Ispis

Depresija i očaj predstavljaju grijeh nevjere u Božju dobrotu i milosrđe

Sveti oci kršćanskoga Istoka isticali su usku povezanost duhovnosti i duševnosti, duha i psihe, srca i uma. Naučavali su da svaka strast ili emocija, pa tako i tuga ima prirodno porijeklo. Ovdje spada dijelom i depresija. Patristička (ili otačka) teologija i duhovnost na koju se istočne kršćanske Crkve naslanjaju u svom nauku, liturgiji i duhovnosti, uvijek ima cjelovit antropološko-kristološki pogled na čovjeka. Čovjek se gleda prvenstveno kao ranjeno biće zbog pada praroditelja. Međutim, za razliku od zapadne teologije, u kojoj je naglašeno više ono racionalističko i filozofsko,  istočno-kršćanska teologija nije nikada prestala vjerovati i naglašavati da je čovjek i nakon pada i dalje ikona Božja te da nijedan pad ili grijeh ne mogu biti jači od Boga, od njegova iskonskoga nauma, od njegova neizmjernog čovjekoljublja.

Grijehom izneređena i oštećena ljudska narav je normalno stanje čovjeka s ove strane vječnosti, ali to nije njegov smisao, cilj i krajnja sudbina, a niti usud od kojega nema spasa. Kristovim pashalnim otajstvom u kojem je sve obnovljeno i dotaknuto posvećujućom blagodaću, ona izvorna i zdrava klica ili dimenzija čovjeka dobila je novu kvalitetu, novi život, novi poticaj i novu mogućnost da se preobražava ponovno u ikonu Božju, u sliku Božju na koju je čovjek stvoren. Čovjek je i dalje u naravi zapravo dobar. Put izlaska iz svih njegovih tjelesnih i duševnih neprilika i ograničenja je jedino u povratku na onu izvornu sliku na koju je stvoren, povratak “kozmosu“ (redu) nasuprot “kaosu“ (neredu) u kojega je upao grijehom praroditelja Adama i Eve. U tom povratku najbitnija je borba protiv vlastite sebičnosti, sebeljublja i oholosti te potpuna vjera u apsolutnu Božju dobrotu i milosrđe.

Današnja psihologija vrlo često potvrđuje ovu dijagnozu crkvenih otaca, naglašavajući da su stres i depresija posljedica neumjerena i neredna načina života današnjih ljudi zbog otuđenja od prirode, od bližnjih, zbog trke za profitom i užicima, zanemarujući dušu i duh. Sve to rađa nedostatkom smisla, istinske sreće, empatije, solidarnosti i povjerenja među ljudima što nužno dovodi do nezadovoljstva, očajanja i depresije. Oci su davno zaključili da je grijeh uzrok ne samo vječne propasti i smrti, već i vremenite agonije i nesreće ljudskoga života na zemlji.

Prva posljedica depresije je prigovaranje, gunđanje, trajno nezadovoljstvo sa sobom i s drugima, nepovjerenje i gubitak radosti. Ruski starac i svetac Serafim Sarovski govorio je: “Nema gorega grijeha, ničeg užasnijeg i pogubnijeg od duha depresivnosti“. Depresija i stalno nezadovoljstvo kao i neprestana uznemirenost mogu razoriti duševne sile i dovesti čovjeka do krajnje iznemoglosti“ piše Sveti Ivan Zlatousti. Ta krajnja iznemoglost duše naziva se očajem i ono predstavlja daljnju posljedicu depresije. To stanje je već po sebi grijeh i ujedno posljedica grijeha, što se pogoršava i produbljuje ako se čovjek na vrijeme ne obračuni s njim. Čovjek koji vjeruje da ga Bog ljubi i da ga je otkupio nema razloga za upadanje u takvo stanje. Međutim, ovdje na scenu nastupa čovjekova oholost i sebeljublje. Čovjek je potpuno usmjeren samo na sebe, ne primjećuje, niti ga je briga za ikoga i išta oko sebe, ne gleda na Boga kao da ga nema.

Sveti oci vrlo iskreno i otvoreno govore o tom grijehu stalnog nezadovoljstva i očajanja:

 “Očajanje se naziva najtežim od svih grijeha na svijetu jer ono odbacuje svemoć Gospoda našega Isusa Krista, odbacuje spasenje koje je On darovao – pokazuje da su u toj duši prethodno vladali samopouzdanje i gordost, da su joj vjera i poniznost bili posve strani“ (sv. Ignacije Brančaninov).

“Sotona se namjerno trudi ražalostiti mnoge, da bi ih očajanjem bacio u pakao“ (sv. Efrem Sirski).

“Duh očaja donosi najteže muke. Očajanje predstavlja najsavršeniju radost za đavla“ (sv. Marko Podvižnik).

“Ne ubija toliko grijeh, koliko očajanje“ (sv. Ivan Zlatousti).

