Ispis

Prošlo je vrijeme Božića, a evo i vrijeme Bogojavljenja. Što smo to dobili kroz ova sveta vremena? S čime ćemo u novo ljeto? Ok, teološki to zvuči ovako: “Pojavila se milost Božja” u učovječenju Božjega Logosa/Riječi (Tit 2:11). Vječni Bog Sin je primio ljudsko tijelo i došao na svijet kao dijete. On, Vječni, rodio se u vremenu kao čovjek, kao vremeniti (“Djevica danas rađa Vječitoga...“, Kondak Rođenja). On je bio jedini koji može spasiti palo čovječanstvo jer je bio u potpunosti Bog i u potpunosti čovjek. To se savršeno objavilo na Njegovu krštenju koje smo slavili na Bogojavljenje. Živio je savršen život i dobrovoljno je išao na križ kako bi platio kaznu za naše grijehe, “smrću smrt uništio“ i nama “život darovao“ - kako ćemo pjevati o Pashi (Tropar Uskrsa). Što smo to onda u konačnici dobili? Što je Njegovo otkupljenje učinilo za nas, prema poslanici Titu, iz koje smo ovih dana čitali (2:11-14)? Da nas netko u duhovno-vjerskom smislu kao kršćane upita: “Što si dobilo/dobila za Božić?“ – što bismo uopće odgovorili? Ajmo redom, otvoriti dar po dar.

Prije svega, donijelo je oprost. “Jer pojavila se milost Božja, spasiteljica svih ljudi” (r. 11). To je nešto što mi po sebi nikada ne bismo mogli, i budući da je platio cijenu našeg otkupljenja svojom smrću, Bog sada svima daruje ulaznicu u Carstvo Nebesko, svima koji slobodno prihvaćaju vjeru u Njegovog Sina i Njegovu žrtvu umjesto njih i koji po toj vjeri žive. To je nezasluženo, darovano spasenje. Riješenje svih naših ljudskih poteškoća, počev od one temeljne: smrti. Može li to biti baza za rješavanje svih naših depri, frustracija, strahova i muka u životu?! Može i treba!

Drugo, Kristovo otkupljenje nas pročišćuje. Isus “sebe dade za nas da nas otkupi od svakoga bezakonja i očisti sebi puk izabran” (r. 14). U Jordanu se krstio da sve očisti, sve posveti. Bog nas je obdario Kristovom pravednošću, dao nam je  Njegovu blagodat i dar Svetoga Duha da nam pomaže da “odrekavši se bezbožnosti i svjetovnih požuda, živimo razumno i pravedno i pobožno u sadašnjemu svijetu” (r. 12). To je Božji naum za naše živote. Pravo spasenje rezultira u rastućoj čistoći i pravednosti i razumnosti života. Tko iskreno vjeruje, taj onda iskreno ljubi i iskreno se trudi tako živjeti. I to se onda i vidi na njegovim djelima, počevši od malih stvari u životu pa dalje. I taj je nužno smisleniji i sretniji u životu. Radost toga dara traje cijelu godinu.

Treće, Krist nas je učinio “pukom izabranim” (r. 14). Kad nas je otkupio od ropstva grijeha svojom dragocjenom krvlju, mi nismo bili oslobođeni da činimo što želimo, da se i dalje valjamo u blatu, već smo postali Njegova dragocjena imovina i naša radost i želja bi trebala biti život za Njega i poslušnost Njegovim riječima. Mi smo sada Njegova baština i Božja obitelj, nasljednici blaga koje nas čeka na nebu. Mi smo sada Crkva. Ne crkva kao sociološko-kulturno-povijesna ili još manje političko-interesna tvorevina, već Crkva kao živi duhovni organizam, Tijelo kojega je On Glava (Kol 1). Crkva živi od Njegova Duha, od Njegovih Svetih Tajni i Njegove Riječi. Sve ostalo je jedva relevantno. A Crkva smo svi mi. I ja sam dio toga Tijela, dio toga izabranoga naroda. Kakav li ću ja biti ud toga Tijela ove godine?

Četvrto, Isus nas je otkupio kako bi bili “revni u dobrim djelima” (r. 14). Mi se ne bismo smjeli samo nasloniti i lagano uživati, ne mareći za ono što se događa oko nas. Kršćanski život je po sebi, u samom startu, borba i služenje. Zli ne spava, već budno vreba oko nas iz dana u dan. U kalendaru gotovo svagdano slavimo svete mučenike i časne oce i majke koji su “skršili nemoćne drskosti demona“ (Tropar mučenicima), čiji primjer smo pozvani nasljedovati i čiji zagovor molimo. Oni su svojim dobrim životom “spasili sliku i priliku Božju u sebi, uzevši križ svoj i pošli za Kristom“ (Tropar časnim ocima i majkama).  Pozvani smo ljubiti i služiti jedan drugome i naviještati evanđelje Krista Spasitelja i Gospoda u konkretnosti svagdašnjega života. To je jedini bitni posao Crkve i svakoga kršćanina, od Božića do Božića, od Uskrsa do Uskrsa, uvijek i svagda. Kad je Isus uzašao na nebo ostavio nas je ovdje da nastavimo Njegovo djelo i kada se vrati, On će suditi. Ako nemamo toliko hrabrosti, razboritosti ili ljubavi svojim životom uzvraćati Bogu na tom daru, onda to činimo barem potaknuti “strahom pred Sucem živih i mrtvih“, kako često opominju stihiri i tropari svagdašnjih službi kroz godinu i posebno Velikoga posta.

U konačnici, dolazi buduće otkupljenje, dolazi Carstvo Nebesko, kojega na poseban način “kušamo“ u Božanskoj Liturgiji i Svetim Tajnama. U Svetim Tajnama se Gospod uvijek ponovno rađa u vremenu, kao na Božić, Vječni stalno postaje Konkretni i Vidljivi i Dostupni svakome, svugdje i svagda. Božja svedostupna demokracija spasenja je taj dar kojega smo dobili u ovom “vremenu darivanja“, koje za nas kršćane traje cijelu godinu, a ne samo u božićnom vremenu. Premda smo otkupljeni, mi još uvijek živimo u tijelima, nosimo palu ljudsku narav i stvorenje još uvijek “uzdiše“ iščekujući otkupljenje, kaže Apostol. Pa prihvatimo to, tu dvojnu realnost naše egzistencije, jer iz nje ni ne možemo. Živimo s darom Vječnosti, kao stanovnici Nebeskoga Carstva, ali ovdje i sada u vremenu, prostoru i tijelu kao svom križu po kojem ćemo i doći u Vječnost.

Kad se Gospod vrati, to će se promijeniti. Stvorenje će biti oslobođeno svih svojih okova i u otkupljenju će naš tijela biti otkupljena, zauvijek slobodna od grijeha i smrti (Rim 8:18-23). I ne samo naša tijela, već sav svemir i sve stvoreno. Izvorna ikona Božja će zasjati u svom originalu. U međuvremenu živimo “iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista” (Tit 2:13). Za nas kršćane nema što pametnije, bolje ili senzacionalnije doći. Niti će se pod nebom što većega ili novoga dogoditi  od ponovnoga dolaska Gospoda Boga i Spasitelja našega Isusa Krista. I zato se smirimo i u toj vjeri dane svoje u miru živimo.

Đakon Livio