Ispis

U subotu, 22. rujna 2018., u organizaciji grkokatoličke župe Presvete Bogorodice u Kričkama, i u suradnji s ograncima Matice hrvatske Jastrebarskog i Drniša, u Gradskoj vijećnici u Drnišu, održana je svečana akademija posvećena znameniti hrvatskim grkokatoličkim pjesnicima i književnicima o. Jovanu Hraniloviću i Mihovilu Nikoliću , obojica rođeni u župnoj kući u Kričkama. Na akademiji su govorili: protojerej o. Milan Stipić, župnik Jastrebarskog i Kričaka, o. Livio Marijan, đakon, kancelar Križevačke eparhije i biskupski tajnik, Božidar Petrač, književni povjesničar, kritičar i pjesnik, Nino Škrabe, publicist, književnik i redatelj, ing. Ivo Mišur, Ivo Ćevid i fra Ivan Ćupić, župnik Mirlovića. Pjesmom su nastupili Gradsko pjevačko društvo "Javor" iz Jastrebarskog i zbor "Neuma" iz Drniša. Poslije akademije svi su se uputili u obližnje Kričke, gdje je u župnoj crkvi Pokrova presvete Bogorodice (koja je još bez krova i u procesu obnove) služena "Panihida" (služba za pokojne), a zatim na župnom dvoru, u nazočnosti velikoga broja okupljenih, otkrivena spomen ploča dvojici hrvatskih grkokatoličkih velikana.

Jovan Hranilović bio je hrvatski književnik (Kričke, 18. 12. 1855 – Novi Sad, 5. 8. 1924) te svećenik na Žumberku i u Bačkoj,  urednik Obzora (1898) i Vienca (1899–1900), pjesnik (Žumberačke elegije, 1886; Izabrane pjesme, 1893), pripovjedač, književni kritičar i polemičar. U književnim sukobima između »starih« i »mladih« bio je najistaknutiji predstavnik »starih«, zastupajući realističku poetiku te didaktičku i rodoljubnu svrhovitost književnosti, a u kritikama i polemikama žestoko je napadao naturaliste te program moderne i larpurlartizam »mladih«.  Mihovil Nikolić (Kričke,  29. 7. 1878 – Zagreb, 28. 2. 1951). je također bio hrvatski književnik, zatim dugogodišnji ravnatelj Osiguravajuće zadruge Croatia (1909–41), jedan od utemeljitelja Društva hrvatskih književnika (1900), predsjednik Matice hrvatske 1945–49. Objavio je nekoliko pjesničkih zbirki u duhu impresionističkoga pjesništva karakterističnoga za razdoblje moderne (Pjesme, 1898; Knjiga života, 1899., sa S. Tucićem; Nove pjesme, 1905; Knjiga pjesama, 1917; Pjesme, 1944), lirsku novelu Vjeručka: posljednje poglavlje (1914), a u zagrebačkome HNK-u 1905. izvedena mu je jednočinka Razbijeni sni. Njihov život i djelovanje predstavili su govornici Petrač i Škrabe. Ivo Mišur je govorio o povijesti grkokatolika u Vrlici, a Ivo Ćevid o povijesti grkokatolika u Kričkama i Baljcima. 