“Pasti u grijeh je djelo čovjeka, očajavati je djelo sotone i pogubno, jer je i sam đavao očajanjem bačen u propast, budući da se nije želio pokajati“ (sv. Nil Sinajski).

“Đavao nam ubacuje misli očajanja da bi ubio nadu u Boga, to sidro sigurnosti, taj oslonac našega života, tog voditelja na putu k nebu, to spasenje duša koje pogibaju… Lažac čini sve da nam došapne pomisao očaja. On se više ni ne treba naprezati niti truditi da bi nas porazio, kada sami ljudi koji su pali i leže ne žele mu se usprotiviti… i duša, nakon što upadne u očaj radi vlastitog spasenja više ni ne osjeća kako pomalo pada u propast“ (sv. Ivan Zlatousti).

Stanje očaja već po sebi vodi čovjeka u propast, a nerijetko ono prethodi i teškom činu samoubojstva, koji je zapravo najstrašniji grijeh. Čovjek potpuno odbacuje najdragocjeniji dar i najbitniju poveznicu s Bogom, a to je sam život.

“Za vrijeme dobrovoljne muke Gospodnje, dvojica su otpali od Gospoda – Juda i Petar. Jedan ga je izdao, drugi se tri puta odrekao. Obojica su imali isti grijeh, obojica učinili teški grijeh, međutim Petar se spasio, a Juda je nastradao. Zašto se nisu spasili obojica ili propali obojica? Netko će reći da se Petar spasio jer se pokajao. Međutim, sveto Evanđelje govori da se i Juda pokajao: 'Pokaja se i vrati trideset srebrnjaka prvosvećenicima i starješinama govoreći: Sagriješih što izdadoh krv nevinu“ (Mt 27, 3 - 4). Ali njegovo kajanje nije primljeno, dok  Petrovo jest. Petar se spasio, a Juda je poginuo. Zašto? Zato što se Petar kajao s nadom i pouzdanjem u milost Božju, a Juda se kajao s očajem. Užasan je to bezdan! Bez sumnje, neophodno je ispuniti se nadom u milost Božju“ (sv. Dimitrij Rostovski).

Glasoviti ruski svetac i mistik sv. Tihon Zadonski će reći: “Juda izdajnik, dospjevši u očaj, se objesi (Mt 27, 5). Upoznao je moć grijeha, ali nije spoznao veličinu milosrđa Božjega… Tako mnogi i danas čine i slijede Judu. Spoznaju mnoštvo svojih grijeha, ali ne spoznaju obilje i veličinu Božje milosti i milosrđa. Zbog toga očajavaju za svoje spasenje. Kršćanine! Očaj predstavlja težak i posljednji đavolski udarac. Đavao prije grijeha predstavlja Boga milosrdnim,  a nakon grijeha ga prikazuje pravednim suce). Takvo je njegovo lukavstvo“  - kaže sv. Tihon.

Iskušavajući čovjeka, Zli mu šapuće misli: “Bog je dobar, oprostit će“, a već nakon grijeha se trudi da ga baci u očaj, došaptavajući već sasvim drugačije misli: “Bog je pravedan i kaznit će  te za ovo što si učinio“. Đavao sugerira čovjeku da se on više nikada neće moći izvući iz jame grijeha, da neće biti pomilovan od Boga, da neće moći dobiti oproštenje grijeha i popraviti se. Očajanje predstavlja smrt nade. Ako ta smrt nastupi, jedino čudo može sačuvati čovjeka od posvemašnjega pada i samoubojstva.

Sveti Ivan Zlatoust je govorio da “duša, obuzeta tugom nije u stanju ništa zdravo ni govoriti, ni čuti“, a sveti Nil Sinajski je svjedočio: “Kao što bolestan čovjek ne može podnijeti težak teret, tako ni čovjek u ovom stanju nije sposoban pažljivo vršiti djela Božja, jer bolesnom su poremećene tjelesne sile, a kod ovog nije ostalo duševnih sila“.

Prema riječima sv. Ivana Kasijana, koji je pisao o ovome braći monasima i redovnicima, takvo beznadno i očajno stanje “ne dozvoljava ni da se redovito ili uopće moli sa uobičajenom revnošću srca, niti da se bavi čitanjem svetih knjiga na korist duše, ne dopušta da se bude spokojan i krotak u odnosu s bližnjima, za sve radne obveze i bogoslužja postaje  nestrpljiv i nesposoban, opija se svojim emocijama, razara sebe i guši se u mučnom očaju. Kao što moljac izjeda odjeću i crv drvo, tako i tuga izjeda čovjekovo srce.“ Kasijan dalje nabraja znakove  takvog grješnog i bolesnog stanja: “Iz depresivnosti se rađa nezadovoljstvo, malodušnost, razdražljivost, lijenost, pospanost, nemir, tumaranje, nepostojanost uma i tijela, nesuvisla i nepotrebna brbljavost… Onoga kojega počinje svladavati čini lijenim, nemarnim, bez bilo kakvog duhovnog napretka, a zatim ga čini nestalnim, ispraznim, nemarnim za svako valjano djelo“.

