Ispis

 

Đakon Livio Marijan:

                                             TEOLOGIJA POSTA

Evo nas u onom razdoblju godine kada smo zasuti s jedne strane izjavama slavnih i poznatih osoba o tome čega se sve odriču u vrijeme Korizme, a s druge strane izloženi svagdanjom bogatom ponudom dijeta i specijalističkih prehrana “za zdrav i sretan život“. Mnogi će se kršćani zapitati što se dogodilo s postom u Crkvi, zašto se vrlo malo govori više o postu s propovjedaonica, je li to uopće više dio naše vjerske prakse ili se to sve jednostavno zamijenilo dobrim dijelima, kako se često može čitati ili čuti, pa i u našim crkvama. Često ćemo čuti među vjernicima i popularnu poštapalicu: “Nije važno što jedeš, bitno je da si dobar čovjek“. Mnogi će to potkrijepiti Isusovom riječju iz Evanđelja kada je kazao da čovjeka ne onečišćuje ono što ulazi na usta, već ono što izlazi na usta (usp. Mt 15, 10). Ispada da je i sam Isus bio protiv posta, zaključit će mnogi. Mlađi danas ne znaju koliko su prijašnja pokoljenja kršćana, od samih početaka, naglasak stavljali na post, da je post bio redoviti i bitni sastojak kršćanske kulture, askeze i duhovnosti, kao i to da druge kršćanske tradicije, osobito istočne vrlo jasno i ozbiljno naglašavaju post kao neizostavni dio kršćanskoga savršenstva i duhovnosti uopće. Sve nam može pomalo stvoriti pomutnju u glavi. U vremenu kada živimo u okruženju koje je sve manje kršćansko, što više i otvoreno nekršćanski usmjereno prema vjeri, ali i u vremenu kad se susrećemo s istočnjačkim religijama (islamom, hinduizmom, budizmom) i njihovim praksama koje imaju vlastite propise o ishrani, nije nevažno za današnjega katolika upoznati kako istočni kršćani poste i što sveti oci Crkve, ranokršćanska tradicija i baština istočnih kršćanskih Crkava uči i drži o postu.

U svim istočnim kršćanskim obrednim tradicijama (grčkoj ili bizantskoj, siro-antiohijskoj, siro-kaldejskoj, koptskoj, etiopskoj, armenskoj) preduskrsno vrijeme priprave naziva se “Sveta četrdesetnica“ ili “Veliki i časni post“ (na zapadu “Korizma“) i to je, zajedno s Uskrsom, najistaknutije i središnje vrijeme čitave crkvene liturgijske godine. U istočnim kršćanskim tradicijama, Uskrs nije nikada bio zasjenjen nijednim drugim blagdanom ili vremenom te uvijek, i u pučkoj i u crkvenoj svijesti, zauzima središnje mjesto. Jasno je stoga zašto će i Veliki uskršnji post imati istaknuto mjesto. Pored Velikoga posta, u istočnim kršćanskim obredima postoji i drugi postovi: božićni, pred blagdane sv. Petra i Pavla i Veliku Gospu, a također svaka srijeda i petak u godini jesu posni dani. Sveukupno otprilike ima oko 170 dana posta ili nemrsa ili dana apstinencije u godini. Kod Kopta i Etiopljana je to otprilike 240 dana. Otkuda takav naglasak na post, nemrs i apstinenciju u istočnom kršćanstvu? Otkud izrazi poput: “Nadošlo je radosno vrijeme posta“ u istočnim liturgijama?

