Ispis

AKATIST SV. VELEMUČENICI ANASTAZIJI (klikni na sliku)

Sv. velemučenica Anastazija (Stošija) - veliko ime kršćanskog Istoka i Zapada

U prosincu i siječnju, u crkvenim kalendarima i mjesnim tradicijama naših krajeva, ali i šire, naići ćemo na svetu Anastaziju ili Stošiju (kako je nazivaju Dalmatinci). Zadar i njegova velebna katedrala iz 12. st. slave je 15. siječnja, Samobor 22. siječnja, u tradicionalnom rimskom kalendaru se pojavljuje na sam Božić 25. prosinca, u kalendaru bizantskog obreda kod grkokatolika i pravoslavnih kao i u drugim istočnim kršćanskim tradicijama (sirijska, armenska, koptska) pojavljuje se 22. prosinca, u vrijeme božićnog predblagdana. Radi se doista o izuzetnom svetačkom, povijesnom i ljudskom liku. Postoji preko stotinjak mjesta širom Europe, od Urala do Atlantika, i od Sjevernog mora do obala Sredozemlja gdje katedrale, crkve, kapelice nose ime ove europske kršćanke iz 4. st. Od Beringova prolaza do Verone, od Atlantika do Zadra i Rima, od “Otočića sv. Anastazije“ u Bugarskoj do Sicilije i Zaragoze, nailazimo na tragove mučenice Anastazije. Zaziva se kao zaštitnica utamničenih i progonjenih, kod svih tjelesnih i duševnih poteškoća te kao zaštitnica porodilja i stradalih u zemljotresu. Tko je bila ova mlada i hrabra žena, po kojoj je i glasovita tragična ruska princeza Anastazija Romanov dobila ime, svetica koja je spaljena na Božić 314. godine, a po imenu nositeljica temeljne poruke kršćanske vjere (grč. anastasis znači “uskrsnuće“ – pa bi Anastazija bila “Vazmenka“ ili “Uskrsnica“)?

Postoji više hagiografija, povijesti i legendi, zapadnih i istočnih, iz kojih nam izranja bogati lik mlade Rimljanke grčkoga imena Anastazija, koja je prkosila “establishmentu“ svoga vremena i u vrijeme Dioklecijanova režima 304. godine spaljena na lomači, u Sirmijumu, današnjoj Srijemskoj Mitrovici, upravo 25. prosinca.

Anastazija se rodila u Rimu, a majka Fausta bila je kršćanka i prenijela svojoj izuzetno lijepoj kćeri temelje vjere. Unatoč njezinu protivljenju, udata je za rimskog patricija Publija i ušla u kremu tadašnjega društva. Međutim, vrlo rano je iz zgodne mlade rimske patricijke izronila svojevrsna kršćanska revolucionarka. Zbog njezinih nekonvencionalnih kršćanskih stavova i postupaka, kao što je zalaganje za seksualni moral ili protivljenje progonu kršćana, njezin je visokopozicionirani suprug svoju ženu zatvorio u kućnu tamnicu i mučio glađu, ne bi li ju “urazumio“. Teške životne trenutke ublažavao joj je pismima podrške i ohrabrenja još jedan poznati svetac, Krševan (Krizogon), također mučenik i svetac, jedan od zaštitnika Zadra, čije je ime zajedno s Anastazijinim ušlo u Rimski kanon mise. Nakon muževljeve smrti Anastazija se oslobodila kućne tamnice, svoje imanje razdijelila siromasima, a svoj život posvetila skrbi za progonjene kršćane čiji se broj sve više množio dolaskom na vlast cara Dioklecijana. Tako je sa skupinom kršćana pratila i svog vjeroučitelja Krševana sve do njegove mučeničke smrti u Akvileji, naselja na rijeci Natisone, deset kilometara od Jadranskog mora blizu današnjeg Trsta. Životni put kršćanske misionarske i dobrotvorke zatim je vodi u “Sirmium“, (današnju Srijemsku Mitrovicu), pa u Solun i ponovo u Sirmij. Napuštanje visokog društvenog položaja i javno priznavanje životnog opredjeljenja koje je posve oprečno  i čak zabranjeno od carskog režima, kao i javno pomaganje utamničenim kršćanima, prilično je neobičan, nekonvencionalan, ali i zadivljujući životni stav jedne žene u 4. stoljeću.

