Detalji

SUBOTA, 10. studenoga 2018., u 10:30 sati, Konkatedrala sv. Ćirila i Metoda, Zagreb

 

Detalji

U subotu, 3. studenoga 2018., konkatedralnu i župnu crkvu sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu posjetili su vjernici Varaždinske biskupije, župe Margečan-Vinica i Donja Voća predvođeni njihovim župnicima vlč. Alojzijem Pakracem i vlč. Markom Zadravcem. Nakon toga posjetili su našu crkvu i župljani župe Presvetog Trojstva sa župnikom mons. Josip Đurkan (foto: Danijel Hranilović)

 

Detalji

 

Na 24. nedjelju po Duhovima, 4. studenoga 2018., u Konkatedrali sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu, obilježena je 25. obljetnica služenja liturgije na ukrajinskom jeziku u Zagrebu. Svetu liturgiju služio je protojerej mitrofor o. Taras Barščevski, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Poslije liturgije, uz zajedničko druženje, uz posebnu zahvalu i prigodni dar, odano je  zasluženo priznanje gospođi Masrusji Jurista za njezino dugogodišnje i pregalačko zalaganje i brigu oko okupljanja zajednice vjernika ukrajinskog jezika u Zagrebu. Čestitamo! (foto: T. Šagadin)

 

Detalji

Na Dušni dan (spomen svih vjernih pokojnih) prema rimskom obredu, 2. studenoga 2018., u crkvi Krista Kralja na zagrebačkom Mirogoju, o. Danijel Hranilović, župnik zagrebački i eparhijski ekonom, uz susluženje o. Ivana Radeljaka, ravnatelja eparhijskog Caritasa i duhovnika Grkokatoličkog sjemeništa, služio je svetu liturgiju i Panahidu (Ishodnicu) za pokojne, na kojoj se okupio veliki broj zagrebačkih grkokatoličkih vjernika. Vječni spomen svim pokojnima!

 

Detalji

U srijedu, 31. listopada 2018., na obilježavanju 25. obljetnice osnutka i djelovanja Makedonske pravoslavne crkvene općine Sv. Zlata Meglenska u Zagrebu i 15. obljetnici od potpisivanja Ugovora o zajedničkom interesu između Vlade RH i Makedonske pravoslavne crkve, sudjelovao je kao gost i vladika križevački Nikola Kekić. Na proslavi su se okupili visoki vladini i vjerski dužnosnici te predstavnici grada. Protojerej Kirko Velinski, svećenik Makedonske pravoslavne crkve u Zagrebu, najavio je i skorašnji dovršetak crkve u Zagrebu. Vladika Kekić susreo se ovom prigodom i s vladikom Pimenom, episkopom MPC za Zapadnu Europu, i čestitao mu na ovoj obljetnici (foto: Kirko Velinski)

 

Detalji

USKRIŠENJE JAIROVE KĆERI I OZDRAVLJENJE BOLESNE ŽENE

"Dijete ustani!" (Luka 8, 54)

TROPAR: Uništio si križem svojim smrt, razbojniku si otvorio raj. Mironosicama si plač pretvorio u radost, a apostolima si naložio propovijedati, da si uskrsnuo, Kriste Bože, dajući svijetu veliku milost.

KONDAK: Više ni vlast smrti ne može ljude sapeti, jer Krist siđe, skrši i satre moć njezinu. Svezan je pakao, proroci se složno raduju. Spasitelj se ukazao sljedbenicima svojim, govoreći: Iziđite vjerni na uskrsnuće.