Grkokatolici se u drniškom kraju pojavljuju 1832. godine kada dvojica pravoslavnih svećenika i jedan monah (redovnik) sklapaju uniju s Rimom, te bivaju pripojeni splitskoj nadbiskupiji. Tek 1834. Pripojeni su grkokatoličkoj križevačkoj eparhiji. Uniju su sa narodom sklopili Petar Krička paroh Kričaka, Marko Busović paroh u Baljcima i monah iz Vrlike Panhomije Busović. Odmah se osnivaju tri župe (baljci, Kričke i Vrlika) i počinje gradnja crkava u Baljcima i Kričkama. 1. Ožujka 1834.  u Kričkama je ubijen Petar Krička , malo kasnije potjeran i Panhomije Busović. Petra Kričku i  Marka Busovića nasljeđuje svećenik Vasilije Bubanović. 1836. Dovršene su crkve te posvećene od vladike Križevačkoga Gavrila Smičiklasa uz prisustvo habsburškog namjesnika Dalmacije grofa Vettera von Lilienberga. Crkve su bile posvećene Pokrovu Presvete Bogorodice u Kričkama i Preobraženju Gospodnjem u Baljcima. Za gradnju crkava vjernici su tražili novac od države i dobili su 50 000 kruna. Već 1847. Župa Kričke broji 260 vjernika, župa Baljci 232 vjernika, a župa Vrlika 149. Od toga u gradu Drnišu 31 vjernik. A u ostatku Dalmacije 347. Tako da dolazimo do brojke da je tada u cijeloj Dalmaciji bilo skoro 1000 vjernika. U župama su se sva propisana bogoslužja, održavao se vjeronauk za djecu a često se sveta liturgija služila u drniškoj rimokatoličkoj župnoj crkvi Gospe od Ružarija. Crkve su imale bogato opremljen sav potrebni crkveni inventar i crkvene knjige. Crkvene knjige su bile uredno vođene. Važno je za reći kako je svećenik Miloš Nikolić, otac Mihovila Nikolića otvorio školu u Kričkama 1867. Dok su u cijelom drniškom kraju postojale dvije škole i to obe u Drnišu (muška i ženska pučka škola). Završetkom prvog svjetskog rata i osnivanjem kraljevine SHS, raste pritisak na grkokatolike da postanu pravoslavci. Od 1918. Do 1925. ni u Kričkama ni u Baljcima nije bilo župnika. Svećenici su dolazili ponekad oko velikih blagdana. Godine 1925 u Kričke za župnika dolazi svećenik Janko Heraković, poznat kao pop Janko. Kroz drugi svjetski rat pomaže narodu Drniša dobavljajući humanitarnu pomoć i lijekove. Koncem 1942. Partizani mu upadaju u kuću i po njegovom opisu odnešeno mu je sve što su mogli ponijeti, a ono što nisu mogli ponijeti razbili su. Dio župskih knjiga je također uništen. Poslije ubojstava župnika Kljaka i župnika Promine svi svećenici se povlače iz filijala i bježe u Drniš. Jedini svećenik koji je ostao na svojoj župi unatoč ubojstvima bio je pop Janko. U listopadu 1942. pop Janko saznaje da je vođa četnika naredio da ga se ubije. On odmah traži da ga povuku iz župe i bježi u Križevce. Nakon njegova odlaska četnici spaljuju crkve i devastiraju župne dvore. Četnici vrše čak i ubojstva nekih vjernika, te ih zastrašivaju. Grkokatolici polako nestaju tj. pod terorom četnika i poslije komunista asimiliraju se većinom na pravoslavlje. Mnogo grkokatolika je dalo velik obol u gospodarskom, političkom, kulturnom i vjerskom razvoju drniške krajine.  Spomenimo braću Vežić. Nadšumar Nikola koji je bio pionir pošumljavanja krša i brat mu svećenik Marko koji je bio pjesnik. Mihovil Nikolić koji je vodio zbor u Kričkama koji je nastupao i na brojnim svjetovnim događajima. Njegov otac Miloš Nikolić, osnivač škole u Kričkama. Nikola Hranilović koji je poticao narodnu svijest Hrvata na ovom području i otpor od talijanaša. Svećenik Vladislav Laboš je prepoznao talent u Ivanu Meštoviću te je tražio od njegovih roditelja dopuštenje da ga puste u grad na školovanje. Svećenik Andrija Segedi koji je i pokopan na Kričanskom groblju djelovao je u Bosni i Kričkama.  Te pop Janko, kako su ga ljudi od milja zvali, ostao je u narodu upamćen kao jako dobar svećenik i čovjek. Pop Janko je u najteža vremena, za vrijeme drugog svjetskog rata obilazio narod tamo gdje nije bilo svećenika. Postoje svjedočanstva iz okolice Sinja da je pop Janko  krstio djecu po selima gdje su  franjevci bili prognani ili ubijeni. Poslije rata je bio zatvoren i odrobijao je godinu i pol u Staroj Gradišci. Sveti papa Ivan XXIII. imenovao ga je osobnim prelatom. Grkokatolik je i bio otac našeg poznatog košarkaša Stojka Vrankovića, Aćim (Iz izglaganja Ive Ćevida).

Grkokatolika je, osim u samoj Vrlici, bilo i u okolnim selima: Civljani, Kukar, Podosoje, Šušnjar, Garjak, Maovice, Koljane i Otišić. Neka od prezimena grkokatoličkih obitelji su bila Bačković, Begović, Gjukić, Paspalj, Petrović, Škrbić, Šmanja i Vujnović. Grkokatoličanstvo se ukorijenilo u Vrlici u trenutku kad su dalmatinski grkokatolici izgubili državnu potporu te je njihova odluka da ostanu sjedinjeni s Katoličkom crkvom ovisila samo o njihovoj čvrstoj volji i iskrenim vjerskim osjećanjima. Unatoč teškom stanju u Vrlici je bilo sve više grkokatolika. Nagli porast broja vjernika nije pratio infrastrukturni razvoj župe. Grkokatolički župnik je dugo bio podstanar, a liturgiju je služio u rimokatoličkoj crkvi sv. Petra. Tek 1844. godine izgrađena je župna crkva Svete Trojice, a župni stan 1852. godine. Grkokatolički svećenici bili su ugledni i aktivni članovi mjesne zajednice. U kulturnom radu u Vrlici istaknuo se svećenik Nikola Segedi, koji je 1883. osnovao pjevački zbor. Don Petar Stanić je tijekom boravka u Vrlici bio povjerenik Kninskog starinarskog društva te je surađivao s poznatim hrvatskim arheolozima don Franom Bulićem i fra Lujom Marunom. U vrijeme buđenja nacionalne svijesti svi su grkokatolički svećenici zdušno stali uz Hrvatski narodni preporod tako i vrlički župnik don Ilija Malić koji je predvodio prohrvatske demonstracije. Don Đuro Smičiklas, koji je bio vrlički župnik od 1842. do 1846., poslije je postao križevački grkokatolički vladika. Otac Jovana Hranilovića,  don Nikola Hranilović je prije službe u Kričkama bio župnik u Vrlici od 1846. do 1852. godine. Drugi pjesnik kojeg se danas prisjećamo Mihovil Nikolić je pak kršten u Baljkama gdje je tada župnik bio njegov otac don Miloš Nikolić koji je krštenju morao prisustvovati kao roditelj. Zato je svećenik koji je krstio Mihovila Nikolića bio tadašnji vrlički grkokatolički župnik don Ivan Popović. Zamiranje župe označila su tri događaja: smrt zadnjeg župnika don Ilije Malića 1924. godine, smrt posljednjeg grkokatolika u Vrlici 1952. i rušenje crkve 1970. godine (iz izlaganja Ive Mišura).

 

VIDEO: Panihida u crkvi Pokrova presvete Bogorodice: https://web.facebook.com/ante.zderic.31/videos/1053340008176299/