Religioznost je ljudska stvar. Duhovnost je pak božanska, ona dolazi s neba. Starozavjetni zakon, na primjer, nije mogao nikoga učiniti duhovnim. Bilo je ljudi u Starom Zavetu koji su se uzdigli iznad standarda zakona, kao Mojsije, Ilija, Ivan Krstitelj, koji su postali duhovni spoznajom Božjega srca. Ali zakon sam po sebi ne čini nikoga duhovnim jer zakon samo traži da svoju vanjštinu uskladimo s određenim standardima. Ako držiš deset zapovijedi, ti si u redu. Izvana ili formalno gledajući zakon ne bi mogao naći grešku na tebi. I ako si poštovao sve zakone u svezi s obredima i crkvenim propisima, prihvaćen si  kao korektna osoba, “pravi vjernik“. Ali to te ne čini duhovnim u Kristovom smislu. Kako to može biti?

Čovjek može redovno pohađati crkvu, izvršavati sve što se propisuje i sudjelovati u svim obredima, moliti se i postiti, a ne biti uopće duhovan. Sve to može dobro odglumiti ili može čak iskreno sve to vrštiti misleći da time Bogu udovoljava, Boga plaća, daje što se traži. Sve ovo što je nabrojeno spada u “religioznost“. Opisan čovjek je religiozan. On bi bio ekvivalent farizeju iz Isusovog vremena, koji je izvana usklađen sa svime, ali u svom srcu ne pripada iskreno Kristu. Religiozni ljudi mogu propovjedati, čitati svakodnevno Bibliju, moliti sve propisane molitve, postiti, redovito ići na bogoslućje i pričešćivati se, pridonositi za potrebe crkve, paliti svijeće, ići na hodočašća, ljubiti svete slike...i opet ne pripadati srcem i umom Bogu. Jer uza sve to što rade mogu istovremeno mogu biti lašci, tražiti slavu od ljudi, živjeti za sebe i novac, ogovarati i prezirati drugoga, “obožavati“ ovozemljaske bogove (slavu, novac, moć, ljepotu, zdravlje, naciju, rasu i sl.). S jedne strane je forma pobožnosti, ali s druge strane, nutarnje, nema iskrenosti, nema ljubavi, nema istinske vjere i duha Kristova evanđelja.

Na primjer, ako smo više zainteresirani za to što ljudi misle o nama nego što Bog misli o nama, mi smo religiozni, ali ne i duhovni, ne i istinski kršćani. Kad izložimo naš život skeneru Božje riječi, Evanđelju kojega redovito slušamo i kojemu se klanjamo, pa vidimo da je naše kršćanstvo samo površno, to je crvena lampica. Jer bez iskrenosti u srcu i prave ljubavi – ništa od našeg posta, naših bogoslužja, naših molitava. Veliki post služi tome da spoznamo gdje smo po pitanju iskrenosti i licemjerja, religioznosti i duhovnosti. Bolje je to prepoznati sada, nego na završenom susretu s Kristom, s Istinom.

Duhovan čovjek neće zanemariti ono vanjsko, ono “religiozno“, nego će to  pretvoriti u znak i čin iskrene ljubavi prema Bogu i bližnjemu, shvaćajući da ništa što mi na zemlji činimo “Bogu“nema vrijednosti ako nije učinjeno iskreno i s ljubavlju, i ako nije posvjedočeno ljubavlju i sebedarjem prema bližnjemu. Tada religioznost i religija prelaze u duhovnost i vjeru, i tada se postaje pravi kršćanin. Naš cilj u životu treba biti da budemo duhovni, a ne religiozni. Da budemo novo tijesto, novi ljudi, a ne da ponavljamo farizejštinu samo u kršćanskom ruhu. To nije lako. Ali zato imamo dobrog i milosrdnog Oca, posvećenje Svetoga Duha, zagovor Bogorodice i svetih. Zato imamo oružje posta, pokajanje, slobodnu volju, Sveto pismo, molitvu, sveto bogoslužje (o. Livio Marijan).