TROPAR, gl. 1.: Raduj se, Bogorodice Djevo, milosti puna, jer iz tebe je zasjalo Sunce pravde Krist Bog naš. On prosvjetljuje one koji leže u tami. Veseli se i ti, starče pravedni, koji si primio u naručje Izbavitelja naših duša. On će nam dati dar uskrsnuća.

Teologija i poruka blagdana Susreta u Hramu

Četrdeset dana poslije blagdana Rođenja – Božića, slavimo blagdan kada su Bogorodica Marija i pravedni Josip donijeli svoga prvorođenca Isusa u jeruzalemski Hram, da ga prikažu Gospodu kao prvorođenca, kako je Mojsijev zakon propisao židovskom narodu. U zapadnoj kršćanskoj tradiciji naziva se blagdanom "Prikazanja Gospodinova u Hramu" jer je Gospod Isus tim činom kao čovjek, kao dijete, kao prvorođenac prikazan, prinesen, posvećen Bogu. U istočnoj kršćanskoj tradiciji zove se blagdan "Susreta Gospodnjega u Hramu" jer je uistinu došlo do susreta Boga i čovjeka, do susreta Novoga i Staroga zavjeta. Stari zavjet i čovječanstvo ovdje predstavlja sveti starac, pravedni Šimun, koji je tada bio svećenik u jeruzalemskom Hramu, koji je dijete Isusa primio na ruke i u njemu prepoznao ispunjenje čitavoga Staroga zavjeta i svih proročanstava i konačno doživio da susretne i u naručje primi samoga Boga u tijelu. I kao što pjeva tropar ovoga blagdana "Sunce Pravde, Krist Bog naš, Izbavitelj naših duša, koji nas prosvjetljuje i koji će nam dati dar uskrsnuća" se evo pojavio, i u čast toga blagoslivljamo i palimo svijeće, prinosimo svjetlo Svjetlu, svijeću Suncu, i tako svjedočimo da vjerujemo da i mi, poput Šimuna, u svojim rukama nosimo Sunce Pravde, Krista koji je svjetlo svijeta, kojim smo prosvijetljeni i za život vječni posvećeni. Svjedočimo da vjerujemo da smo po Kristu, po krštenju izbavljeni od tame smrti u kojoj smo kao zemaljski ljudi rođeni, i preneseni u jednu novu stvarnost, stvarnost živonosnoga svjetlosnoga života u Kristu.


Kada je Krist donesen u Hram zapravo je sâm Hram (On – Krist kao hram svih Hramova) došao u hram svojega Oca, s kojim je istobitan. I On koji je Mojsiju dao zakon o prikazanju prvorođenaca Bogu po rođenju, sada kao Bogočovjek, kao Bog zakonodavac, podvrgava se tom svom zakonu i biva prikazan. Tako vidimo Boga koji se solidarizirao s nama ljudima, još jedanput se ponizio i sišao na našu ljudsku razinu. Ta Božja poniženja "radi nas ljudi i našega spasenja" slavimo ovih dana blagdanima – najprije poniženjem u rođenju kao čovjek u špilji (Božić), pa obrezanjem osmog dana po rođenju (Obrezanje), pa krštenjem na Jordanu kada je pustio da ga sluga – čovjek, Ivan Krstitelj krsti kao da je grješnik (Bogojavljenje), i danas na ovaj blagdan Susreta, gdje ga vidimo kako se ponizuje i kao dijete biva donošen u hram na prikazanje, On koji je Hram svih Hramova. I još je dopustio da se za njega prinese najjeftinija žrtva, ona sirtomaha - dvije grlice ili dva golubića (bogatiji su za svoje sinove prinosili mlada grla blaga i stoke). Za Njega koji cijeli svemir drži na svom dlanu prinesena je "siromaška" žrtva.
Za Šimuna Evanđelje kaže da je bio pravedan i bogobojazan, i da "Duh Sveti bijaše na njemu". Iz toga slijedi druga poruka blagdana. Naime, kada dolazimo u crkvu, kada se molimo, kada palimo svijeće i slavimo blagdane, kada se križamo i pričešćujemo, na što Bog tada gleda? Kako nas Bog tada gleda? Znamo zasigurno da Gospod ne gleda u koju crkvu i koliko idemo, niti koliko molitava izmolimo, niti kolike svijeće palimo, kako se i koliko križamo. Bog gleda kakvim srcem sve to činimo. Bog gleda na iskrenost našega srca kroz to što njemu na čast činimo. Kao što je gledao na Šimuna i očito mu je bilo bitno da je pravedan i bogobojazan, da se dadne u njegove ruke položiti. Bog gleda na našu pravednost. Zato palimo svijeće svoje duše i svijetlimo pravednošću, dobrotom i ljubavlju u ovom svijetu i ovom životu, da tako poput starca Šimuna možemo na kraju reći: "Sad otpuštaš slugu svojega, Gospode, u miru" i doći u nebeski zbor svetih, u Nebesko Carstvo punine i vječnosti, u zajedništvo s našim pokojnima. Tasda ćemo biti do kraja preobraženi u svjetiljku i svijeću koja vječno svjetli u nebeskom Hramu pred Svetim Svevišnjim i Besmrtnim Bogom (đakon Livio Marijan).