I žena koja se dotakla Isusovih haljina da ozdravi i Jair koji Isusa poziva u kuću gdje mu je kćerkica na umoru oboje u kritičnoj životnoj situaciji traže pomoć i izlaz. I ne misleći na onozemaljski život, oni jednostavno, ljudski čine nešto što je sasvim prirodno. U nevolji traže spas, sada i ovdje. Netko bi prigovorio da su se trebali pomiriti sa sudbinom i misliti na vječni život. Oni naprotiv gledaju "riješiti" muku ovozemaljskog života kao da onog drugog nema. Biti slab, boležljiv, ranjiv i jadan je normalan dio naše ljudske egzistencije. Bojati se smrti, željeti život i zdravlje je normalno i ljudima prirođeno, instinktivno. Na koncu, nakon pada u smrtnost, to nas još uvijek podsijeća da smo stvoreni za nešto bolje i više i trajnije od ovoga jadnoga i prolaznoga života. I Bog je kod stvaranja čovjeka tako htio i nije želio čovjekovu smrtnost i raspadljivost. Ove nas zgode iz Lukina evanđelja potiču da molimo za dobro u svakoj nevolji, da se uvijek nadamo i  uvijek najprije od Boga tražimo rješenje za svoje nevolje. Imamo na to pravo, jer premda smo grješni, ipak smo po krštenju Božja djeca i Njegova prvotna ljubav. Bog je čovjekoljubac, kako mu često u liturgiji pjevamo. Ne bojmo se od Oca tražiti što nam treba, pa makar to bilo i za ovozemaljski život. Ali trebamo se bojati napasti da tražimo sve samo ne najprije kraljevstvo nebesko i da izgubimo iz vida vječnost i konačni smisao i cilj za koji smo stvoreni. Tek tada ćemo promašiti. Isus je ozdravio i u život vratio ovo dvoje. U koji život ih je vratio? Opet u smrtni i prolazni. Oni će kasnije opet patiti i umrijeti od neke bolesti ili starosti. Isus je htio pokazati da je Bog, da želi čovjeku dobro, da je čovjek stvoren za vječnu radost i kraljevstvo nebesko i da uvijek treba prvenstveno tomu težiti. A put je baš  ovozemaljski, kroz "dolinu suza". I u toj dolini kršćanin treba biti čovjek vjere, nade i ljubavi, optimist i borac. Ne zbog ovog prolaznog, nego zbog onog neprolaznog života. A Gospod koji je čovjekoljubac na tome nas putu prati i neprestano poziva da "ustanemo" iz svoje smrtnosti, već ovdje i sada. Na tom nas putu hrani svojim Tijelom i Krvlju, dariva blagodatima u svetim sakramentima i krijepi svojim Duhom. 

 

Detalji

Isusovac bizantskog obreda, arhimandrit, profesor emeritus i višegodišnji predavač na Papinskom Istočnom Institutu u Rimu, jedan od najboljih poznavatelja istočnih kršćanskih obreda, osobito, bizantskog, o. Robert Francis Taft, upokojio se u Gospodu 2. studenoga 2018. godine.

Rođen je 9. siječnja 1932. godine u gradu Providence (država Rhode Island), SAD, u obitelji u kojoj je bilo više poznatih američkih političara. Ušao je u Družbu Isusovu 1949., pohađao filozosko-teološke studije na Weston Collegeu u Westonu, predavao na isusovačkom kolegiju u Bagdadu, Irak. U SAD-u je 1949 diplomirao ruski na Fordham Univerzitetu, a zaređen je za svećenika bizantskog obreda 7. lipnja 1963. Nastavio je studij na Papinskom Istočnom Institutu u Rimu 1970. i doktorirao kod prof. Juana Mateosa s temom “Veliki ulazak na Božanskoj liturgiji“ 1975. Djelo je odmah izašlo i postalo klasičnom literaturom iz područja povijesti bizantskog obreda. Kao profesor Papinskog Istočnog Instituta od 1975. do 2011., Taft je bio profesor svjetskoga glasa, vodio nebrojene projekte postdiplomskih studija i stekao veliki ugled kako u Katoličkoj, tako i u svim istočnim Crkvama, kao izvrstan poznavalac povijesnog razvoja istočnih kršćanskih obreda. Od 1972. do 1976. bio je urednik časopisa “Orientalia Christiana Periodica“, a od 1987. do 2004. izdavač i urednik “Ortientalia Christiana Analecta“. Bio je konzultorom brojnih dikasterija, Kongregacije za Istočne Crkve i utemeljitelj Društva za istočne obrede (Societas Orientalium Liturgiarum). Godine 1998. postao je arhimandritzom Ukrajinske grkokatoličke Crkve  s pravom nošenja mitre i štapa. Poslije 2011. godine povukao se u Campion Hall, u Westonu, SAD, u sjeverno-američku provinciju otaca isusovaca. Napisao je preko 800 djela, najviše iz područja povijesti bizantskoga obreda. Među najpoznatijim knjigama su mu Bogoslužje časova na Istoku i Zapadu 1986., za koju je dobio nagradu “najbolje teološke knjige“ američkog katoličkog novinarskog društva. Napisao je i “Kratku povijest bizantskog obreda“ (1999.), kao i opširnu povijest liturgije svetoga Ivana Zlatoustog. Vječnaja pamjat!

