Ispis

DEPRESIJA I RANJENA LJUDSKA NARAV

Ono što danas uobičajeno nazivamo “depresijom“ ima mnogo naziva i nijansi, pa možemo govoriti i o melankoličnosti, ogorčenju, sjeti, žalosti, neurouzi, duševnoj boli, potištenosti, očajanju itd. Depresiju se naziva i anksioznošću, a psihijatri i psihoterapeuti ju često nazivaju “kugom našeg vremena“ i najrasprostranjenijom bolešću suvremene razvijene civilizacije. Također, najčešće kao njezine uzroke navode današđnji način života. U judeo-kršćanskom duhovnom iskustvu i kršćanskom teološkom promišljanju nabrojene pojave kod ljudi nisu nešto novo, niti dosad nepoznato, a niti posve strano ljudskom biću kao takvom. Tom su se tematikom u sklopu praktične i duhovne teologije osobito bavili sveti oci, monasi, isposnici i pisci istočno-kršćanskoga kruga tijekom prvog tisućljeća, a koji su pripadali bizantskoj, sirskoj i koptskoj Crkvi. Kasnije, sve do u 20. st., na njih su se nastavljali drugi duhovni pisci, osobito bizantske Crkve, poglavito među ruskim i grčkim ocima. Njihova duhovnost i teologija proizlazi iz temeljnog kršćanskog poimanja čovjeka kao cjelovitog bića u kojem su duh, duša, razum, srce i tijelo nedovojivi. Još u Starom zavjetu, kod proroka Joba, nalazimo jednu od najranijih opisa stanja depresivnosti i tuge: “Od tuge vid mi se muti u očima, poput sjene moji udovi postaju“ (Job 17, 7)O takvom duševnom stanju mnogo govore i druge mudrosne knjige Biblije,

napose psalmi: “Srce mi se suši kao pokošena trava i kruh svoj zaboravljam jesti. Od snažnih jecaja mojih kosti mi uz kožu prionuše. Sličan sam čaplji u pustinji, postah k`o ćuk na pustoj razvalini. Ne nalazim sna i uzdišem k`o samotan vrabac na krovu“ (Ps 102, 6-8) – tuguje psalmopjevac, opisujući svoje teško depresivno stanje. I prorok Jeremija žali:“Bol me spopada, srce mi iznemoglo“ (Jer 8,18). U Novom zavjetu ćemo kod sv. Pavla na više mjesta  naići na govor o tuzi, žalosti i očajanju. U Drugoj poslanici Korinćanima on govori čak da“žalost svjetovna rađa smrću“ (2 Kor 7, 10).

Sveti oci kršćanskoga Istoka isticali su usku povezanost duhovnosti i duševnosti, duh i psihe, srca i uma. Naulavali su da svaka strast ili emocija, pa tako i tuga ima prirodno porijeklo. Žalost, patnja, duševne boli i plač su uobičajene emocionalne reakcije ljudi na različite teške životne okolnosti. Kad umre bližnji, rijetko tko će ostati ravnodušan. Na koncu, sam Gospodin Isus je zaplakao od tuge nad smrću prijatelja Lazara: “I zaplaka Isus“ (Iv 1, 35). Oci Crkve su razlikovali ovu vrst prirodne, spontane tuge, uzrokovane nekakvim nemilim životnim događajima koju čovjek s vremenom i prirodno nadvlada, od tuge ili očajanja koje proizlazi iz stanja ljudskoga duha, srca i duše, a koja je povezana s čovjekovom palom naravi i grijehom kao bitnim uzrokom takvoga stanja. Radi se o stanju koje može držati čovjeka pod teškim teretom bezvoljnosti, očajanja, žalosti, zamišljenosti, izostanka radosti i volje, ali dovesti i do težih stanja, do potpune iznemoglosti pa i smrti. Psihološka znanost kaže da su snžne emocije potrebne i pomažu čovjeku kod oslobađanja od napetosti i stresa, a mogu i potaknuti na pozitivno djelovanje. Međutim, čovjeku se može dogoditi da emocije njime zagospodare, da ga svladaju i dovedu do dugotrajnog stanja tuge i konačno teške depresije. To stanje ima tendenciju postati i ovisnošću, pa joj čovjek kao i kod svakog idola, počinje svim svojim bićem služiti. “Ništa tako ne opija, kao vino mučenja!“ napisao je Honore de Balzac, francuski pisac i začetnik europskog realizma početkom 19. st.