Za razliku od zapadne Crkve, koja je češće to mijenjala i prilagođavala, pa i u kanonskom pravu jako ublažila tjelesni post u 20. stoljeću, u istočnom kršćanstvu ideal svakoga vjernika i svake zajednice jesu upravo monasi, a zatim kanoni velikih ekumenskih sabora prvog kršćanskog tisućljeća kao i predaja svetih otaca. Međutim, u praksi istočnih Crkava ne postoji pravni ili legalistički pogled na post. Disciplina posta je postavljena kao ideal, a u praksi je prepuštena savjesti i slobodi svakoga vjernika. Tako nema zakonskih propisa zbog čega bi se u slučaju prekršaja trebalo ispovjediti, pa je dopušteno da svatko od monaškog ideala napravi onoliko koliko i kako može. Ideal i uzor jest, i uvijek mora biti, sam Isus Krist i sve što se čini mora se činiti u ljubavi i slobodi savjesti. On je postio 40 dana prije Pashe, tako je posvetio post, dao nam je primjer i poučio nas.

Da bismo razumijeli smisao i središnji značaj posta i kršćanske askeze uopće, potrebno je znati kako sveti oci, a onda i teologija kršćanskoga Istoka, shvaćaju čovjeka i spasenje uopće. Na taj način lakše ćemo razumjeti smisao askeze i posta u ovom svijetu i vremenu u kojem vlada ideal hedonizma, a post i askeza ispadaju pomalo nešto nenormalno, smješno, anakrono. Naime, u našoj je civilizaciji obilja “normalno“ što više, što slađe, što ugodnije, što brže, što lakše i što jeftinije, i to od hrane do krajnjih užitaka. Disciplina posta i askeza ipak nisu neka marginalna ili prevladana stvar kršćanske vjere. Stvar posta spada u egzistencijalno i esencijalno pitanje vjere. Ili smo mi promašili ili je hedonistički duh svijeta promašen. Ne radi se ovdje o nekoj filozofiji koja je za akademike i teologe ili o nečemu što nema veze s našim svakodnevnim i osobnim  malim životima. Dapače, ovdje se radi upravo o onome što leži duboko u svima nama, o pitanjima - tko smo, koji smisao ima naš život, kako ga živjeti, kako izdržati patnju i mučninu naše egzistencije, koji je smisao našeg postojanja.

Smisao i potrebu posta sveti oci i liturgijski tekstovi na primjeru bizantskoga ili grčkoga obreda opisuju vrlo slikovito u svezi sa stvaranjem čovjeka. Tako stihovi Večernje nedjelje prije samog početka Velikog posta pjevaju:

“Stvoritelj moj i Gospod uzeo je prah zemaljski i oživio me dahom životnim. Dao mi je čast da budem gospodar svega vidljivoga na zemlji te me učinio dionikom anđela. Ali lukavi se poslužio likom zmije, obmanuo me jelom i odvojio od slave Božje, i tako me predao smrti i zemaljskim dubinama. Milosrdni Vladaru, pozovi me iznova k sebi.“

“Sjedi Adam nasuprot raja oplakujući svoju golotinju: Jao meni zavedenomu i okradenomu, lišenom slave... Jao meni što sam po svom razumu postao gol i siromašan. O raju, više ne osjećam tvoje naslade... Jedinu zapovjed Gospodnju nisam mogao održati i radi nje sam sva blaga izgubio....Zato mi kaže Spasitelj: Ne želim propasti svojega stvorenja, već hoću da se svi spase i dođu do spoznanja istine...“

Prema shvaćanju istočnih otaca Crkve, čovjek - stvoren na sliku i priliku Božju (dakle u harmoniji sa svime, sličan anđelima) poigrao se sa svojom od Boga danom slobodom, zaigrao na kartu sebičnosti, bio zaveden zlom, otpao od Boga, prekršio Božji zakon i izgubio prvotno dostojanstvo, ali i prvotni sklad. Postao je plijenom vlastite nezasitnosti, te sada živi u neskladu, neredu i sa Stvoriteljem, i s prirodom, ali i sa sobom. Grčki oci govore da je iz kozmosa - reda, upao u kaos - nered. Čovjek je tako postao generatorom vlastite nesreće: smrtan, podložan bolesti i truleži, rob strasti, nezasitan, pomućena razuma, sluga vlastite megalomanije. Tko od nas to svakoga dana svojega života ne proživljava u sebi i u drugima?  