Anastazija ne pozna državne granice, etničke podjele, političke zapreke ili patrijarhalne društvene norme kad je u pitanju Evanđelje. Ona jednostavno živi svoje uvjerenje, kao posve emancipirana žena, posve svjesna opasnosti za svoj život, ali i uvjerena da za čovjeka koji je susreo Krista jednostavno “drugog puta nema“. Između ostalih okuplja oko sebe krug mladih, samosvjesnih i hrabrih žena, kao što su tri sestre Irena, Agapija i Kionija, čija tijela nakon njihove mučeničke  smrti pokapa. S Anastazijom je i još jedna plemenita kršćanka sv. Teodota, koja joj pomaže u organiziranoj skrbi za osuđene i zatočene kršćane u Sirmiju. Njezin uporni aktivizam oko obespravljenih i zatočenih disidentskih sugrađana dovodi i nju samu pod udar režima te biva uhapšena i zatočena. Ne uzdajući se u važeće građansko pravo, političku pravdu ili lobiranje s obzirom na svoj visoki društveni položaj, na suđenju izjavljuje da je zlatne i srebrne kipove poganskih božanstava iz očeve i muževljeve baštine pretopila u novac kojim je pomagala progonjene kršćane. Dok je veliki plamen lomače sažigao njezino tijelo u mukama, ona je u zanosu pjevala jer je plamen ljubavi uvjerenja i osobnog integriteta bio jači od onog plamena koji je u vatrenom prstenu okovao njezino tijelo.


Sveta Anastazija Uzorješiteljnica, Hermitage, Sankt Petersburg, Rusija, 14. st.

Anastazija se kao mučenica rodila za nebo u Sirmijumu, upravo 25. prosinca 304. godine, dakle na dan koji će skoro stoljeće kasnije postati Božić – blagdan rođenja Kristova. Njene ostatke je u svom vrtu sahranila kršćanka iz njezinog kruga imenom Apolonija, da bi u 5. stoljeću bili preneseni u Carigrad i položeni u crkvu zvanu Uskrsnuće (Anastasis). Povijest je htjela da se ova svjetska putnica i dalje kretala i utkala sebe u političku i kulturnu povijest Europe. Naime, u znak priznanja za postignuti mir između dviju podijeljenih strana Europe, franačkoga cara Karla Velikog i Bizanta, bizantski je car Nicefor zadarskom biskupu Donatu 810. godine poklonio dio moći mučenice Anastazije, a ovaj ih je pohranio u tadašnjoj zadarskoj bazilici sv. Petra, koja od tada nosi njezino ime kao Katedrala Svete Stošije.

Anastazija je čašćena u cijeloj kršćanskoj Crkvi, jednako na Istoku kao i na Zapadu. U bizantskoj Crkvi ona je megalomartire (velemučenica), poput sv. Jurja, Dimitrija, Katarine Aleksandrijske i drugih. Vjerujući da oslobađa od otrova, u grčkoj Crkvi je nazivaju pharmakoyltria (iscjeliteljica), za razliku od Slavena za koje je uzorješiteljica, jer oslobađa od uza i okova. Budući da se njezino mučeništvo poklapa s Božićem, koji je kao blagdan kasnije utvrđen na dan njezina mučeništva, u nekim ukonografskim prikazima se uvriježilo Anastaziju  pribrojiti primaljama pri Isusovu rođenju, pa joj na slikama u ruke stavljaju škare, koje će joj  kasnije pribaviti i epitet zaštitnice cenzure tiska i zaštitnice rodilja. Poznata je i kao zaštitnica zarobljenika, bolesnika tijela i duše te zaštitnica kod zemljotresa. U zapadnoj Crkvi se stoljećima slavila na sam Božić, 25. prosinca, kad je druga božićna misa imala njezin spomen, a papa u Rimu slavio drugu božićnu misu u njezinoj bazilici na Palatinu. Kasnije, zbog značaja Božića, njezin se blagdan izdvaja na kraju božićnog vremena: u Zadru i Biogradu 15. siječnja, u Samoboru i Srijemu 22. ili 25. siječnja. Bizantska i druge istočne Crkve slave ju 22. prosinca, uoči Božića.


