Maturalni uradak: Ivo Ćevid, Srednja škola Ivana Meštrovića, Drniš, veljača 2017. g.
Uz katolike i pravoslavce, grkokatolici[1] su bili jedna od tri vjerske skupine na području Drniša. Drniški je kraj bogat kulturnim i povijesnim znamenitostima i znamenitim osobama, čemu su pridonijeli i grkokatolici. U selu Kričke postoji ruševina grkokatoličke crkve Pokrova Presvete Bogorodice. Zanimalo me je zašto je ta crkva danas ruševina i gdje su nestali ti ljudi. Ta dva pitanja su me potakla na pisanje ovoga istraživačkoga rada. Namjera mi je kroz ovaj rad odgovoriti na sljedeća pitanja: što se događalo sa zajednicom kroz povijest i koliki je bio doprinos grkokatolika na kulturni život i gospodarstvo. Glavni izvori ovome radu su: „Drniš u ogledalu tiska za hrvatskog narodnog preporoda“ fra Karla Kosora, „Katolička crkva i pravoslavlje u Dalmaciji“ biskupa Mile Bogovića te „Povijest Drniške krajine“ Ante Čavke. Dodatne materijale i objašnjenja pronašao sam u Gradskome muzeju Drniš uz pomoć prof. Davora Gaurine. Ovom prilikom želim zahvaliti svima koji su mi omogućili da ovaj rad bude napisan.
POVIJEST GRKOKATOLIKA U SVIJETU I HRVATSKOJ - Grkokatolička crkva ili Unijatska crkva je istočnokršćanska crkva grčkoga obreda[2]; priznaje jedinstvo s Rimokatoličkom crkvom i papu za svojega crkvenoga poglavara. Težnja za sjedinjenjem s katoličkom crkvom počela je nakon crkvenoga raskola 1054. godine, dok je u zapadnoj Ukrajini službena unija potpisana 1585. godine. Veće su skupine pripadnika nastale nakon Brestlitovske unije [3]1596. kod zapadnih Ukrajinaca (Rusina) i erdeljskih Rumunja (kraj XVII. st.). Grkokatolička crkva u Hrvata uspostavljena je kod onih kršćana grčko-slavenskoga obreda koji su u 16. i 17. st. kao uskoci i prebjezi pobjegli ispred Turaka iz Bosne i Slavonije i naselili se na području Vojne krajine i drugih dijelova zapadne Hrvatske. Uniju je započeo biskup Simeon Vratanja 1611. u Marči s pravoslavcima iz okolice Ivanić Grada (Marčanska unija), postavši prvim grkokatoličkim biskupom. Kaluđeri pridošli iz turskih krajeva često su djelovali protiv unije, a 1739. spalili su manastir u Marči; s vremenom su nestali unijati južno od Kupe i ostali su uglavnom oni u Žumberku. Od 1777. sjedište Grkokatoličke crkve u Hrvatskoj nalazi se u Križevcima, a toj su eparhiji pridruženi unijatski Ukrajinci doseljeni iz Rusije i Galicije u Bačku, Slavoniju i Srijem, a potkraj XIX. st. i u Bosnu te unijati iz Makedonije, koje su 1860. ujedinili s Rimom francuski lazaristi[4].
POVIJEST GRKOKATOLIKA U DRNIŠKOME KRAJU - Početci stvaranja unije u Dalmaciji sežu u 1648. kad episkop Epifanije Stefanović sklapa uniju, ali su ga njegovi svećenici poslije napustili. Godine 1818. biskup Benedikt Kraljević također pokušava stvoriti uniju ali ne uspijeva. Tek 1832. trojica pravoslavnih svećenika iz Kričaka, Baljaka i Vrlike pristupaju sa svojim narodom katoličkoj crkvi. Svećenici Petar Krička iz Kričaka, Marko Busović iz Baljaka, te Pahomije Busović iz Vrlike. Pop Petar započeo je gradnju crkve u Kričkama i biva ubijen. Uhićen je pravoslavni svećenik Grigorije Radulović i još nekolicina pravoslavni muškaraca. Iza istrage su pušteni na slobodu. Pahomije Busović je bio protjeran, pa je tako jedini ostao Marko Busović. Crkve u Kričkama i Baljcima su dovršene u siječnju 1835. 19. siječnja 1835. posvećena je crkva u Kričkama, uz prisustvo grofa Lilienberga[5] i biskupa iz Križevaca Gavrila Smičiklasa. Organizirano je veliko slavlje i procesija. Dan poslije, posvećena je i crkva u Baljcima. 1836. biskup Gavrilo Smičiklas je za gore navedene tri župe osnovao Dalmatinski vikarijat kojem je poslije pripojena i grkokatolička vojna kapelanija u Zadru. 1843. Dalmatinski vikarijat je brojao 489 vjernika. Sklapanje unije bilo je podržavano i od strane cara.