“Nema čovjeka da živi, a da ne griješi“ kaže molitva za preminule u bizantskom obredu. Apostol Pavao tu je istinu našega postojanja vrlo jasno izrekao u poslanici Rimljanima (usp. 7, 14-24): Nalazim u sebi neki čudni zakon, kad želim činiti dobro ne mogu, činim zlo. Dakle rastrgani smo u samoj biti svoje naravi između onoga što bismo htjeli, onoga što osjećamo kao dobro i onoga što činimo, kako živimo, čemu robujemo. I mi to izgnanstvo iz raja, taj pad iz kozmosa u kaos, poput Adama svakoga dana proživljavamo. I mi, poput Adama, itekako osjećamo u sebi zov one prvotne slike na koju smo stvoreni. Ona nas zove negdje u dubini srca i duše. Svi znamo što znači osjećaj dobra, čiste savjesti, ona ljepota kad smo u miru i sa sobom i s bližnjima i s Bogom i s prirodom. Ali isto tako svi znamo da jedva da u tome možemo jedan dan ustrajati i da smo svakoga dana plijen zla, nereda, nemira, grijeha u bilo kom obliku ili intenzitetu. Jadan sam ti ja čovjek, zavapio je apostol Pavao. I upravo je to u ovim bogoslužnim stihovima personificirano u praocu Adamu koji plače nad izgubljenim rajem.

Tako su sveti oci postavili našu dijagnozu, to je slika našega stanja. Postali smo plijen sotone izvana i našeg vlastitoga nereda i kaosa iznutra. I kada se te dvije sila udruže, jao čovjeku. I to je dijagnoza paloga čovjeka, ali i cijeloga čovječanstva. Pogledajmo oko sebe, svakoga dana vidimo i čujemo za tolike nesreće, zla, ubijanja, ratove, korupciju. Sve je to plod pale ljudske naravi, divljanje ljudske sebičnosti i nezasitnosti, kaosa koji je ustupio mjesto kozmosu. I to nije neka osobitost našeg vremena. Nikada nije bilo a da nije bilo nereda, rata, nesklada, zla, nemira, grijeha struktura.

Sveti nas oci uče da u tom kaosu ipak postoji zov kozmosa, zov reda i sklada, zove one prvotne slike na koju smo stvoreni, da stojimo pred izborom, kao što je i Adam stajao. Pred nama stoji Bogočovjek Isus Krist, koji kao Čovjekoljubac nudi izlaz, kao novi Adam nudi istinu i oslobođenje iz tog začaranog kruga. Dakako, tu stoji opet i zli, onaj lukavi, lažac, zavodnik koji nudi brza i jeftina rješenja izlaza, kao što je nudio Adamu u raju, šapćući: Bit ćete kao Bog. Tako nam se konstantno nudi bijeg u hedonizam, uživanje, samoobmanu, slavoljublje. I ta je slika: uzeti i uživati, ubrati plod i jesti ili ne jesti, suzdržati se, postiti - poslužila svetim ocima da objasne smisao posta i akseze. Zlo je zamamno i agresivno. Vrlo upečatljivo ga je prikazao Mel Gibson u liku sotone u filmu “Pasija“. “Uberimo pokajanje duše kao prvine ploda bogomdanog nam posta...“ tako počinje jedan od stihova Jutrenje ponedjeljka, prvog dana Velikog posta bizantskog časoslova. Tu se javlja slika ploda, slika jedenja sa stabla, odnosa prema jedenju i hrani općenito. Toj slici Adama koji nije postio kada je trebao, već prijevarom uzeo plod te izgubio svoju bogolikost, suprotstavlja se slika Mojsija koji je postio i postao bogovidjelac, uspeo se na goru u Božju nazočnost. A on je opet praslika Krista u pustinji koji odbija napast zloga i posti, i kojemu na kraju služe anđeli (Mt 4, 1-11).