Anastazija (Stošija), srednjovjekovni reljef, Katedrala u Zadru

Lik svete Anastazije našao je svoje mjesto na svjetski poznatim freskama, mozaicima (Ravenna) i ikonama (bizantska ikona sv. Anastazije iz 14. st. u Ermitažu, Sankt Petersburg). U zapadnoj Crkvi Anastazija je ušla i u sâm Rimski kanon mise i Litanije Svih svetih. Zadarski biskup Donat, diplomat europskog formata, u 9. je stoljeću dao napraviti mramorni sarkofag na kojem je dao isklesati natpis: “U ime Presvetog Trojstva. Ovdje počiva tijelo blažene svete Anastazije. Na dar Bogu i svetoj Anastaziji Donat grešni biskup učini. Bogu hvala.” Najveći njezin spomenik u Hrvatskoj je velebna zadarska katedrala, koja plijeni svojom arhitekturom i izvedbom kao najveća dalmatinska bazilika. Uz romanički reljef iz 12. st., u Zadru se čuva i slika Anastazije poznatog renesansnog slikara iz Venecije Viktora Carpaccia (1460-1525), kao i mramorni kip Antonija Corradinija iz 1713.

Rim, Verona, Opatija Benediktbeuern u Bavarskoj i Rusija imaju velebne bazilike posvećene Anastaziji. Crkve i kapele posvećene Anastaziji prosute su od Skandinavije i SAD-a, do Francuske, Grčke, Sicilije i dalekog Sibira. U Italiji je više od osamdeset mjesta vezano uz sv. Anastaziju, a na jugu se osobito časti u biskupijama Katanije, u Crotone i Santa Severina. Štuje se i na području nekadašnjeg Akvilejskog patrijarhata (Veneto) gdje je Anastazija djelovala, a njezin učitelj Krševan podnio mučeništvo. U Grčkoj, pokraj Soluna u Halkidiki, ističe se povijesni samostan Carigradskog patrijarhata “Hagia Anastasia" koji čuva jedan dio njenih relikvija. Jedna od najljepših ruskih katedrala je ona “Svetog Bogojavljenja i Svete Anastazije“ u gradu Kostroma, sjeverno od Moskve. Njoj je posvećena i slavna benediktinska opatija u Bavarskoj – Benediktenbeuren. Postoji preko stotinjak mjesta širom Europe, od Urala do Atlantika, i od Sjevernog mora do obala Sredozemlja povezanih s Anastazijom.

Nadvremenski lik i poruka Anastazije naišli su na odjek i u 20. st. Godine 1995., u vrijeme kada je na našim prostorima bio rat, nastao je jedinstveni projekt “Sveta Anastazija - nada za mir u Europi i svijetu", kada je skupina umjetnika oko rusko-talijanskog slikara Pierra Tchakhotina kršćanski nadahnutom umjetnošću htjela pridonijeti miru i ekumenizmu. Tako su nastale dvije ikone svete Anastazije, jedna istočnog pravoslavnog stila, a druga tipičnog zapadnog, katoličkog stila s likom iz 10. st. u crkvici u Pijemontu (sjeverna Italija). Ikone su izradili ruski slikari Nadia Lavrova i Nikola Gaverdoski, a oblijetale su čak i svemir u ruskoj letjelici “Mir", kao znakovita molitva za mir (video na YouTube-u: Space/Russia - First Icons To Space Travel). Kasnije su ih osobno blagoslovili papa Ivan Pavao II., ruski patrijarh Aleksij II., carigradski ekumenski patrijarh Bartolomej i srpski patrijarh Pavle. Nakon toga je čitav projekt dobio pokroviteljstvo i potporu UNESCO-a, zatim Europskog savjeta u Strassbourgu te Papinskog vijeća za kulturu. Oko ikona se počeo okupljati vrijedan fond slika i skulptura na temu svete Anastazije uz sujelovanje umjetnika iz raznih zemalja: Rusije, Italije, Poljske, Srbije, Njemačke, Hrvatske, Francuske, Danske, Bugarske, Grčke, Argentine i Meksika. Tako je nastala svjetska umjetnička kolekcija svete Anastazije koja je hodočastila gradovima gdje se na poseban način časti ova svetica, povezujući ljude, šireći poruku mira i evanđeoskih vrijednosti. Nakon vrlo uspješne izložbe u Zadru 2006. godine, trajno sjedište izložbe je postao Zadar.