Netko će reći da svako tužno stanje predstavlja zapravo depresiju. Kršćanska otačka tradicija ne misli tako. Naime, tuga i žalost, ako su plod neke prirodne životne poteškoće ili jednostavno reakcije na muku ljudske egzistencije kao takve (o čemu je pisao francuski filozof egzistencijalist Jean Paul Sartre u svojoj “Mučnini“), ne predstavljaju po sebi nekakvu bolest ili anomaliju. One su neizbježne na našem ljudskom zemaljskom putu kao što je i Isus  upozorio: “U svijetu ćete imati žalost; ali ne bojte se, ja sam pobijedio svijet“ (Iv 16, 33). Sveti Ivan Kasijan (4. st.) uči da “samo u jednom slučaju se tuga može smatrati korisnom za nas: kada se javlja zbog kajanja za grijehe koje smo učinili ili zbog želje za savršenstvom ili zbog razmišljanja o budućem blaženstvu“. O toj žalosti sveti apostol Pavao govori: “Žalost po Bogu neopozivo rađa spasonosnim obraćenjem, a žalost svjetovna rađa smrću“ (2 Kor 7,10). Ovdje se radi o tzv. “spasonosnoj“ ili pozitivnoj žalosti nad našim grijesima, što sveti oci vide kao početak iskrenog kajanja i obraćenja, a što dovodi do radosti i iscjeljenja duha. U bogoslužnim tekstovima i molitvama bizantske liturgije se često prizivaju “suze pokajanja“ i oplakivanje grijeha kao čovjekov iskreni odgovor na Božju ljubav. Takva je tuga, kažu oni “poslušna, topla, smirena, krotka, prijatna, strpljiva, jer potječe iz ljubavi prema Bogu, a na neki način je i radosna, bodreći se nadom u svoje konačno savršenstvo. Demonska tuga je pak vrlo surova, netrpeljiva, nemilosrdna, sjedinjena s beskorisnom tugom i mučnim očajanjem. Slabeći čovjeka koji joj je podvrgnut, ona ga odvlači od usrdnosti i spasonosne žalosti jer je bezumna…“ kaže Kasijan. Dakle, osim “žalosti koja je od Boga“, kako reče sv. Pavao,  koja dovodi spasenju i vječnoj radosti, “svjetovna ili demonska tuga“ zapravo ne samo da otežava i uništava čovjekov život na zemlji, nego u krajnjem slučaju, ako postane preprekom za pokajanje i obraćenje, ona uzrokuje i vječnu smrt. Stoga su sveti oci puno pisali i govorili o razračunavanju s tom svjetovnom ili demonskom žalošću.

Ovu vrstu “svjetovne“ depresije, uzrokovane svjetovnim motivima, ali nekad i povezane s  realnim životnim ili prirodnim uzrocima kao što su bolest, teške okolnosti i udarci života, sveti su oci nazivali grčkom riječju ανησυχία (anisihia), od koje dolazi anksioznost, odnosno staroslavenski униние (uninije), latinski depressio, dakle depresija. Kod asketsko-duhovnog pojma “uninija“ (koju možemo iskazati i kao sjeta, snuždenost, depresija) radi se o nekoj vrsti opsesije za koju nema realnih ili “zdravih“ uzroka, a najčešće je plod duhovne neravnoteže,  grijeha sebičnosti, samovolje, oholosti i nevjere. Takva stanja i simptomi mogu se opisati kao  loše raspoloženje, razdražljivost, gubitak interesa, radosti ili zadovoljstva, umor i gubitak snage, pesimizam, osjećaj krivice, beskorisnosti, uznemirenosti i straha, odsustvo sposobnosti koncentracije i donošenja odluka, nesanica ili pretjerani san, svadljivost i naglost, neumjerenost u porivima i nagnućima, agresivnost, sve do misli o smrti i samoubojstvu. Kod monaha ili drugih duhovnih osoba tu su još odsustvo volje za molitvom, askezom, duhovnim razgovorom i nedostatkom duhovne radosti, nesposobnost usredotočenja na molitvu, razmatranje i bogoslužje, sumnjom u spasenje i bježanjem od zajednice i pesimističkim gledanjem na sve, zapostavljanjem vrlina i djela ljubavi.