Adam je prognan iz raja jer je jeo zabranjeno voće, a Mojsije je postao gledateljem Boga jer je postom očistio dušu svoju. Zato, tko želi u raju živjeti, neka se odreče štetnoga jela i loših nagnuća. Ako želimo Boga vidjeti, započnimo poput Mojsija četrdesetodnevni post. Ustrajnom molitvom i revnim molbama umirimo napasti duše, te odbacimo tjelesne naslade. Tada ćemo se lako uzdići u visinu gdje anđeoski zborovi neprestano pjesmama slave nerazdjeljivu Trojicu, gledajući neizrecivu ljepotu Gospoda Svevladara...“ (stih Večernje prvog tjedna posta).

Ovdje dolazimo do biti askeze, odricanja i posta. U istočnoj kršćanskoj teologiji i duhovnosti post i askeza jesu neophodna sredstva, lijek i terapija za našu dijagnozu, za našu grijehom ranjenu narav. U zapadnoj je teologiji stvar često postavljena drugačije, više legalistički - pa je post jedna vrsta naknade za naše grijehe, ispaštanje po pravdi, čime se na neki način iskupljujemo za svoj grijeh. U istočnoj teologiji naglasak je na posve drugom mjestu. Post se shvaća kao sredstvo kojim se liječimo od naše sebične naravi, od loših navika, od svog egoizma, a to nam je jednostavno neophodno, bitno i nezamjenjivo ako želimo vratiti sebi sliku bogolikosti, ako se želimo postupno preobražavati u Kristovu sliku.  “Vi koji se u Krista krstiste, Krista odjenuste“ pjeva se na uskrsnim liturgijama na istoku. To znači da je nama krštenicima zadatak i trajno rješenje naše pale naravi odjenuti se u Krista, preobražavati se u njega, postajati opet bogolikima, ponovno se uspeti u raj... To jednostavno nije moguće ako se ne liječimo od svih nuspojava naše pale naravi, prvenstveno od naše sebičnosti - majke svih grijeha - koja se izražava u nesposobnosti da vladamo sobom. Dakle, post i općenito suzdržavanje jesu u središtu kršćanske askeze. To je prvotni izraz, stav i vježba koju svaki koji se u Krista obukao mora proći i živjeti. Čovjek ne može postati bogolikim i preobraziti se, ma koliko da je društveno angažiran za opće dobro, koji ne vlada sobom, koji robuje upravom onom kaosu, neredu koji je plod prvoga grijeha i pale ljudske naravi. Takav čovjek jednostavno nije slobodan. Isus nije imao potrebe postiti, ali je otišao 40 dana u pustinju i postio. Budući je bio i čovjek, pokazao je što ljudskoj naravi treba. U pustinji su Izraelci prolazili kušnju. U pustinji je Isus prolazio kušnju gladi, vlastoljublja i častohleplja. Monasi i veliki sveci su svi odlazili u pustinju. Pustinja je naše čistilište, kušnja, vježbalište, naše liječilište. Veliki ili korizmeni post je upravo ta pustinja. A Pasha, Uskrs, je naš Izlazak, Prijelaz preko Crvenoga mora. To je naš uspon na goru Tabor do preobraženja. To je slika i  našega života, ali i cijele povijesti ljudskoga roda.

Zato istočni kršćani često čestitaju jedni drugima: Radostan post! To izvrsno ocrtava stih Jutrenje petka prvoga tjedna posta:

Primimo navještaj posta s radošću! Da je naš praotac Adam držao post mi ne bismo bili lišeni raja. Voće koje nas je usmrtilo bijaše lijepo za oko i ukusno za hranu i stoga se ne dajmo zavarati očima jer kada se pojede postaje bezvrjedno. Bježimo od neumjerenosti da ne budemo nadvladani strastima kad se nasitimo…

Radostan Veliki i časni post svima!   (đakon Livio Marijan)