Lazarova subota, 13. travnja 2019.

Uzoriti gospodine kardinale, nadbiskupe metropolito zagrebački, poštovani apostolski nuncije, draga braćo u episkopatu, poštovani svećenici, bogoslovi, časne sestre, hodočasnici, braćo i sestre u Kristu Gospodu. Pri kraju smo svete Četrdesetnice, vremena koji nam je Bog dao da u sebi obnovimo sliku Božju, kako bismo kao čiste Božje ikone sutra, na blagdan Cvjetnice, puni radosti i veselja s oduševljenom masom na ulicama Jeruzalema dočekali Krista koji jaši na magarcu, mašući maslinovim grančicama i klicali: Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje! Hosana sinu Davidovu!

A onda ćemo u Velikom tjednu na otajstveni način pratiti Isusa i s njim se družiti na njegovoj posljednjoj vazmenoj večeri, na Pashi, zahvalni što je kroz svetu Euharistiju želio biti s nama do svršetka svijeta i hraniti nas svojim Tijelom i svojom Krvlju; zamolit ćemo ga da i nama opere noge kako bismo išli samo njegovim putem kroz život služeći svojim bližnjima; sa žalošću ćemo gledati kako ga jedan od učenika izdaje; promatrat ćemo kako Isusa pljuskaju, kamo mu pljuju u lice, udaraju ga, bičuju i trnovu krunu na glavu nabijaju. A onda ćemo za njim krenuti do Golgote svjesni kako su u onom teškom križu koji je Isus nosio bili utkani svi grijesi ljudi ovoga svijeta od Adama do posljednjega čovjeka ovdje na zemlji. Bit ćemo podno križa, zajedno s njegovom majkom Marijom, s Marijom Kleofinom, Marijom Magdalenom i Salomom, s ljubljenim učenikom Ivanom, Nikodemom, Josipom Arimatejcem, i u tišini duše svoje slušati posljednje riječi Isusove: Majko, evo ti sina! Ivane, evo ti majke! Svršeno je! Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj! S ovim Isusovim prijateljima poći ćemo na njegov sprovod i u tišini se vratiti svome domu razmišljajući što se sve tih dana  dogodilo sjećajući se onoga što nam je u tri navrata Isus govorio: “Sin Čovječji bit će predan glavarima svećeničkim i pismoznancima, Osudit će ga na smrt i predati poganima da ga izruguju, izbičuju i razapnu, ali on će treći dan uskrsnuti”. (Mt 20, 17 – 19). A onda će se naša žalost pretvoriti u neopisivu radost. Ugledat ćemo Isusa uskrsla. Pobijedio je smrt. Vrata života nam otvorio. Duha Svetoga nam je poslao. Hvala ti, Isuse, Čovjekoljupče, na svemu tome!

A današnja subota, zvana Lazarova subota, nagovještaj je Kristova uskrsnuća. Obitelj Lazara i njegovih dviju sestara Marte i Marije u Betaniji, mjestašcu nedaleko Jeruzalema, bila je Isusu posebno draga. Kaže apostol Ivan: “Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara” (1,5). Kad god je dolazio u Jeruzalem zaustavio bi se kod ovih svojih prijatelja da se odmori, zalogaji i prenoći. O tome se posebno brinula Marta kao domaćica, dok je njezina sestra Marija bila gladna Isusovih riječi, što je njemu bilo drago jer reče: “Marto! Marto! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno: Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti” (Lk 10, 41 – 42).

A nekoliko dana prije Pashe, dok je Isus boravio u ovoj kući, ta ista Marija pomazala je Isusu noge skupocjenom nardovom pomašću predskazujući Isusov ukop poslije smrti na križu.

Da, mi ljudi trebamo svakodnevno i jesti i piti da bismo živjeli tjelesni život, ali valja nam jesti i piti duhovnu hranu da bismo živjeli duhovnim životom, a to je svakako važnije od onoga tjelesnoga, materijalnoga.

Puno radosti priuštio je ovoj obitelji Isus pri tim susretima. Ali život je protkan i radostima i žalostima. A posebna je žalost kad nam umre netko od naših najbližih u obitelji. Lazar je iznenada umro. Žalost obuze Martu i Mariju, ali i brojne njihove prijatelje i znance, jer je ova obitelj bila nadaleko poznata i priznata. Mnogi su dolazili izraziti im sućut. Dočuo i Isus za Lazarovu smrt, pa  je i on sa svojim učenicima došao u Betaniju. “I zaplaka Isus” – kako nam svjedoči sveti apostol Ivan. Kakva li čovjekoljublja! Bogočovjek Isus plače od žalosti. Kao i mi. Gle, kako nam je bliz! Gle, kako suosjeća s nama u našoj tuzi! I kakva li dara Marti i Mariji! Isus vraća u život Lazara na zaprepaštenje svih nazočnih. To on učini jer On je uskrsnuće i život i tko u njega vjeruje, ako i umre, živjet će. I svaki onaj koji vjeruje u njega, neće umrijeti nikada (usp. Iv 11, 25 – 26).