Danas je to vrlo uočljivo kod mnogih ljudi. Očajni ljudi koji su izgubili nadu često se predaju  narkomaniji, pijanstvu, bludu i mnogim drugim grijesima,  smatrajući sebe već beznadnima i mrtvima. Navodno svake godine na našoj planeti oko milijun ljudi završi svoj život samoubojstvom. Taj broj nadilazi ukupan broj stanovništva nekih zemalja. U siromašnim i neuređenim zemljama samoubojstava ima više nego li u bogatijim i ekonomski razvijenijima. To i nije čudno jer kod siromašnih ima više povoda za depresiju. Međutim, te pošasti nisu nimalo pošteđene ni najbogatije zemlje, niti najbogatiji ljudi, jer i pod maskom vanjskog blagostanja duša nevjerujućega čovjeka često čak još i oštrije osjeća tegobnu prazninu i neprestano nezadovoljstvo, što je slučaj mnogih slavnih naših suvremenika i kao što je bilo s tragičnom američkom glazbenom zvijezdom Michaelom Jacksonom.

Zbog svega toga je sv. Anatolij iz Optine govorio da je “očaj čedo oholosti. Ako očekuješ da si sposoban učiniti ono najgore, nikada nećeš očajavati, već ćeš se jedino poniziti i mirno kajati“. “Očaj pokazuje zapravo nevjeru i egoizam koji se nalaze u srcu čovjekovu. Čovjek koji jedino vjeruje sebi i uzda se samo u sebe nikada neće ustati iz grijeha pokajanjem“ (sv. Teofan Zatvornik). Oholost je prvotni čovjekov grijeh, izbor protiv Boga, a za sebe. Grijeh nepovjerenja u Boga. Grijeh postavljanja svoga “ja“ na mjesto Boga. Čim se u životu ohole osobe dogodi bilo što što pokazuje njezinu nemoć i ispraznost povjerenja u sebe samu, ona odmah dospijeva u mračno stanje i očajava. To se može dogoditi iz najrazličitijih razloga: zbog uvrjeđenog samoljublja ili zbog toga što nešto nije onako kako ta osoba hoće, a također i zbog  sujete, kada čovjek vidi da ljudi koji su mu jednaki uživaju više pogodnosti od njega samo, ili zbog nekih teških životnih okolnosti, kaže  otac Ambrozij  iz Optine.

Ponizan čovjek, koji vjeruje u Boga, zna da je u svim nezgodnim okolnostima života na ispitu jačanja upravo njegova vjera, kao što se mišići sportaša jačaju na treningu. Takva osoba zna da je Bog uz nju, da Bog neće poslati kušnju koju se ne može nadvladati i nositi. Čovjek koji se uzda u Boga nikada neće upasti u depresiju i očaj tek tako, čak i u vrlo teškim okolnostima. Oholi čovjek koji se uzda samo u sebe, čim se nađe u teškim okolnostima koje on sam nema snage izmijeniti, istog trenutka upada u depresiju, smatrajući da ako on nije u stanju ispraviti ono što se dogodilo, onda to nitko više nije u stanju ispraviti, i pritom još tuguje i nervira se jer su mu okolnosti pokazale vlastitu slabost koju nije u stanju podnijeti i nositi. Upravo zato što su depresija i očaj posljedice i u nekom smislu pokazivanje nevjere u Boga, jedan od pustinjskih otaca je rekao: “Znajte da u trenutcima očaja Gospod ne ostavlja vas, već vi ostavljate Gospoda!“

Oholost i malovjernost jesu jedni od glavnih uzroka depresije i očaja, ali nikako nisu i jedini. Sveti Ivan Ljestvičar (pisac glasovite “Ljestvice duhovnog uspona“) govori o dvije osnovne vrste očaj koje se javljaju iz različitih uzroka: “Postoji očaj koji potječe od mnoštva grijeha, opterećene savjesti i neizdržive tuge, kada se duša zbog mnoštva ovih rana utapa i od njihove težine tone u dubinu beznađa. Međutim, postoji i očajanje druge vrste, koje se događa zbog oholosti i samodopadnosti kada oni koji su pali misle da nisu zaslužili svoj pad. Od prvog iscjeljuju suzdržavanje i nada, a od drugog poniznost i neosuđivanje nikoga.“

Kršćanin treba svakoga trenutka svoga života biti svjestan koliko je vrijedan u Božjim očima, da je dijete Božje i da od trenutka svoga krštenja nosi neizbrisivi pečat Krista Uskrsloga na svojoj duši. Mora znati da blaguje samo Tijelo Kristovo i da u sakramentu pomirenja prima oproštenje. A to traži predanje, poniznost, odricanje od sebeljublja i zaokupljenosti samim sobom, otvorenost za Boga. Odbaciti to i zatvoriti se u sebe i svoj očaj u tom slučaju predstavlja teški grijeh odbacivanja Boga i njegove ljubavi.

Đakon Livio Marijan