Večernji list, 10. veljače 2019., Tomislav Vuković i Darko Pavičić

Dr. sc. Ervin Schuster (85), zagrebački radiolog, jedan je od zagrebačkih Židova za čije su spašavanje zaslužni zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac i Katolička crkva u Hrvatskoj, a ponajviše ondašnji križevački biskup dr. Janko Šimrak, za kojega se dr. Schuster zalaže da dobije titulu Pravednika među narodima premda ga je komunistički režim žigosao zbog tobožnjeg progona Židova. Dr. Schuster svoje je svjedočanstvo dugo skrivao od javnosti, a sada izlazi kao svojevrstan kuriozitet upravo pred ovogodišnje Stepinčevo, kada se Katolička crkva u Hrvatskoj svake godine na 10. veljače prisjeća herojskog držanja kardinala Stepinca. Zle slutnje 1941. imala je njegova majka, koja je preporučila da se obitelj pokrsti uz pomoć obiteljskih prijatelja sa Žumberka jer je, kako je tvrdila, njihov kler tolerantan i liberalan kod pokrštavanja, pa su sin Ervin i majka Bojana na zagrebačkom Gornjem gradu u ljeto 1941. obredom krštenja prešli na grkokatoličku vjeru .– Obred je bio vrlo jednostavan i bez administrativnih ili inih komplikacija. Moj je otac u međuvremenu umro, a baka, koja je živjela zajedno s nama, nije pristala pokrstiti se. Saznavši da se jedne noći sprema veliko hapšenje i odvođenje Židova, majka me upozorila da, kada netko noću zalupi kućnim vratima, podvučem pod krevet i da ne smijem dati nikakvih znakova da se tamo nalazim. Nažalost, sve se to i zbilo, a ja nikada kasnije nisam uspio saznati gdje su majka i baka likvidirane. Kućepazitelj, izrazito pouzdan i dobronamjeran gospodin, sljedeće me jutro predao s mojim stvarima mojoj teti gđi Rosi Sinnreich, koja me odmah odvela u zagrebačko Grkokatoličko sjemenište, Ćirilometodska ul. br. 1, gdje me je vrlo osjećajno i s puno samilosti primio rektor sjemeništa g. Đuro Višošević. Ostavši u sjemeništu pod mojim pravim imenom i prezimenom, gdje sam proboravio 2-3 mjeseca, jednoga sam jutra upozoren da se zovem Pavao Bastašić iz sela Bastašića blizu Krašića – prisjeća se dr. Schuster. No, kako mu je u Zagrebu bio život i dalje u opasnosti, biskup Šimrak, koji je već tada bio pod stalnim motrenjem policije, predložio je da s njim odem u Križevce u biskupski konvikt.

U jesen 1942. u osobnom automobilu, koji je blagonaklono ustupio tadašnji zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, stigli smo sigurno s biskupom dr. Šimrakom do Križevaca, što nam je osigurala papinska zastava na automobilu. Zbog toga su nam sve ustaške, kao i sve druge vojne i policijske kontrole, putovanje učinile slobodnim bez ikakvih zastoja – svjedoči dr. Schuster kako je Stepinčevim automobilom (koji je također često bio pod paskom prema svjedočenju Stepinčeva vozača Stjepana Kranjeca) napustio Zagreb. Uređivao sam knjižnicu Međutim, dok je svima bilo dopušteno pohađati razne škole u gradu, iz opreza Schusteru dr. Šimrak to nije dopustio, pa je tri puta tjedno imao „školu“ kod svećenika dr. Ivana Šimraka, nećaka biskupa dr. Šimraka, koji se netom vratio s teoloških studija iz Rima. – Nakon upoznavanja sa životom u konviktu, dr. Šimrak mi je rekao da ima povjerenja u mene te mi predložio da po njegovim uputama počnem uređivati bogatu biskupsku knjižicu, za koju je sam napomenuo da se nalazi u velikom neredu te da je zadnji čas da se dovede u red. Kolikogod mi je to imponiralo, danas mi se čini da je to bio obostrano smion potez. Sređivanje je trajalo više od godinu dana, ali ja sam to dosta dobro obavljao uz pomoć tamošnjeg kanonika dr. Gabrijela Bukatka, tajnika dr. Šimraka. Iz tih knjiga i uz pomoć nekoliko svećenika dobio sam, među ostalim, i solidne osnove i poznavanje latinskog jezika – prisjeća se svojih dana u Križevcima dr. Schuster.Pamti, dakako, i kraj rata kada su partizani ušli u biskupiju. – Tamo su se zatekli moj bratić Manfred Sinnreich (moju tetu i njezinu obitelj tijekom ustaške vladavine zaštitio je glasoviti hrvatski teolog i filozof, profesor na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu dr. Stjepan Zimmerman) i sjemeništarac iz Zagreba Božo Kavran, koji su oružjem spriječili ulazak nekih partizana iz Makedonije. Željeli su opljačkati biskupiju, a ne isključujem ni mogućnost da su namjeravali učiniti i veće zlo svećenicima i redovnicama. Nisam se prilike imao rastati s dr. Šimrakom jer već kada su ušli partizani u Križevce te je odmah bio uhićen nakon njihova ulaska u grad – sjeća se dr. Schuster, koji kaže da želi posebno posvjedočiti kako je biskup Šimrak bio “plemenit i nesebičan intelektualac koji je po cijenu vlastita života spašavao mene i mojega bratića te 15 pitomaca konvikta, pravoslavnih Srba”, a zbog toga svjedočanstva u dva su mu navrata, nakon rata, kad je o svemu pismeno htio svjedočiti, istražitelji prijetili zatvorom.Tko je zapravo Ervin Schuster?Prim. dr. sc. Ervin Schuster, dr. med., rođen je 9. studenog 1929. u Dubrovniku od oca Izraela i majke Bojanke r. Hazan.