 

Detalji

Uz neke izuzetke među istočnim kršćanima, generalno istočni obredi ne upotrebljavaju glazbala u liturgiji. Jedini istinski smisaoni zvuk je onaj kojega proizvodi ljudski glas. U većim crkvenim zajednicama postoji tendencija “profesionalizacije“ pjevanja uz nekad vrlo kvalitetne zborove koji pjevaju na obredima dok ljudi slušaju i sudjeluju poklonima, križanjem, tihom molitvom. U manjim zajednicama prisutna je suprotna tendecija, pa su napjevi često vrlo jednostavni i laki za naučiti (tzv. “prostopjenije“), pripadaju nekoj domaćoj tradiciji s kojom se ljudi lako poistovjećuju, a svi su pozvani sudjelovati u pjevanju. Ovjde je vrlo važna, gotovo presudna uloga pojca ili pojaca (pjevača) koji dobro znaju napjeve, koji započinju i predvode pjevanje zajednice. U svakom slučaju: nema glazbala. Kod Armenaca i ponegdje kod Grka u dijaspori pjevanje nekada prate orgulje, ali ne s vodeće ili samostalne pozicije, već kao tehnička pomoć u podržavanju pjevanja. Kod Kopta i Sirijaca se koriste uglavnom ritmički cimbali (“sistrum“), a kod Etiopljana i bubnjevi. Sve to tek olakšava i podržava pjevanje ljudskoga glasa. Postoje više biblijskih i povijesnih razloga za takvu tradiciju u istočnim obredima. Prema Knjizi postanka, sposobnost govora glasom i riječima je nešto što definira ljudsko biće u njegovu jedinstvenom odnosu prema Stvoritelju (Post 2, 19). Čovjek je Stvoriteljeva ikona ili lik (Post 1, 27). Stvoritelj stvara izgovorenom riječju (Post 1,3). Ako je bogoslužje izraz jedinstvenog odnosa između Boga i čovjeka, tada je sasvim prikladno izražavati vjeru riječima bez drugih zvukova koji bi zamijenili ili bili pridodani ljudskoj riječi i glasu. Novi Zavjet nam govori kako je Isus s učenicima otpjevao hvalospjeve poslije pashalne večere (Mt 26, 30). I samo rođenje Bogočovjeka najavljeno je pjesmom anđela (Lk 2, 14). U vizijama nebeske liturgije obilato se govori o pjevanju nebeskih sila pred Bogom (npr. Otk 5, 9-10). Mnogi su sveti isposnici i pustinjaci u samoći Bogu pjevali.

Detalji

Video: https://drive.google.com/file/d/1BygDhvv3UR5ifXXTIEkjAFoJESNchyOq/view?usp=sharing ili klikni na sliku

GRKOKATOLIČKI KOLEGIJ SV. ATANAZIJA U RIMU – je  grčki grkokatolički zavod sa crkvom sv. Atanazija crkva u Rimu (Ελληνικό Κολλέγιο Αγίου Αθανασίου). Kolegij je  ustanovio papa Grgur XIII. 1577. godine kao kolegij za odgoj i obrazovanje za svećeništvo kandidata bizantskog obreda (Grka, Melkita sa Bliskog Istoka, Italo-Albanaca i Italo-Grka iz južne Italije i drugih naroda). Od 1872. crkva pripada Kongregaciji za Istočne Crkve u Rimu. Liturgija u crkvi je na grčkom, talijanskom i albanskom. U njoj se mogu čuti vrlo stari i lijepi napjevi bizantskog obreda iz grčko-mediteranskog kulturnog miljea. Video: Kerubinska pjesan (Iže heruvimi) i Veliki ulazak na liturgiji blagdana Cvjetnice 2012.

 

Detalji

Sloboda je u razumu i volji ukorijenjena moć djelovati ili ne djelovati, činiti ovo ili ono, i tako izvršavati samostalno namjeravane ciljeve. Po slobodnoj volji svatko raspolaže samim sobom. Sloboda je u čovjeku moć rasta i sazrijevanja u istini i dobroti. Sloboda postiže savršenstvo kad je usmjerena prema Bogu, našem blaženstvu. Dokle god se nije konačno utvrdila u svom posljednjem dobru, a to je Bog, sloboda uključuje mogućnost biranja između dobra i zla, a to znači napredovanja u savršenosti ili pak malaksanja i griješenja. Ona je glavna oznaka ljudskih čina u pravom smislu. Ona postaje vrelo pohvale ili ukora, zasluge ili krivnje. Što čovjek više čini dobro, to je slobodniji. Prava je sloboda u služenju dobru i pravednosti. Izbor neposlušnosti i zla je zloupotreba slobode i vodi u ropstvo grijeha. Sloboda čini čovjeka odgovornim za vlastite čine u mjeri u kojoj su voljni. Napredovanje u kreposti, poznavanje dobra i askeza povećavaju gospodstvo volje nad vlastitim činima. (Katekizam Katoličke Crkve, 1731-1734).