Vijest o ovom čudu što ga učini Isus u Betaniji začas se proširi po cijelom Jeruzalemu i okolici. I stoga silno mnoštvo Židova iziđe na ulice Jeruzalema vidjeti toga čudotvorca, uvjereni da je Isus Mesija kojega su stoljećima očekivali. I mi ćemo se, braćo i sestre, sutra pridružiti tom mnoštvu i Krista oduševljeno pozdraviti.

Današnji dan posebni je dan za našu Križevačku eparhiju. Naime, u ponedjeljak, 18. ožujka, objavljeno je urbi et orbi da je papa Franjo za apostolskog upravitelja naše Eparhije imenovao svećenika Milana Stipića, sa svim pravima i dužnostima koje inače ima ordinarij jedne eparhije. Ja osobno s olakšanjem u duši primio sam tu vijest. Naime, nakon devet i pol godina moje službe pastira Križevačke eparhije, sukladno Zakoniku kanona Istočnih Crkava, navršivši 75 godina, svetom ocu Franji zahvalio sam na službi, što je on i prihvatio, s time da do imenovanja moga nasljednika i dalje upravljam Eparhijom, što je potrajalo nešto više od godinu dana.

Mnogi će sada procjenjivati moj rad kao ordinarija Križevačke eparhije. Križevačka eparhija je jedna eparhija jedinstvena u svijetu. Ona se prostire u tri države – u Hrvatskoj. Sloveniji i u Bosni i Hercegovini; u njezinom su satavu tri naroda: Hrvvati, Rusini i Ukrajinci; u bogoslužjima se služe hrvatskim, crkvenoslavenskim i ukrajinskim jezikom; i svaka od ovih triju sastavnica u obredu ima svoje posebnosti, koje sam cijenio i podržavao. Nastojao sam biti što više s Božjim narodom posebno na proštenjima, služeći arhijerejsku službu i navješćujući Riječ Božju. Trsio sam se da se sredstva koja Eparhija dobiva iz državnog proračuna ravnomjerno raspoređuju na Žumberački vikarijat, na Slavonsko-srijemski vikarijat i na Bosansko-hercegovački vikarijat. Poduzeo sam korake da se otuđena sredstva Križevačke eparhije njoj vrate. Godinama sam radio na sređivanju eparhijskog arhiva. No, ima jedna molitva u našem bizantskom obredu koja glasi: “Nema čovjeka koji živi a da ne griješi.” Baš tako. I ja bijah i jesam čovjek grješnik. Mnogo toga u mojoj biskupskoj službi trebalo je i moralo biti bolje nego što je bilo. Pogotovo sagriješih propustima. Bog koji sve vidi i sve zna neka me sudi po svojoj pravdi. Opraštam onima koji su mi kao križevačkom biskupu zadali ne malu bol. Ja se danas osjećam kao ptica koja je izišla iz krletke. Zahvalan sam Bogu za dane koje mi je još namijenio ovdje na zemlji i spreman sam, koliko mi moje umne i fizičke snage to budu omogućivale, da radim za svoju ljubljenu Grkokatoličku Crkvu.

A ti, sine Milane, apostolski upravitelju Križevačke eparhije, poslužit ću se riječima sv. Pavla Timoteju, u svojoj odgovornoj službi budi besprijekoran, trijezan, razuman, sređen, gostoljubiv, sposoban poučavati, ne vinu sklon, ne nasilan nego popustljiv, ne ratoboran, ne srebroljubac, svojom Eparhijom dobro upravljaj, sinove duhovne drži u pokornosti sa svom ozbiljnošću...One koji griješe, pred svima ukori.. Teži za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, krotkošću...S vjernicima se zlopati kao dobar vojnik Krista Isusa... (usp. 1 Tim, 3, 2-4, ; 5, 20; 6, 11; 2 Tim, 2, 3). “Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi žive i mrtve, zaklinjem te pojavkom njegovim i kraljevstvim njegovim: propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovjedaj sa svom strpljivošću i poukom. Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati. Ti, naprotiv, budi trijezan u svemu, zlopati se, djelo izvrši blagovjesničko, služenje svoje posve ispuni” (2 Tim 4, 1 – 5).

Uz sve to, još bih dodao samo ovo. Savjete onih koji imaju veliko životno iskustvu rado prihvaćaj, svaku riječ najprije “ispeci pa onda reci”, i imaj na umu riječi sv. Pavla Korinćanima: “Ako jelo sablažnjava brata moga, ne, neću jesti mesa dovijeka da brata svoga ne sablaznim” (8, 13), a to će reći ako bi bilo što naše neuke, ali i učene, vjernike sablažnjavalo nemoj se time služiti, nemoj to uvoditi u naš obred, nego ljubomorno čuvaj obrednu baštinu u svim trima sastavnicama naše Križevačke eparhije. Budeš li se svim silama, uz Božju pomoć, trudio da sve ove savjete svetoga Pavla ispuniš, neće proći puno vremena da se opet, još u većem broju nađemo ovdje u ovoj našoj katedrali Presvete Trojice u Križevcima i s tobom podijelimo radost posvete za križevačkog biskupa. To ti ja od srca želim. Tako neka bude. Amin.