Ispis

SVETI DOROTEJ IZ GAZE:  O SRDŽBI I MEĐULJUDSKIM NAPETOSTIMA

Istinska sreća čovjeka ne dolazi od obilja imetka, već od kvalitete ljudskih odnosa. Zdrave međusobne odnose obilježava međusobno poštovanje, a toga nema bez poniznosti, iskrenosti, istinitosti, mirnog razgovora i zajedničkog rješavanja međusobnih nerazumijevanja, bez spremnosti da “budemo fer“ (pošteni) u rješavanju neslaganja i razmirica i da krenemo dalje u život s dobrohotnošću i praštanjem. Gdje god se takve kvalitete žive i njeguju, bilo da se radi o braku, obitelji, zasjednici ili u društvu općenito, zasigurno neće izostati sklada, zadovoljstva, mira i istinske radosti. Neprijatelji zdravih ljudskih odnosa jesu neznanje, neosjetljivost, sebičnost, zle želje, arogancija i slijepa oholost ili gordost. Takva stanja ili osobine bitno degradiraju ljudski život i

uzrokuju neizrecive patnje i boli. Ona uvijek urode zlim plodovima nerazumijevanja, sukoba, neprijateljstva i gorčine među ljudima. Zbog slabosti naše pale i ranjene ljudske naravi, i najmanji prolazni incident, nesmotrena riječ ili gesta dovode do ozbiljnog  narušavanja međuljudskih odnosa. Potrebno ja stoga mnogo truda i budnosti da bi se održali dobri odnosi i među ljudima bila “dobra volja“ koju su i anđeli kod Kristova rođenja u Betlehemu s neba navijestili. Gdje je narušeni sklad zbog međusobnog ranjavanja, a jedva da ima zajednice oko nas u kojoj to nije slučaj, potrebno je osobito duhovnoga truda da se stvari poprave.

Sveti oci kršćanskoga Istoka govorili su i pisali ne samo o velikim teološkim temama, već i o poteškoćama ljudskoga karaktera, o konkretnom življenju kršćanske vjere u svagdašnjegm životu, o žiotu duše, duha i uma konkretnoga čovjeka. Njihove su pouke dragocjene jer su manje teoretskog, a više praktičnog karaktera budući da je većina tih otaca provodila život u monaškoj askezi, isposništvu i zavidnom duhovnom životu bilo u samostanima ili kao pustinjaci u gorama, vrletima i pustinjama. Jedan od njih je sv. Dorotej iz Gaze (505-565/620), palestinski monah, poznat kao abba (otac) Dorotej. Bio je sin imućene obitelji, vrlo kultiviran, kao mladić je Dorotej ušao u zajednicu Abba Serid blizu Gaze u Palestini. Postao je duhovni sin poznatih otaca isposnika i mislilaca Barsanufija i Ivana. Ovi ’veliki starci’, kako ih naziva monaška tradicija. Iskustvo ga je postupno dovelo do toga da ostavi svoju imovinu, svoje knjige, svoju bogatu odjeću i postane glavnmi njegovateljrm bolnice koju je sagradila njegova obitelj. Slave ga kao sveca i Katolička i pravoslavne Crkve.

Stupnjevi rasta međuljudskih sukoba

U jednom govoru o mržnji, sv. Dorotej pruža vrijedne savjete i razmišljanja o tome kako na kraj sa sukobima među ljudima i njihovima posljedicama. Među prvim savjetima što ih daje povezan je sa znanjem. Ispravno znanje ili spoznaja daje osobi veću moć i sposobnost kad je u pitanju rješavanje sukoba. Svetac povlači crtu između različitih faza u procesu međuljudskog sukoba: provokacija, duševni nemir, ljutnja, bijes i neprijateljstvo ili prava mržnja. On opisuje svoje učenje pomoću sljedećeg primjera:

Kada netko upali vatru, mora početi s iskrom, mora zaiskriti i dobiti vatru. Ta iskra predstavlja provokativnu riječ ili čin našega bližnjega. Ako se na samom početku s tom iskrom možeš trijezno, razumno i pažljivo obračunati, iskra će se ugasiti. Međutim, ako ju raspiriš, drugim riječima ako ju njeguješ i dopustiš da te preuzme i utječe na tvoju smirenost, ako se dadneš uznemiriti i od nje zahvatiti, ti joj daješ život, ti ju napuhuješ i pretvaraš u plamen. To je kao da naslažeš na nju malo slame i šiblja, pa nastaje najprije dim. To je već dim nemira u duši. Što više razmišljaš o tome, to više ti se osjećaji pretvaraju u ljutnju, a ljutnja polako duboko u tebi, u tvojoj nutrini proizvodi bijes. To je proces, kao što je i proces podizanja velikog plamena do kojega se dolazi naslaganjem drva na vatru. Postupno vatra postaje sve jača i izmiče kontroli. Zbog unutarnjeg bijesa čvojek je već sav u nemiru i već je spreman na akciju, na osvetu. Ako se to ne stiša i zaustavi, vrijeme te osjećaje pretvara pomalo u neprijateljstvo i mržnju. Grčki su sveti oci za to koristili pojam “mnesikakia“, što doslovno znači sjećanje na učinjena zla. To je stanje duboke zlovolje, goruće mržnje i gorčine prema drugome. U ovom stupnju jedva ili nikako može pomoći to što je netko vjernik, kršćanin, i što znade da je njegov najvažniji poziv ljubav i praštanje. Ovo je već stanje iracionalnosti ili “više sile“ kada čovjekova duša utone u dim ili maglu, teško ili nikako komunicira s Bogom, kada izvanjski ili rutinski obavlja molitve, odlazi u crkvu i prima svetu euharistiju, ali u sebi ima zid kojim se zatvorila za Boga. Štoviše, događa se da čovjek, obuzet posve osjećajima gorčine i mržnje, opravdava sebe te priziva Boga na svoju stranu, uvjeren da Bog osjeća istu ljutnju prema čovjeku koji mu je nanio bol i prema kojemu osjećamo bijes i neprijateljstvo.

Znati “stati na loptu“

Kako da čovjek mirno i razumno iziđe na kraj s provokacijama bližnjega? Sv. Dorotej savjetuje kršćaninu da sebe pripremi na to, da prouči i predvidi te stvari kako bi mogao znati raspoznati razliku između različitih podražaja: izazivanja nemira, naglost ćudi, gubitak strpljenja, upadanja u mržnju. Treba se unaprijed pripremiti najprije upoznavajući sebe i svoje osobine. Kršćaninu to treba biti stvar duhovne izgradnje, duhovna vježba, sastavni dio obraćenja i osobne molitve. Kršćanin treba imati već razrađenu i spremnu strategiju da prekine proces eskalacije sukoba na samom njegovom početku. To je vrlo konkretna vježba za duh kao što je molitva ili kao što su post ili klečanje za tijelo. Dakle, treba se odmah znati povući, rekli bismo danas “stati na loptu“, duboko udahnuti, promisliti prije nego otvorimo usta i išta izgovorimo ili učinimo i imati spremljene neke alternativne reakcije na takve situacije prije nego plamen zaiskri ili plane. Nikako ne dopustiti da uznemirenost ili naglost osjećaja postane bijes, i da se onda bijes pretvori u mržnju. “Kad se pojavi osjetno nagnuće ili strast, dok je još mlado i slabo, odmah ju sasjeci u korjenu i odbaci od sebe, jer će se u protivnome razbuktati i naći izvan tvoje kontrole i imat ćeš velike nevolje. Jedna je stvar iščupati travčicu, a druga stablo“ kaže abba Dorotej.

Svatko od nas može smisliti pozitivne načine reagiranja na izazivačke provokacije. Nekada je najbolje ostati miran i šutjeti te pozabaviti se s određenim slučajem ili situacijom u neko zgodnije vrijeme. Ili, može se truditi govoriti posve tiho i smireno i pitati za objašnjenja: “Zbog čega se tako osjećaš? Molim te objasni mi što osjećaš ili što želiš reći.“ Ili pak, čovjek se može ponizno ispričati i reći: “Iskreno mi je žao da se tako osjećaš. Nisam te htio povrijediti. Smirimo se i porazgovarajmo u miru o svemu“. Možemo jednostavno pustiti da neugodna situacija prođe i u neko drugo vrijeme se obratiti onome tko nas je povijedio ili izazvao smirenim riječima: “Ono što si rekao ili rekla neki dan zaista me je povrijedilo. Možemo li malo porazgovarati u miru o tome? Cijenim naše prijateljstvo i ne želim da među nama ima nesporazuma, a vjerujem da je i tebi stalo“. Ima načina kako naći prave riječi i kako razgovarati smirenim glasom kako se vatra ne bi razbuktala i na kraju progutala sve koji su uključeni ili čitav jedan odnos među bližnjima, kaže ovaj palestinski duhovnik iz drevnih vremena.

