Ispis

Razmišljanje jednog grkokatolika iz SAD-a

Piše: Đakon Anthony iz SAD (izvor: east2west.org)

Kao istočnom katoliku, nekada mi se postavlja ovakvo pitanje: Zašto jednostavno ne postaneš pravoslavac?

Mnogi su me to godinama pitali i ja razumijem njihovo razmišljanje. Na koncu, biti istočni katolik može biti velika kušnja i pomalo čudnovato, neredno. Naše je postojanje nekada ispunjeno napetostima i plutanjem između dva svijeta. Istočni pravoslavni kršćani, s kojima dijelimo skoro sve, često na nas gledaju kao na „izdajice“ koji su prodali istinsku vjeru radi koristi i prednosti jedinstva s Rimom. Baš sam prošli tjedan čuo jednu takvu optužbu. Isto tako, rimokatolici, s kojima smo u punom crkvenom zajedništvu, obično niti ne znaju da postojimo. Oni koji znaju za nas često nas ne razumiju ili na nas sumnjičavo gledaju (kao mi nismo „pravi“ katolici). Tako gledajući, napuštanje Katoličke Crkve i pristupanje jedinstvu s pravoslavnim Crkvama bi nam olakšalo život i postojanje. Čuvati i obdržavati naše istočne kršćanske tradicije, duhovnost i bogoslovlje, a biti u zajedništvu s ogromnom većinom katolika rimskoga obreda, ponekad je doista teško. Tijekom stoljeća mnogi su istočni katolici zamaglili svoje obrede i identitete radi toga te je sada u tijeku mukotrpni proces čišćenja, obnove i povratka na izvore. Težnja ili izazov da se pročisti obred i povuče jasna crta našega identiteta, i da se prihvati sve „čisto istočno ili pravoslavno“ jesu razumljivi, ali i pomalo naivni.

Dakle, zašto nisam osobno prešao na pravoslavlje? Evo mojih razloga:

Već živim istinski Život u Kristu

Kao istočni katolik, ja već živim duhovni život pravoslavnog kršćanina. Moj život i moja duhovnost se ne razlikuju od duhovnog života moje pravoslavne kršćanske braće (isti obred, isti duhovni život, ista kanonska disciplina). Ne vidim kako bi prekid jedinstva s Rimom to u bitnome promijenilo.

Naravno, svjestan sam da mnogi istočni katolici npr. nemaju prilike u župama otići na dnevne službe Večernje ili Jutrenje. Ta su bogoslužja važna u liturgijkso-duhovnom životu istočnih kršćana i predstavljaju snažan izvor duhovne i teološke izgradnje. Nažalost, previše je istočno-katoličkih župa prihvatilo način razmišljanja i praksu da je jedino bitna euharistijska služba, napustivši sva druga bogoslužja. To je žalosno, ali postoji kod mnogih nastojanje da se to ispravi.

Međutim, ne mogu prihvatiti stav da je javno služenje Jutrenje i Večernje ono što u bitnome određuje istočno-kršćansku duhovnost. Premda su ta bogoslužja lijepa i važna, ne vjerujem da je neka župa nelegitimna ili otpisana koja to redovito nema. Molim se i nadam da će jednog dana svaka istočno-katolička župa to obnoviti. U međuvremenu, ne vjerujem da je ispravno da istočni katolici koji žele živjeti autentičnim duhovnim životom u međuvremenu napuste svoje župe zato jer takav ciklus bogoslužja još nemaju. Moliti redovito psalme naprimjer,  je posve istočno, svetootačko, monaško i predajno i u rimskoj i u istočnim tradicijama.

Zajedništvo s obitelji

Većina mojih članova obitelji (uže i šire) su katolici. Prekinuti crkveno zajedništvo s Rimom bi značilo prekinuti crkveno zajedništvo s obitelji. Tako, ako bi postao pravoslavac značilo bi učiniti raskol Istok-Zapad stvarnim i opipljivim u mom osobnom životu. Ja ne želim da raskol, koji je ionako bio ponajviše teoretske naravi, postane razarajuća snaga u mojoj obitelji. Dakako, da sam uvjeren da je pravoslavna Crtkva jedna jedina prava Crkva, ništa me ne bi priječilo da prijeđem.

Stvarnost i valjanost katoličkih sakramenata

Vjerujem da je Bog u mom životu djelovao preko sakramenata Katoličke Crkve. Mnogi pravoslavni kršćani bi to osporili i rekli da su katolički sakramenti lišeni blagodati (milosti). Premda svi pravoslavci ne bi tako rekli, negiranje učinkovitosti katoličkih sakramenata je moguć prihvatljiv stav u pravoslavlju. Zapravo, to je prevladavajući stav među hiper-zelotskim preobraćenicima na pravoslavlje, koji su sada sve prisutniji u mnogim župama i po internetu. Kada bih postao pravoslavac, pristupio bih crkvenoj zajednici u kojoj je legitimno omalovažiti katoličke sakramente. Učinivši to, sudjelovao bih u nečemu što znam da nije istinito: to da Bog djeluje preko sakramenata primljenih u Katoličkoj Crkvi.

Božji naum za Crkvu

Vjerujem da je služba pape dio Božjega nauma za Crkvu. Odbijam papinsku „nadmoć“ ili „prevlast“, štogod da to znači. Ali vjerujem da je papinska služba potrebna za zdravlje i život Crkve, kao središnja ili vidljiva točka jedinstva. Znam da se papinska služba nije uvijek vršila pravilno. Ali proučavanje Svetog Pisma i povijesti Crkve uvjerili su me da je papinska služba primata rimskoga biskupa ustanovljena i da ju je Isus tako postavio s razlogom. Zato držim da je raskid s Rimom vrlo ozbiljna stvar koju ne uzimam olako. Ne sudim one koji su se odlučili na raskid s Rimom, ali učiniti to bi za mene bilo gaženje vlastite savjesti.

S nama je Bog

Ja volim Rimokatoličku Crkvu, premda vjerujem da je u nekim stvarima u prilično lošem stanju. Potrebna joj je doza istočno-kršćanske duhovnosti i više ljubavi prema predaji (tradiciji) da oživi. Da bi Rimokatoličanstvo ozdravilo i ojačalo potrebna mu je jača i zdrava istočno-kršćanska prisutnost ili utjecaj. Teologija, bogoslužje i disciplina kršćanskoga Istoka može poslužiti kao ispravak mnogim poteškoćama od koji kršćanski Zapad boluje. Moje je uvjerenje sljedeće: izgrađujući Istočne Katoličke Crkve, mi istočni katolici u krajnjoj liniji pridonosimo obnovi Latinske Crkve. To može zvučati čudno i možda je naš utjecaj često neprimjetan. Ali vidio sam kako je naš trud donosio ploda, makar i u malim stvarima. Znam da je s nama Bog, da je posred naših muka i nastojanja i da preko nas djeluje, koliko god da smo nekad neautentični i zbrkani.

Preveo: đakon Livio