Grkokatolički svećenici su izvrsno surađivali sa drniškim fratrima, ali je rasla netrpeljivost pravoslavnih vjernika prema njima. O tome nam svjedoči ubojstvo Petra Kričke, progon Pahomija Busovića te sljedeći događaj. Na početku rujna 1895. Kričke i Drniš je posjetio grkokatolički biskup Julije Drohobecky. Na drniškom kolodvoru su ga dočekali načelnik Drniša s dvojicom vijećnika, predstavnici suda, franjevci i brojni puk. Biskup je uz dopuštenje roditelja sa sobom poveo šestoricu mladića u Zagreb kako bi ih školovao o svom trošku na što je srpski list „Srpski glas“ pisao da su dječaci odvedeni protiv svoje volje. Tada su roditelji mladića (Aćim Vranković, Špiro Krička, Maksim Kunac, Šime Galić, Marko Milaković) pred svjedocima svečano izjavili da su njihovi sinovi otišli sa biskupom sa njihovim dopuštenjem i privolom.
Svećenici su bili jako obrazovani i ugledni ljudi, značajni u društvenom i političkom životu. Posebno bih istaknuo župnika Nikolu Herakovića koji je bio jedan od pokretača izbornih djelatnosti u drniškome kraju te je zbog toga bio uhićen. Njega je naslijedio Miloš Nikolić, osnivač prve škole u Kričkama. Poslije njega, župnik u Kričkama bio je Vladislav Laboš koji je prepoznao talent u kiparu Ivanu Meštroviću i preporučio ga za daljnje školovanje. Po završetku prvoga svjetskoga rata i stvaranja kraljevine SHS dugo vremena nije bilo župnika u Kričkama i Baljcima. Svećenici su povremeno dolazili, uglavnom uoči velikih blagdana, a odsjedali su kod drniškoga župnika. Na crkvu i kuću u Kričkama pazio je Petar Krička, a u Baljcima Đuro Gegić.
13.svibnja 1924. župnikom je imenovan Josip Ribačuk. Predstavnicima vlasti to nije odgovaralo te su sve poduzeli da spriječe njegov dolazak. Veliki župan dr. Ivo Perović je dao nalog seoskom glavaru Kričaka Đuri Čakiću da preuredi župnu kuću u školu, iako je župnik izjavio da kuća pripada njemu. Župnik Ribačuk je doveo desetak radnika da obave potrebne popravke na crkvi i kući, a Čakić je sa svojim ljudima potjerao radnike. Na takav se postupak Ribačuk potužio dr. Ledereru, ovaj mu je rekao da ne može jamčiti za njegov život i neka radije ostane u Drnišu. Općinski komesar Rome Ljubić je za vrijeme boravka u Beogradu poslao velikom županu Peroviću lažni brzojav u kojem je glasilo: „ Danas popu potpisan dekret za Baljke.“. Perović je 20. lipnja 1924. izdao nalog žandarima da ispitaju tko se sve izjašnjava „unijatom“. Žandari su nakon pritiska na lokalno stanovništvo izvijestili Peroviću da se svi osim trojice odriču unije. Na to je Perović dao nalog Petru Krički da preda ključ glavaru Čakiću. Međutim, grkokatolici su objavili izjavu: „ Mi niže potpisani ili potkrižani, izjavljujemo da nikada nismo prešli niti kanimo prijeći na drugu vjeru, nego javno ispovijedamo da smo grkokatolici - unijati i kao takvi ostat ćemo zauvijek.“ Škola je ipak otvorena 5. listopada uz veliko slavlje. Prigodni govor je održao drniški paroh Radečić. Križevački ordinarijat je protestirao i tražio da se kuća preda župniku. Ministar prosvjete Stjepan Radić je to uvažio i kuću vratio župniku 24. studenoga 1925. župniku Janku Herakoviću. Neki su vjernici pod prijetnjama žandara nosili djecu na krštenje pravoslavnome parohu. Glavar Čakić je prijetio župniku Ribačuku da će ga ubiti. Sve te postupke branila je radikalna vlast.