Kako s nagnućem za osvetom

Kao kršćanin, sv. Dorotej osobito poklanja pažnju ljudskom nagnuću i potrebi za osvetom, za onom starozavjetnom “oko za oko, zub za zub“. On se poziva na psalam 7. u kojem u 5. retku  molimo: “Ako zlom uzvratih prijatelju, ili oplijenih nepravedna tužitelja: neka mi dušmanin progoni dušu i zgrabi je, neka mi život u zemlju stare i jetru u prašinu baci“. Uzvraćati zlo za zlo znači raditi protiv samih sebe. Dorotej to ovako objašnjava: “Kad mi je duša zgrabljena, više nije slobodna. Biti bačen u prašinu, znači ne moći više ustati. Znači ne imati u sebi više mogućnosti za ponovno ustati. Zbog želje za osvetom u opasnosti smo izgubiti sposobnost krjeposnog života in ispravnog vladanja uopće. Što će od nas ostati, od naše vjere i kršćanskog života?“

Postoje različit načini kako se može uzvratiti zlom na zlo, ne samo riječima i djelima nego i stavom, odnosom, gestom i pogledom, a svega toga treba čovjek biti svjestan i toga se kloniti. Obična hladna gesta okretanja leđa sve govori i može zacementirati zle odnose do kraja života. Nadmeni izraz lica može biti bolna strelica u srce. Radovati se nesreći osobe koja nas je povrijedila je već osveta. Ogovarati i širiti glasine o osobi koja nas je povrijedila ili se ne radovati nečem dobrom što ta osoba postigla ili učinila je također osveta. Sve to ima korijen u osvetoljubivosti koju generiraju bijes ili mržnja već zakopana duboko u nama. Svi takvi postupci su za sv. Doroteja suptilni načini vraćanja zlo za zlo i izrazi skrivene mržnje u nama. Moraju se vrlo brižno raspoznati, s njima se treba obračunati i treba ih Bogu ispovijediti. Sveti apostol Pavao nas uči: “Nedajte se nadvladati zlom, već dobrim zlo svladavajte!“ (Rim 12, 21).

Monaška ćelija u duši

Međutim, samo znanje i obrambene strategije nisu po sebi dovoljni za učinkovit obračun s provokacijama i pretrpljenim zlodjelima. Zahvat Božje milosti je apsolutno i neizostavno  ključan u stišavanju sukoba, u stvaranju kulture praštanja i pomirenja, u procesu ozdravljenja od rana nanesenih uvredom drugih. Kod prve iskre sukoba, molitva je najpozitivniji i najučinkovitiji odgovor. Molitva je također i pozadina i nadahnuće za svi daljnji postupci i uopće za sav odnos s drugima, a osobito s onima od kojih češće prijeti opasnost od napada i sukoba. Molitva stvara i čuva u nama poseban prostor mira i trijeznog razmatranja, mjesto u kojem se “amortiziraju“ udarci života i liječe rane. To je monaška ćelija u čovjekovoj duši, kako kaže aba Dorotej, u kojoj čovjek uvijek može naći riznicu “oružja“ za duhovni boj i za najteže sukobe i rane.

U istočno-kršćanskoj duhovnosti i tradiciji poznata “Isusova molitva“ ili “Molitva srca“ (“Gospode Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešnomu“)  slovi kao neka vrst bojnog mača u svim iskušenjima i nevoljama. Ta se molitva može prilagoditi prema okolnostima i sklonostima te skratiti na zaziv: “Gospode, smiluj se!“ ili “ Gospode, Isuse Kriste, daj mi snage ili prosvijetli me ili smiri me...“. Kada u životu zaiskri ili plane, zazivajući Isusovo ime i moleći Isusovu molitvu pomoći će duši zadržati se u “molitvenoj ćeliji“ duše, smiriti se, odbiti navale bijesa i suzdržati se od nepromišljenih i naglih istupa.

Sv. Dorotej predlaže tihu i poniznu molitvu srca koja uzdiže dostojanstvo i onoga koji je povrijeđen i onoga koji je povrijedio. “Bože, pomozi mom brat i meni kroz ovo!“ Tim zazivom osoba zagovara u molitvi za svoga brata ili sestru, a to je već znak ljubavi, kao i znak velike poniznosti onoga koji je povrijeđen. Sv. Dorotej još nadodaje da je dobro ići do kraja i moliti “Po njegovim molitvama i dobrim djelima, pomozi nam!“ Dakle, priznajemo da je bližnji koji nas je povrijedio također dijete Božje, da Bog i njegove molitve čuje, da i on ima dobru stranu i dobrih djela. Dakle, na ovaj način držimo svoj vlastiti duh u miru, razboritosti i pravednosti i čuvamo se od grijeha osuđivanja, samodopadnosti, osvećivanja i mržnje. “Gdje je ljubavi, dobrote i poniznosti, teško se može uvući srdžba i druga opaka nagnuća“. Dorotej navodi citat Evagrija Isposnika: “Čovjek koji moli za svoje neprijatelje je istinski čovjek bez mržnje.“ Moliti za dobrobit i spasenje naših protivnika je nasigurniji put za ozdravljenje od jala, zlovolje i rana drugih te najbolja priprava za ponovno zadobivanje mira. Sv. Dorotej završava svoj govor s ovim molitvenim savjetom: “Neka nam Bog pomogne razumijeti, sjećati se i čuvati ovo što smo čuli i naučili, da nam ne bude na osudu na dan Strašnoga suda!“ Sveti Doroteju, moli za nas! (đakon Livio Marijan)