Ispis

Grad Antiohija – danas malo mjesto u Turskoj – u 4. st. je bila velebni, lijepi i bogati grad Istočnog Rimskog Carstva. Mnogi carevi i bogataši darivali su sredstva za izgradnju ulica ukrašenih stupovima u središtu grada. Dobrostojeći građani ukrašavali su svoje mramorne dvorane freskama i kipovima. Čak su isticali svoje bogatstvo oblaganjem zidova zlatom. Čak se i katedrala u Antiohiji nazivala “Zlatnim domom“. Upravo u Antiohiji u 4. st. patrijarhom (nadbiskupom) postaje Ivan, nazvan “Zlatousti“ (grč. Krizostom), koji će postati kasnije patrijarhom Carigrada, carske prijestolnice Bizanta, i jednim od najvećih teologa i otaca ranokršćanske Crkve, štovan i danas u svim kršćanskim Crkvama kao svetac i veliki crkveni “otac“ (naučitelj). Nama grkokatolicima je osobito važan kao sastavljač Božanske liturgije kojom se gotovo svake nedjelje služimo. Međutim, Ivan je zaradio nadimak “Zlatousti“ ne zbog svog bogatstva nego zbog svojih “zlatnih“ propovijedi i spisa koje su ostavljale slušatelje bez daha. Zapravo, Ivan Zlatousti dolazio je iz bogate obitelji, ali je vrlo rano ostavio sve bogatstvo i privilegije te se  priklonio isposničkom stilu života egipatskih monaha. Kasnije je postao svećenikom i naposljetku biskupom, velikim crkvenim dostojanstvenikom i poglavarom. Što je to Ivan svojim “zlatnim ustima“ propovijedao u katedrali u Antiohiji (“Zlatnom domu“) pred društvenom elitom grada Antiohije?

Da nije bio sjajni govornik i moralni autoritet, teško da bi ga elite Antiohije pustile da drži škakljive i vatrene propovijedi. Uporno ih je kritizirao zbog razmetanja bogatstvom. Iritirao ih je jer je stalno“jašio“ na njihovu pretjeranom gomilavanju bogatstva. I on je to jako dobro znao. U svojoj 30. homiliji na Pavlovu Prvu poslanicu Korinćanima kaže: “Možda će se neka bezobzirna i napuhana osoba protiviti ovome što govorim, možda će nas napasti i reći: Dokle ćeš više stalno uvlačiti u propovijedi siromahe i prosjake, prorokovati nam propast i govoriti protiv siromaštva i prijetiti nam da i mi moramo postati prosjacima? Ali ja vam kažem: Ja vas ne želim učiniti prosjacima, nego vam otvoriti bogatstva neba!“

Ne bi bilo pošteno nazivati sv. Ivana Zlatoustoga komunistom. Ali činjenica je da je privatno vlasništvo smatrao prilično ne-kršćanskom idejom i očekivao od Crkve da vodi društvo u smjeru života zajedničkih dobara s ograničenim vlasništvom radi općega dobra sviju. Rekao je: “Nečija dobra nisu njegova, nego pripadaju i njegovim slugama“. Za sv. Ivana bogati su odgovorni za glad koja je vladala. Propovijedao je da stjecanje bogatstva nužno znači da se tijekom zgrtanja sigurno počinila  neka nepravda. Sama činjenica  nejednake raspodjele dobara je po sebi dokaz neke zloporabe. Ivan Zlatousti propovijedao je da oduzimanje dobara siromašnima, bez obzira što bi oni s tim dobrima učinili ili kako su uopće postali siromasima, znači zapravo krađu. U propovijedi na Poslanicu Hebrejima on govori: “Kada vidiš nekoga u bijedi, ne budi znatiželjan da ispituješ o uzroku njegove bijede. Sama činjenica što je u bijedi daje mu legitimno pravo na tvoju pomoć. Jer kao što kada vidiš magarca gdje se davi, ne ispituješ, nego ga odmah spašavaš, tako ne bi smio biti znatiželjan o drugoj osobi prije nego pomogneš. Druga osoba je Božje stvorenje, Božje dijete, bez obzira je li poganin ili Židov. Pa i ako je nevjernik, ipak potreban je pomoći. Ovo je prilično šokirajuće danas, kada u društvu obilja i sebičnog hedonizma mnogi tvrde da su siromašni sami krivi za svoje stanje. Sv. Ivan Zlatousti je vjerovao da su svi kršćani “po sebi ređeni ili posvećeni biti svećenicima siromaha.“ Kada dijelimo siromasima, ulazimo još više u Svetinju nad Svetinjama i prinosimo žrtvu na još višem oltaru kojega je sam Bog podigao, koji se sastoji od ljudske duše. Jer tijelo drugoga čovjek je uistinu tijelo samoga Krista.

Misao da su siromašni i gladni Kristovo tijelo zauzima središnje mjesto u Zlatoustovoj teologiji  siromaštva. Ona dolazi ravno iz Matejeva Evanđelja (glava 25, redak 34-46) gdje Isus, govoreći o Posljednjem sudu, kaže da oni koji nahrane gladne i odjenu gole, koji pohode zatvorenike, prime stranca (beskućnika) – zapravo to čine samom Kristu. I da vječna osuda čeka one koji to odbijaju činiti – one koji prolaze pored prosjaka ne mareći, koji ignoriraju vapaje zatvorenika, koji odbijaju beskućnike i strance. Sv. Ivan Zlatousti je živio ono što je propovijedao. U samoj Antiohiji tražio je od vjernika da se crkvene zgrade koriste i za smještaj putnika. Njegova je Crkva u Antiohiji vodila i bolnicu za one s neizlječivim bolestima i imala popis udovica o kojima se zajednica brinula. Kada je kasnije postao patrijarh Carigrada, drastično je zakidao sebe i davao od svoj plaće za uzdržavanje gradske bolnice. Kada bolnica nije više mogla pružati pomoć cijelom gradu, Ivan je od crkvenih sredstava dao sagraditi još bolnica. Radi se dakle o nekome tko je gledao na potrebe zajednice, na sistemske poteškoće nejednakosti dobara i nešto po tom pitanju učinio. Ono što kao vjerske zajednice činimo za druge, govori mnogo o tome što i kako vjerujemo o Bogu i o bližnjemu. Uistinu, naša djela govore sve što treba znati i misliti o našim uvjerenjima. Ona nas legitimiraju ili raskrinkavaju. Kako se odnosimo prema starici prosjakinji na ulici, prema čovjeku koji se muči zarađivati radeći najniže poslove kako bi štogod uštedio i kući poslao, ili prema bolesniku, nezaposlenom socijalnom slučaju, beskućniku, zatvoreniku? Kako se s druge strane odnosimo prema bogatima, dobrostojećima i moćnima u društvu? Kako bismo se osjećali da nam se Ivan Zlatousti u nedjelju popne na ambon i započne jednu od svojih “zlatousnih“ propovijedi? U jednoj je svojoj propovijedi grmio: “Uzalud tražiš Krista u zlatnom kaležu na oltaru ako ga nisi našao u siromahu na vratima crkve.“