Početkom drugoga svjetskoga rata i dolaska ustaša u Drniš, pop Janko se politički angažira i postaje vijećnik u gradskome vijeću. Poslije ubojstava fra Pavla Silova u Promini i fra Jose Borkovića u Kljacima, svi župnici okolnih sela su pobjegli u grad. Jedino je pop Janko ostao u Kričkama. U noći između 15. i 16. studenoga 1942. partizani mu upadaju u kuću, po njegovom opisu sve su mu oteli iz kuće, a ono što nisu mogli ponijeti razbili su. Iza tog događaja pop Janko šalje jedno od mnogih pisama ordinarijatu u Križevce, da mu dopusti da ode iz svoje župe, jer je saznao da četnici predvođeni drniškim parohom[6] Jovanom Sunajkom planiraju njegovo ubojstvo. Popu Janku je za taj plan rekao Joso Mesić, predstojnik željezničke stanice u Drnišu. Njegova supruga je bila kod popa Sunajka i on je pred njom pričao sa Milanom Čakićem iz Kričaka da dvojica četnika, po prezimenu Martić i Beljan moraju ubiti popa Janka. Mesićeva supruga je to sve ispričala mužu, a on sve popu Janku. Pop Janko je dobio dopuštenje od križevačkog ordinarijata da napusti svoje dvije župe. Nakon njegovog odlaska, četnici spaljuju i pljačkaju crkvu u Kričkama, a kuća je poslije postala četnički štab. Četnici su vršili i mnoga ubojstva grkokatolika u Kričkama i Baljcima.
Dolaskom partizana i komunističke vlasti u Drniš, počinje nasilno preobraćivanje grkokatolika. Najviše je obitelji postalo pravoslavnima ( Kunci, Galići, Derete i dio Milakovića), a manji dio rimokatolicima (Trive, Vrankovići, dio Milakovića, Čupići, Vežići i Vilčići). Ne zna se broj ubijeni grkokatolika tijekom Drugog svijetskog rata. Dio je raseljen a manji dio je ostao u Drnišu, Kričkama ili Gradcu. Posljednji grkokatolik u Drnišu je bio otac košarkaša Stojka Vrankovića, Aćim.
CRKVE
Crkve u Kričkama i Baljcima su započete s gradnjom 1832. po nacrtima arhitekta Valentina Presanija. Potrošeno je 50 000 kruna, što je tada bila najveća investicija cara u Dalmatinskoj zagori. Usporedbe radi, car je za gradnju župne crkve Gospe od Ružarija u Drnišu 1886. godine dao 500 kruna. Iz toga možemo vidjeti da je sklapanje unije bilo i politički potpomognuto. Crkva u Kričkama je posvećena Pokrovu Presvete Bogorodice, a u Baljcima Preobraženju Gospodnjemu. Crkve su gotovo identične.
Crkva je trobrodna građevina kojoj su bočne lađe završavale bačvastim svodovima, a glavna je nadsvedena. Na pročelju dominiraju četiri plitka toskanska pilastra. Crkva je bila osvijetljena s pomoću pet polukružnih otvora postavljenih na bočnim zidovima. Na bočnim zidovima su bili i pomoćni ulazi. Na apsidi[7] su postojala tri polukružna otvora. Apsidu su zaokruživala dva zvonika.
Kao što sam već naveo, crkve su bile spaljene od strane četnika, a zvonici crkve u Kričkama su minirani u Domovinskom ratu, također od strane srpskih paravojnih postrojbi i lokalnoga srpskoga stanovništva. Danas je crkva u Baljcima u jako lošem stanju. Crkva u Kričkama se obnavlja i tu se planira otvoriti vjerski centar za bogoslove i hodočasnike.