Kršćanin ne mora nužno biti monah, redovnik, asketa ili duhovno lice da bi imao ovakve napasti i zapao u ovakvu “duhovnu depresiju“. Svatko baremn nekad i u nekoj mjeri iskusi ovakva stanja. Svaki vjernik ponekad zapada u stanje vjerske ravnodušnosti, razočarenja, pesimizma, žalosti i nevjere, a često i u teža depresivna stanja kada nadođu još i uobičajene poteškoće života, udarci okoline, sukobi s bližnjima, bolesti ili teške ekonomske situacije. Nitko nije pošteđen životnih padova jer smo svi dionici grijehom ranjene pale ljudske naravi. Za razliku od mnogih suvremenih psihologa i onih koji nude rješenja za samopomoć, pa i s kršćanskog stajališta, sveti oci naučavaju da naša pala i ranjena ljudska narav je naše prirodno stanje, ona je antropološka činjenica i sastavnica našega bića i ostaje s nama do smrti. Drugačije ne može ni biti jer “naseljeni u tijelu, iseljeni smo od Gospodina“ (2 Kor 5, 6), jer “ovdje nemamo trajnoga grada“ (Heb 13, 14) i “stvorenje je podvrgnuto ispraznosti, zajedno uzdiše i muči se u porođajnim mukama... iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela“ (usp. Rim 8, 20-23). Očekivati da bi čovjek na ovom svijetu bio bez tuge, žalosti i muke, savršeno sretan i ispunjen značilo bi negirati temeljnu kršćansku istinu i objavu uopće, a Kristovo otkupljenje učiniti nepotrebnim. U tom smilsu i sklonost depresiji je normalno kod čovjeka i manifestacija je njegove pale naravi. Međutim, uzroci depresije se razlikuju, i oni mogu biti grješni i kao takvi spadaju u područje duhovnosti i vjere, a onda se u toj sferi i trebaju liječiti.

Kod svetih otaca nailazimo na pouke u kojima oni uvijek pozivaju prvenstveno na temeljito i realno sagledavanje stanja duha i duše u odnosu na grijeh, jer upravo grijeh dublje ranjava već izranjenu ljudsku palu narav i samo produbljuje agoniju čovjekove mučne egzistencije.

“Depresija ili sjeta predstavlja teško mučenje duše, neizrecivu muku i goru kaznu od bilo koje druge kazne i mučenja“ kaže sveti Ivan Zlatousti (5. st.). Ovo stanje se susreće i kod vjernika i kod onih koji kažu da ne vjeruju. Starac Pajsij sa Svete gore Athosa (1924.-1994.) piše: “Čovjek koji ne vjeruje u Boga i vječni život predaje svoju besmrtnu dušu vječnoj propasti, ali i u ovom životu živi jadno, propasno i bez utjehe. Nitko ga nije u stanju utješiti. On se boji da ne izgubi život, muči se, ide kod psihijatra koji mu daje lijekove i savjete. On uzima lijekove, još više sebe otupljuje, traži posvuda neke zanimljivosti da ga odvrate od sebe samoga i da zaboravi na svoju bol“.

