe čak našu napuštenost. I mi sada, s njim, nismo nikada sami, nikada, rekao je Papa u homiliji u sklopu Božanske liturgije svetog Ivana Zlatoustog u Prešovu.
Kako možemo naučiti vidjeti slavu u križu?, zapitao se Papa u nastavku homilije. Neki su sveci učili da je križ kao neka knjiga, da bi je se upoznalo, treba je otvoriti i čitati. Nije dovoljno nabaviti knjigu, baciti oko na nju i odložiti je na policu na vidljivo mjesto. Isto vrijedi za križ: nalazimo ga naslikana ili isklesana u svakom kutku naše crkve. Nema broja križevima: oko vrata, u domu, u automobilu, u džepu. Ali nikakve koristi od toga, ako se ne zaustavimo da gledamo Raspetoga i ne otvorimo mu srce, ako ne dopustimo da njegove rane otvorena za nas u nama pobude čuđenje, ako se srce ne ispuni ganućem i ne zaplačemo pred Bogom ranjenim ljubavlju radi nas. Ako ne budemo činili tako, križ ostaje nepročitana knjiga, čiji su nam naslov i pisac dobro poznati, ali koja ne utječe na život. Ne svodimo križ na nabožni predmet, a još manje na politički simbol, istaknuti religijski i društveni znak!, pozvao je papa Franjo.
Iz promatranja križa, rekao je u nastavku Papa, proizlazi drugi korak, a to je svjedočenje. Ako pogledom uronimo u Isusa, njegovo se lice počinje odražavati na nama, njegove crte postaju naše, Kristova nas ljubav osvaja i preobražava, rekao je Papa podsjetivši na mučenike koji su „u ovoj zemlji svjedočili Kristovu ljubav u vrlo teškim vremenima… Oni naprosto nisu mogli ne svjedočiti. Koliko je samo velikodušnih ljudi patilo i umrlo ovdje u Slovačkoj zbog Isusova imena!“
Ali, primijetio je Papa, i u našem dobu ne manjka prilika za svjedočenje. Ovdje se, hvala Bogu, više ne progoni kršćane kao u mnogim drugim dijelovima svijeta. Ali svjedočanstvo može biti obesnaženo svjetovnošću i osrednjošću. Križ, međutim, zahtijeva jasno svjedočenje. Jer križ ne želi biti stijeg koji se uzdiže, nego čisti izvor jednog novog načina života – života evanđelja, života blaženstva. Svjedok koji ima križ u srcu, a ne samo oko vrata, ne gleda nikoga kao neprijatelja, nego u svima vidi braću i sestre za koje je Isus dao svoj život. Svjedok križa ne pamti nepravde iz prošlosti i ne tuži se na sadašnjost. Svjedok križa ne pribjegava putovima prevare i svjetovne moći: ne želi nametati samoga sebe i svoje, nego dati vlastiti život za druge. Ne traži vlastite koristi, a zatim se prema vani pokazuje pobožnim: bilo bi to religija dvoličnosti, a ne svjedočanstvo Boga raspetoga. Svjedok križa slijedi samo jednu strategiju – Učiteljevu, a to je ponizna ljubav. Ne očekuje trijumfe ovdje na zemlji, jer zna da je Kristova ljubav plodna u svakodnevici i sve čini novim iznutra, kao sjeme koje je palo u zemlju, koje umire i donosi ploda.
Draga braćo i sestre, vi ste vidjeli svjedoke. Čuvate lijepe uspomene na osobe koje su vas podizale i odgajale u vjeri. Skromni su to i jednostavni ljudi, koji su dali svoj život ljubeći do kraja. Oni su naši heroji, heroji svakodnevnog života, a njihovi životi mijenjaju povijest. Svjedoci rađaju druge svjedoke jer daju život. Tako se vjera širi: ne snagom svijeta, već mudrošću križa; ne strukturama, već svjedočenjem. I danas Gospodin, iz potresne tišine križa, pita sve nas, pita to i tebe, i tebe, i tebe, i mene: „Želiš li mi biti svjedok“, rekao je Papa na kraju svoje homilije u Prešovu.
Na kraju božanske liturgije, tijekom koje je korišteno oko 25 000 žličica za pričešćivanje pod obje prilike, Papu je pozdravio nadbiskup Babjak.
Grkokatolička Crkva u Slovačkoj ima status samosvojne metropolije (”sui iuris”), s tri biskupije – Prešov, Bratislavu i Košice s oko 350 000 vjernika koji žive uglavnom u istočnom dijelu Slovačke, a među kojima uz Slovake i Rusine, ima i mađarskih i romskih vjernika.