ZNAMENITI GRKOKATOLICI IZ DRNIŠKOGA KRAJA
- NIKOLA VEŽIĆ - pionir pošumljavanja krša
Rođen je 2. prosinca 1855. u seljačkoj obitelji u Kričkama. U Kričkama završava osnovnu školu, a kao dobroga učenika šalje ga Đuro Smičiklas o svome trošku na daljnje školovanje u Zagreb da završi gimnaziju, a nakon toga u Križevce na Gospodarsko-šumarsko učilište koje apsolvira 1874. Odmah poslije polazi u službu kao vježbenik na veleposjedu Đure Smičiklasa i dr. Josipa Kopača u Pribiču. 1877. dolazi u posjet svojoj obitelji i tom prilikom mu drniški rodoljubi predlažu da se natječe za mjesto općinskog šumara. Vežić prijedlog prihvaća, a Općinsko vijeće ga jednoglasno izabire. Vežić je za svog službovanja u Drnišu podignuo 1500 hektara borovih šuma i radio je na obnavljanju šumske vegetacije uspostavljanjem zabrana paše. Uz marljiv rad bavio se i pisanjem. Njegove su pjesme objavljivane u „Narodnom listu“ u Zadru. Napisao je djelo „Pet pisamah o oplemenjavanju voćakh“ gdje piše za hrvatske voćare. Bio je nadzornik gospodarstva i šumarstva općine Drniš, povjerenik Matice hrvatske i dalmatinske, više je puta odlikovan i nagrađivan. Kako je bolovao od kostobolje liječio se u Krapinskim toplicama gdje je i umro. 9. rujna 1918. pokopan je na Mirogoju.
MARKO VEŽIĆ - zaboravljen, a vrstan književnik
Rođen je 16. travnja 1867. u Kričkama. Brat je šumara Nikole Vežića. Osnovnu školu završava u Kričkama. Sedam razreda gimnazije završava u Zagrebu, a osmi kod isusovaca u Zadru. U Zadru je i završio bogosloviju, a za svećenika je zaređen 1890. Upravo je ta osma godina njegovog školovanja kod isusovaca potakla u njemu želju da bude zaređen za rimokatoličkoga svećenika. Službovao je do kraja svoga života u župama šibenske biskupije. Ostavio nam je više od četiri stotine različitih radova: od političko- patriotskih članaka do raznih književnih radova, prevodio je i radove sa talijanskoga (roman talijanskoga književnika Antonia Fogarrza „Daniele Cortis“). U rukopisu je i njegov roman „Usovi“, koji još nije objavljen. Njegove pjesme i pripovijetke su danas razasute u „Prosvjeti“, „Vijencu“, „Hrvatskoj straži“ i mnogim drugim časopisima. Volio je svoj narod i svoj svećenički poziv. Kad mu je došlo vrijeme za mirovinu on je i dalje ostao u pastoralu u Vrpoljcu. Umro je 27. kolovoza 1936.
MIHOVIL NIKOLIĆ
Rođen je u Kričkama 29. srpnja 1878. Višu trgovačku školu je završio u Zagrebu. Bio je dugogodišnji ravnatelj osiguranja Croatia. Jedan je od utemeljitelja Društva hrvatskih književnika, predsjednik je Matice hrvatske od 1945. do 1949. Dok je živio u Kričkama vodio je zbor. Objavio je nekoliko zbirka pjesama u duhu impresionizma („Pjesme“ 1898., „Knjiga života“ 1899., „Nove pjesme“ 1905., „Knjiga pjesama“ 1917., „Pjesme“ 1944.), lirsku novelu „Vjeručka“. 1905. izvedena je njegova predstava „Razbijeni sni“. Umro je u Zagrebu 28. veljače 1951.
MILOŠ NIKOLIĆ - osnivač prve škole u Kričkama
O Milošu Nikoliću se zna jako malo. Bio je Otac Mihovila Nikolića. U Drnišu su postojale dvije škole: muška pučka škola i ženska pučka škola. 1867. Miloš Nikolić u Kričkama otvara školu koja je bila otvorena za sve učenike bez obzira na nacionalnost. Kričanski pravoslavni paroh Knežević revoltiran osniva iste godine srpsku školu, da srpska djeca ne bi išla u „grkokatoličku“ školu. Mještani su se poslije tužili ministarstvu prosvjete za nelegalno otvaranje Kneževićeve škole, pa je škola bila zatvorena. Njegov je rad zacijelo bio prosvjetiteljski, dok su u cijelom drniškome kraju radile samo dvije škole (i to obe u Drnišu), on je otvorio školu u Kričkama koja je bila otvorena za sve učenike.