Zanimljive su i gotovo poetski povezane činjenice koje se pletu oko ove dvomilenijske kršćanke. Ime Anastazija na starogrčkom znači “uskrsnuće”, a spaljena je upravo na Božić. Već to izriče svojevrsnu klatehezu. Između svog Božića i svog Uskrsa, Anastazija je u životu ostvarila svoje kršćansko poslanje aktivnom i zauzetom ljubavlju za čovjeka i mučeničkom smrću dala pečat autentičnosti svom uvjerenju. Njezina vjera ju je nosila do izvanrednih dostignuća. Kao žena je iskočila iz normi patrijarhalne tradicije svoga vremena. Kao plemkinja je iskočila iz klasnih okvira boreći se za obespravljene i pomažući siromašnima. Kao aktivistkinja se suprostavila opresivnom režimu poput Ghandija, nenasilno, javno pomažući osuđenike na smrt zbog uvjerenja. Kao Rimljanka koja se kretala po Iliriku, Panoniji i Grčkoj prekoračila je etničke i regionlane granice. Kao osoba s integritetom nije iz konformizma zatomila svoje uvjerenje u društvu već naprotiv okupljala oko sebe istomišljenike s kojima je promicala dobro i vrijednosti. Unatoč kasnijim podjelama kršćanske Crkve na istočnu i zapadnu, njezin je lik svjetlio kao znak otajstvenog i duhovnog jedinstva jedne Kristove Crkve, nadahnjujući pokoljenja kršćana na Zapadu i Istoku u duhovnosti, sakralnoj umjetnosti i kulturi. Lik ove kršćanske Europljanke iz 4. st. svijetli i danas te budi na razmišljanje. U svakom vremenu i u svakom prostoru, bez obzira na spol, društveni položaj, političko uređenje ili okolnosti, čovek koji iskreno i vjerno slijedi Božji poziv može se ostvariti u punini svoga čovještva, utjeloviti evanđeosku poruku spasenja u životu, oplemeniti svoje vrijeme i svoj prostor te ostaviti pozitivan trag na ljudima oko sebe i u kulturi i povijesti čovječanstva. Anastazija je tako u svom kratkom, ali monumentalnom životu ostvarila Isusovu pripodobu o gorušičinom zrnu i opravdala svoje ime.

“Nazvana si po živonosnom uskrsnuću Kristovom, a časnim si životom izvrsno nasljedovala ime svoje. Ojačavši svoju narav hrabrošću istinske mudrosti, kapljama svoje krvi sebi si otkala crvenu haljinu, preblažena Anastazijo, a držeći križ poput kraljevskoga žezla zakraljevala si s Bogom i Spasiteljem: Moli ga da i nas obasja božanstvenom slavom svojom.“ (Stihira na Večernjoj sv. velikomučenice Anastazije)

AKATIST SV. VELEMUČENICI ANASTAZIJI : https://drive.google.com/file/d/1QL9B4dJpjGaK3eM9wqkc0U9NbepBTDTU/view?usp=sharing 

Đakon Livio Marijan


Sarkofag s relikvijama (pepelom) sv. Anastazije, IX. st., Zadar

 
Katedrala sv. Anastazije - Stošije, XII. st., Zadar


Moći sv. Anastazije "Farmakolitrije" (zaštitnice od otrova), Manastir Hagia Anastasia, Halkidika, Grčka

 
Manastir Hagia Anastasia, Halkidika, Grčka