Patristička teologija i duhovnost uvijek ima cjelovit antropološko-kristološki pogled na čovjeka. Čovjek je prvenstveno ranjeno biće zbog pada praroditelja. Međutim, za razliku od zapadne, osobito skolastičke i kasnije više racionalističke teologije, istočnokršćanska teologija nije nikada prestala vjerovati i naglašavati da je čovjek i nakon pada i dalje ikona Božja te da nijedan pad ili grijeh ne mogu biti jači od Boga, od njegova iskonskoga nauma, od njegova neizmjernog čovjekoljublja (grč. philantropia). Grijehom izneređena i oštećena ljudska narav je normalno stanje čovjeka s ove strane vječnosti. Od pada na ovamo “sve što je nenormalno postalo je normalno“ na jednom je mjestu rekao suvremeni grčki teolog Konstantin Ziziulas. Tako je i s čovjekovom psihom. Međutim, Kristovim pashalnim otajstvom u kojem je sve obnovljeno i dotaknuto posvećujućom milošću, ona dobra strana, ona izvorna zdrava klica ili dimenzija čovjeka dobila je novu priliku, novi život, novi poticaj i novu mogućnost da se preobražava ponovno u ikonu Božju, u sliku Božju na koju je čovjek stvoren. Čovjek je i dalje u naravi zapravo dobar. Zaveden, ranjen, graničen, ali iskonski dobar i biće ljubavi. Proces njegova preobraženja traje za čitavoga zemaljskog života i bit će dovršen u vječnosti. Zato je i čovjekovo depresivno stanje u bîti tek stanje pale naravi i vladavine grijeha koje se može nadvladati samo stanjem milosti. Grijeh je uzrok tuge, žalosti i depresije jer čovjekova sklonost grijehu ga uvijek vuče prema dnu, daleko od Boga i blagodati, gdje po naravi stvari nema sreće i zadovoljstva. Naprotiv, kada se čovjek askezom opire grijehu, kada se iskreno kaje i moli, kada živi po Kristovu zakonu ljubavi tada polako ubija u sebi “zmiju zavodnicu“, ispunja se Božjim blagodaću, posvećuje se i preobražava sve više u ikonu prvostvorenoga Adama i novoga Adama Krista. Time postaje zdraviji, sretniji i blagoslovljeniji. Oci su govorili o tome kao o čišćenju stare, čađom prekrivene ikone, koja čišćenjem i struganjem postaje sve svjetlija, zlatnija i raspoznatljivija.

Većina današnjih psihologa zapravo potvrđuju drevnu “dijagnozu“ crkvenih otaca naglašavajući da su stres i depresija uzrokovani načinom života današnjih ljudi te sami otrkivaju na što misle: trka za novcima, užicima i nerealnim zahtjevima da se ostane “forever young“ (vječno mlad), nezasitni hedonizam, otuđenje od prirode i bližnjih, samoća, nedostatak smisla, empatije i ljubavi, itd. Sveti oci bi se itekako složili s ovom dijagnozom. I odmah bi uočili da se radi o paloj naravi kojoj su ljudi novog doba dali maha, umjesto da su se latili obnavljanja neizbrisive Božje slike u čovjeku. Oci su davno zaključili da je grijeh uzrok ne samo vječne propasti i smrti, već i vremenite propasti, agonije i nesreće ljudskoga života na zemlji.

Naše vrijeme obiluje samodopadnom ohološću, negiranjem grijeha i sukladno tome samoopravdavajućem relativizmu svega. Depresivnost raste paralelno s takvim razmišljanjem i načinom života. Ne zaboravimo da je oholost (sebeljublje ili egoizam) majka svega grijeha i onog prvog čovjekova pada kada se u njemu probudila oholost da bude “bogom bez Boga“. I upravo iz egoizma proizlazi krah naše ljudske egzistencije, naši neredi, nemiri, rane i kao rezultat svega - naša depresivna stanja. U krajnjoj liniji to uvijek vodi besmislu, jer promašuje Smisao (Boga). A nedostatak pravoga smisla, kažu većina psihologa, korijen je depresivnih stanja. I tu svetootačka teologija o depresiji i njezinu liječenju, o kojoj će još biti riječ u sljedećim člancima, postaje vrlo aktuelna i suvremena.

“Ako bi me upitao za razlog tuge i sličnih stanja koja su sama predokus pakla, odgovorio bih ti da si upravo ti, jer se nisi potrudio pronaći lijeka protiv njih. Postoji samo jedan lijek i samo u njemu čovjek može pronaći naposrednu utjehu svojoj duši. Pitaš se koji je to lijek? To je skrušeno i krotko srce. Bez njega nitko ne može nadvladati prepreku zla već može samo gledati kako pod njim tone sve dublje“ (sveti Izak Sirski, 7. st.). – nastavlja se -

 đakon Livio Marijan