NIKOLA HRANILOVIĆ - pokretač izbornih djelatnosti
Bio je župnik u Kričkama i otac poznatoga književnika Jovana Hranilovića. 1861. osnovan je Dalmatinski sabor. Narodnjaci su predlagali da se Dalmacija ujedini sa Hrvatskom i Slavonijom, autonomaška (talijanska) frakcija to nije dopuštala. U Dalmatinskoj zagori za sjedinjenje su se najviše zalagali svećenici, prvenstveno franjevci. U drniškome kraju su franjevci, pravoslavni parosi i grkokatolički župnici stali na stranu narodnjaka. Začetnik i duša tog pokreta u Drnišu bio je drniški dekan fra Bone Mlinar, a pop Nikola Heraković mu je bio desna ruka. Pop Nikola pod pseudonimom Ljubomir Slavjančić u listu „Prozor“ ustaje protiv šačice drniških talijanaša što se usuđuju protiv volje 19 000 drniških Hrvata sprečavati sjedinjenje. Apelira na cara i bana da ispitaju Drnišane jesu li za sjedinjenje i uvođenje hrvatskoga jezika u škole i javne ustanove, tvrdi da će svi osim šačice talijanaša odgovoriti pozitivno. Kada su bili najavljeni izbori svećenstvo triju vjerskih zajednica se sve više sastaje. Dogovorili su se da svaki od njih nađe u svojoj župi ili parohiji po dva kandidata za izbornike. Drniški načelnik Piperata je pokušao učiniti sve da narodnjaci izgube, pa je tako rekao da svaki birač mora znati svih 37 birača napamet. Hrvati su odlučili bojkotirati izbore. U ime župnika i paroha drniškoga kraja oko 10 sati na biralište je došao Nikola Hranilović i tražio objašnjenje. Načelnik Piperata je izgurao Hranilovića van i naredio žandarima da ga zatvore. Zbog opasnosti od nereda Hranilović je ubrzo pušten. Čim je bio pušten Hranilović je tužio načelnika sudu u Zadru, zato što ga je vrijeđao, dva puta udario šakom i protuzakonito uhitio. Izbori su bili nastavljeni i pobijedili su autonomaši, zato što je Piperata izbacio iz izbornika sve narodnjake koji su mogli parirati i njegovoj frakciji. Istražitelj Franjo Seifert je došao u Drniš ispitati razloge zatvaranja Hranilovića i razloge izbacivanja narodnjaka sa liste. Seifert je predložio da se Piperata i svi svećenici maknu iz Drniša. Fra Bone Mlinar je bio poslan u Prominu, a za pravoslavne parohe se ne zna gdje su završili, Piperati je poslije bilo suđeno zbog nekih prekršaja, ali je ubrzo umro. Nikola Hranilović je bio poslan u Sošice na Žumberku te je tamo 1863. umro.
JANKO HERAKOVIĆ - posljednji župnik Kričaka
Pop Janko Heraković se rodio 10. svibnja 1891. u žumberačkome mjestu Nova Sela. Teologiju završava u Zagrebu, a za svećenika je ređen 1917. Bio je u celibatu, iako je u grkokatolika svećenicima dopuštena ženidba. U Kričke dolazi 1924. gdje je on bio prvi svećenik nakon prvoga svjetskoga rata. Pri dolasku primio je naslov biskupskog vikara Dalmacije. Vodio je brigu i za vjernike u Baljcima i Vrlici. Okolnosti njegovoga odlaska iz Kričaka u Križevce sam već napisao. U kolovozu 1945. obilazi svoje tri župe i izvještava biskupa da su crkve i župne kuće u ruševinama, a župna kuća u Kričkama devastirana. Krajem kolovoza 1945. biva uhićen i provodi godinu i pol u kaznionici Stara Gradiška. Osuđen je samo zato što je bio grkokatolički svećenik i veliki prijatelj križevačkoga biskupa Šimraka. Papa Ivan XXIII. ga je imenovao osobnim prelatom[8] s naslovom monsignora. Bio je i generalni vikar Križevačke eparhije. Umro je u Zagrebu 1961. U narodu drniškoga kraja ostao je zapamćen po svojoj mudrosti, pobožnosti i jednostavnosti.