Oženjen je Ljerkom Schuster, r. Haas, profesoricom stranih jezika. Osnovnu školu polazio je u Zagrebu u Palmotićevoj ul. br. 16, gimnaziju je prekinuo 1941.Spašen za holokausta na intervenciju zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca te smješten pod tuđim imenom (Pavao Bastašić) u Grkokatoličko sjemenište u Zagrebu, Ćirilometodska ul. br. 1 na Gornjem gradu. Zbog opasnosti od otkrivanja pravoga identiteta, na izričito traženje križevačkog biskupa dr. Janka Šimraka premješten u križevačko sjemenište, gdje je bilo i sjedište biskupije. Diplomirao je 1956. na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, od 1957. do 1961. radio je u Zdravstvenoj stanici u Bedekovčini te bio sanitarni inspektor Općine Zlatar i predsjednik Liječničke komisije u Zlataru.Specijalistički staž iz radiologije započeo je godine 1961. te ga u cijelosti obavio u Zavodu za radiologiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Specijalistički ispit položio je 1964. godine i otad je pa do 1970. godine radio u RTG kabinetu Doma narodnog zdravlja u zagrebačkoj Peščenici, kada je prešao u Polikliniku Zavoda za radiologiju zagrebačke bolnice Rebro. U međuvremenu je šest mjeseci radi stručnog usavršavanja bio na Zavodu za radiologiju Sveučilišta u Nijmegenu u Nizozemskoj. Od kraja 1972. bio je voditelj Odjela za radiologiju Klinike za dječje bolesti Šalata u Zagrebu, koji je osnovao i opremio opremom koja je u to doba bila najmodernija u struci.Specijalizaciju iz dječje radiologije završio je u Sveučilišnoj Klinici za dječje bolesti u Zürichu (Fankonijeva klinika). Dječji radiolog Zvanje primarijusa stekao je 1974. godine, a znanstveni doktorat obranio je 1985. na temi iz dječje radiologije. Iz zdravstvenih razloga 1979. godine promijenio je radno mjesto te je postavljen za voditelja Odjela za radiologiju dječjih bolesti dišnih putova Tuberkuloznog centra Srebrnjak u Zagrebu, gdje je radio do umirovljenja na vlastiti zahtjev 1992. godine.Aktivno je sudjelovao u radu radiološke, pedijatrijske i ORL sekcije ZLH-a. Redoviti je član Europskog udruženja dječjih radiologa, a 1986. postavljen je za stručnog suradnika Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Bavio se kontinuirano edukacijom studenata, specijalizanata iz radiologije i pedijatrije, a od 1986. sudjeluje u postdiplomskoj nastavi iz radiologije i pedijatrije ORL-a.Objelodanio je u domaćim i inozemnim časopisima 38 znanstvenih radova iz područja dječje i ORL radiologije.

Izvor: https://www.vecernji.hr/premium/iz-zagreba-sam-se-izvukao-u-zadnji-cas-stepincevim-autom-s-papinskim-zastavama-920279?fbclid=IwAR3u2bZc7iN_VisHh6zXenZHuZUQs3KMbSMdKfhKROqZqz2ozmyAkwOa02Y