ZAKLJUČAK
Grkokatolici su u svojoj kratkoj, ali burnoj povijesti na području Drniša ostavili tragove u kulturi, gospodarstvu, arhitekturi i vjerskome životu. Dolaskom Kraljevine Jugoslavije broj vjernika je počeo polako opadati, zato što dugo vremena nije bilo svećenika, a pod pritiskom žandara ljudi su nosili krstiti djecu pravoslavnome parohu Kričaka. 1939. broj vjernika je bio sljedeći: 110 vjernika je bilo u Baljcima, u Kričkama 134 i u Drnišu jedna obitelj.
Tijekom drugoga svjetskoga rata oni su doživjeli svoj „genocid“ o kojemu se progovorilo tek iza Domovinskoga rata. Četnici, a potom i partizani su htjeli uništiti svaki spomen na njihovo postojanje. Svi oni koji se nisu preobratili na pravoslavlje bili su ubijani i proganjani. Među narodom su i danas poznate riječi jednog starca iz Kričaka kojemu su partizani upali u kući i zaprijetili da se mora preobratiti na pravoslavlje. Starac im je mirno rekao „ Ako ne smijem biti ono što jesam, neću ni biti ono što nisam.“ , starac je potom bio ubijen. Iza rata je ostala nekolicina ljudi u Drnišu koji su se izjašnjavali grkokatolicima. Možemo reći da su zbog politike nastali, ali zbog nje i nestali. Austrijski car i njegovi namjesnici u Dalmaciji su poticali sklapanje unije da oslabe Srbe, a partizani i četnici su ih proganjali zbog njihove prohrvatske orijentacije.
Danas u Dalmaciji živi oko 600 grkokatolika, a od toga je dosta potomaka drniških grkokatolika. Danas u Drnišu, jedino stariji ljudi znaju da su postojali ovdje, a crkve u Kričkama i Baljcima stoje kao nijemi podsjetnici.
SAŽETAK
U ovom istraživačkome radu je prikazana povijest grkokatoličke crkve u drniškome kraju kao i značaj grkokatolika za moj kraj. Njihova zajednica je dala mnoge znamenite ljude koji su potpomogli u izgradnji drniškoga kraja. Crkve su bile biser arhitekture i resile su Petrovo polje. U Drugome svjetskome ratu započeo je njihov progon od strane četnika i partizana. Crkve su bile zapaljene, a župske kuće devastirane. Sada se crkva i dom u Kričkama obnavljaju i tamo se planira otvoriti samostan za bogoslove i duhovni centar za sve dalmatinske grkokatolike.
Ključne riječi: grkokatolici, Kričke, Baljci, crkve, Drniški kraj, župnik, Heraković
- BIBLIOGRAFIJA
LITERATURA:
- Čavka, Ante, „Povijest Drniške krajine“, Tiskara Zelina d.d. sv. Ivan Zelina, Split 1995.
- Kosor, Karlo, „Drniš u ogledalu tiska za hrvatskog narodnog preporoda u Dalmaciji (1860.-1921.)“
- „Pisma popa Janka Herakovića ordinarijatu u Križevcima“, list: „Žumberački krijes“
[1] Grkokatolici- katolički vjernici istočnog obreda
[2] Grčki ili Bizantski obred - drevni kršćanski obred koji je nastao i razvijao se u Carigradskoj Crkvi, obred je na starocrkvenoslavenskom. http://www.krizevacka-eparhija.com/
[3] Brestlitovska unija - ujedinjenje pravoslavnih metropolitanskih područja, »Kijeva i cijele Rutenije«, tada u sastavu Poljske (Poljsko-litavske unije), s Katoličkom crkvom http://www.enciklopedija.hr/
[4] Lazaristi- katolički svečenički red, utemeljen od sv. Vinka Paulskog
[5] Grof Vetter von Lilienberg (1767- 1840)- Habsburški namjesnik Dalmacije
[6] Paroh- pravoslavni termin za župnika
[7] Apsida- završetak antičke bazilike
[8] Prelat-znači svećenik koji zahvaljujući svojem položaju ili službi ima crkvenu jurisdikciju. Prelatima nazivamo sve biskupe, kardinale i papu, apostolski administratori www.wikipedia.com
